Neovisni novinarski portal
22.11.2017.
POLITIKA / POVIJEST/SADAŠNJOST
Jerko Bakotin, Kruno Lokotar i Nikola Kuprešanin (Foto: Jozica Krnić)

Revolucija koja ne prestaje na FALIŠ-u:
Kurdistan iz prve ruke

Jerko Bakotin, Kruno Lokotar i Nikola Kuprešanin (Foto: Jozica Krnić)

Na prvoj večeri Festivala alternative i ljevice gostovali su, među ostalim, Jerko Bakotin i Nikola Kuprešanin, na temu: “Kurdistan: revolucija koja ne prestaje”.

Jerko Bakotin (Split, 1984), novinarstvom se bavi od 2008. (Novi list, Novosti, Treći program Hrvatskog radija, Zarez, Lupiga…) Dobitnik novinarske nagrade HND-a za pisanu reportažu (zajedno s Hrvojem Krešićem), te “Migration Media Award” za radijski dokumentarac na temu migracija. Autor zbirke putopisa/književnih reportaža „Bratstva i ubojstva, gajđin“.
Nikola Kuprešanin (Split, 1983.) objavljivao fotografije, pisane, video i radio putopise i reportaže na HRT-u i lokalnim televizijama, raznim tiskanim i online medijima poput National Geographica, Večernjeg lista, Jutarnjeg lista, Lupige, Novosti, T-Portala, LeMonde Diplomatique-a…
Jerko Bakotin i Nikola Kuprešanin koautorski već dvije godine rade na dokumentarcu o povijesti kurdskog pokreta u produkciji za HRT-a. Na području turskog, iračkog, iranskog i sirijskog Kurdistana boravili su u tri navrata, ukupno oko dva mjeseca. Sinoć su na FALIŠ-u pokušali publici otpetljati svu kompliciranost tamošnjih odnosa.

Jerko Bakotin (Foto: Jozica Krnić)

– Za razumijevanje onoga što se događa danas na tom području, treba se vratiti oko sto godina u prošlost. Osmansko carstvo nije bila nacionalna država u današnjem smislu, nije bila utemeljena na naciji. Bila je velikim dijelom utemeljena na zajedničkoj vjeri, unutar tog sistema postojala je određena tolerancija za nemuslimane, ali i diskriminacija. Cijelo 19. stoljeće je zapravo povijest trauma Osmanskog carstva i konstantnog gubitka teritorija pred kršćanskim silama, a određeni obrazovani krugovi smatrali su da je nacionalizam rješenje za izlazak Carstva iz podređenog položaja naspram jakih europskih država – kaže uvodno Bakotin. – Nacionalizam se tako, kroz 19. stoljeće, javljao kao emancipatorska i egalitarna ideologija. Turci su svoju ideju nacije preuzeli iz francuskog Ustava, pa je stvaranje suvremene Turske išlo prema europskim smjernicama. No, nakon raspada Osmanskog carstva krenula je brutalna turcifikacija svih manjina, što se tada shvaćalo kao donošenje civilizacije. Iz njihove perspektive, iz perspektive Ataturka kao „oca nacije“, turski nacionalizam bio je istoznačan s modernizacijom, dok su partikularni identiteti smatrani zaostalima.
Nakon raspada Carstva ostala je samo jedna značajna muslimanska manjina – Kurdi, koji zapravo ne postoje kao nacija, postojala su samo plemena, objašnjavao Jerko Bakotin sinoć s pozornice FALIŠ-a. – Do dana današnjeg ne postoji jedan kurdski jezik, već četiri, nijedan standardziran. Nisu ni jezično niti vjerski homogeni, postoje Suniti, Šiiti  i Jezidi te neke druge manje vjerske skupine. Na početku 20. stoljeća pojam Kurd predstavljao je socio-ekonomsku kategoriju, gotovo klasnu. Oni su bili ratnička plemena, koji na tom prostoru žive nekoliko tisuća godina, a da nikad nisu imali vlastitu državu. S Ataturkom je turski identitet bio jedini dopušten, a Kurdima je bila namijenjena uloga da dijelom budu pobijeni, a dijelom asimilirani. U jednom od najvećih masakara, primjerice, ubijeno je oko 40 tisuća ljudi, to su bile brutalne operacije. Plan je bio da ih se uništi kao naciju, da im se zatre bilo kakav trag.
Ljudi se boje izjašnjavati kao Kurdi, pa se procjenjuje da ih je između 20 i 40 milijuna na području četiri države. Od toga se oko 20 milijuna nalazi u Turskoj, druga najveća skupina je u Iranu, zatim u Iraku i Siriji – nadovezao se Nikola Kuprešanin. – Irački Kurdistan danas predstavlja nešto najbliže čemu su oni došli u ostvarenju nacionalne države. Tamo od ’91. uživaju određenu vrstu autonomije, što je izboreno nakon poraza Sadama Huseina u Pustinjskoj oluji.  Uskoro bi trebao biti raspisan referendum koji se želi i formalno pokrenuti razjedinjene s Irakom, a susjedi i velike sile se protive tome. Treba reći i da teritorij iračkog Kurdistana nije homogen, razne plemenske vojske kontroliraju određena područja. Što se iranskog dijela Kurdistana tiče, tamo je godinu dana čak i postojala službena kurdska država Mahabat, koja je bila naslonjena na Sovjetski Savez u vrijeme Staljina. Tu se rodila prva kurdska politička stranka, tada su prvi put shvatili što bi to trebalo biti političko organiziranje.

Nikola Kuprešanin (Foto: Jozica Krnić)

Osim s Rusima, Kurdi su šurovali i s Amerikancima. Također neuspješno. – Amerikanci su sedamdesetih odlučili da je potrebno destabilizirati Irak, pa su počeli naoružavati iračke Kurde. No kad im njihova pomoć više nije bila potrebna, dopustili su Sadamu da samelje Kurde uz tisuće i tisuće žrtava. Velike sile su uglavnom imale takav ciničan odnos prema Kurdima, koji su, na globalnom planu, bili svačije marionete. Kurdi do danas nisu u potpunosti svjesni toga – kaže Bakotin.
– Po novoj paradigmi, Kurdi se više ne bore za nacionalnu državu, bore se za redizajn čitave regije u konfederaciju autonomnih zajednica po sistemu kantona. Kritičari takve ideje smatraju da je to nacrt totalitarizma, a zagovornici misle da je to oblik utopije. Naglasak je na feminizmu, puno je žena koje idu u borbu, zatim na ekologiji, antikapitalizmu… Ta ideologija je na Bliskom istoku danas postala materijalna sila, pogotovo u sirijskom dijelu Kurdistana, bez obzira na sve svoje nedorečenosti. Koliko taj nacrt demokratskog konfederalizma proizlazi iz nemoći i shvaćanja da Kurdi nikad neće pobijediti regionalne sile i stvoriti državu, a koliko je to zaista autentičan utopijski i revolucionaran plan, o tome se da razgovarati – tvrdi Jerko Bakotin.
– Pobornici tog utopijskog sustava – nastavlja Kuprešanin – s ponosom govore o tome kao o novoj demokraciji, koja nije predstavnička već direktna, a podloga svega jest da je dužnost svakog građanina sudjelovati u političkom životu, pa makar na razini kvarta. U tome vide neku vrstu oslobođenja.
Na pitanje moderatora Krune Lokotara, hoće li se Kurdistan ikad materijalizirati u državu, gosti FALIŠ-a odgovorili su oprezno. – Teško je reći. Kurdi su u boljoj poziciji nego prije stotinu godina, kontroliraju naftu i izvore vode, no jedine šanse za stvaranjem nekakve države imaju Kurdi u Iraku, ali to nije niti petina kurdskog područja – kaže Bakotin.
– To je zaista teško prognozirati. Sigurno će im biti bolje nego do sada. Šanse nikad nisu bile veće da se nešto dogodi, a i oni tamo vjeruju da se stvari mijenjaju – zaključio je Kuprešanin.

 

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI