Neovisni novinarski portal
10.12.2017.
INTERVJUI / LJUDI / POLITIKA
Nikola Vukošić, jedan od ključnih ljudi obrane Šibenika: Mladić je bio osoran i drzak, držao se k’o punjeni puran

Nikola Vukošić, jedan od ključnih ljudi obrane Šibenika:
Mladić je bio osoran i drzak, držao se k’o punjeni puran

Poslije 26 godina od šibenskog tzv. rujanskog rata (16. – 22. rujna 1991.) pomislili biste da su sve ratne, uključujući i „lovačke“, priče ispričane. Ali, uvijek, kod svake godišnjice čuje se ponešto novo, ili makar nova interpretacija starog ratnog događaja, otvori kakav novi prijepor oko uloge pojedinaca u obrani grada i njihovih zasluga, i tome, naprosto, nema kraja. Zato za ovu obljetnicu „dana ponosa i slave“ kako su to još 1991. skovali Šibenčani, najbolje je posegnuti za sigurnom kartom. A nema boljeg sugovornika na temu „kako je počeo rat na mome otoku“ od Nikole Vukošića. Makar ako je Šibenski „rujanski rat“ u pitanju. Jer, Nikola je bio ključno ime obrane grada u tim dramatičnim danima.

Jedan od vodećih ljudi šibenske Policijske uprave bio je nezaobilazno ime u organiziranju obrane, a u hrvatskoj je javnosti upamćen po svom osebujnom pregovaračkom stilu kojeg je tih ratnih godina prakticirao u susretima s „krajinskim“ generalom Ratkom Mladićem, danas haaškim osuđenikom za rate zločine. Nije se Nikola dao impresionirati ni drskošću ni grubošću jugogenerala koji je „prodao dušu đavlu“ kao i svoje časničke epolete „srpskim ekstremistima“. Na drskost je odgovarao drskošću, na agresivnost duplom dozom sile, a na pruženu ruku čvrstim stiskom. Naš smo obljetnički razgovor počeli standardnim pitanjem.

– Kako je, dakle, počeo rat za Šibenik? Je li napad na grad izazvao svojevrstan šok, ili ste ga očekivali, slutili?

Nije to bio šok, jer prije napada na grad mi smo već dva mjeseca s njima takoreći ratovali. Nakon granatiranja Lišana, shvatili smo da se moramo spremati za ratne dane. Nastojali smo da što više ljudi prođe teren, da osjete tu psihozu, da se nauče čuvati kako ne bi od svakog ispaljenog metka ljudi stradavali. Onda je došao napad na našu policijsku patrolu u Plastovu , nakon čega se ratno djelovanje proširilo na cijelo skradinsko zaleđe. Ne možete ni zamisliti koliko je ljudi bilo spremno stati ispred tenka kad je sve to krenulo. A sam napad na grad imao je uvertiru u Velikoj Glavi iznad Skradina, kad su neprijateljske snage izvršile silovit napad na naše položaje,i u dva dana poginulo nam je četvero ljudi, više ih je bilo ranjeno, a postrojba je bila doslovce razbijena, na kraju snaga, pa su im u pomoć došli policijski specijalci i dio Skradinske satnije, mahom domaći momci koji su poznavali teren i taj smo udar nekako neutralizirali. A onda smo odlučili malo pokazati mišiće neprijatelju i počeli smo tuči vojne ciljeve oko Đevrsaka, ne s namjerom da ikoga ubijemo, htjeli smo da oni nađu repove minobacačkih mina i da im tako poručimo kako su nam u dometu. Isti dan raketom VBR-a smo udarili i na Kistanje, a imali smo informacije gdje je njihov štab, i naš Božo Marković doslovce je pogodio „u sridu“, ravno u njihov stožer. Taj dan smo i fingirali jedan napad na Veliku Glavu, i nastala je panika s druge strane. Tu noć su naši ljudi zarobili i njihovog kapetana Savu Traživuka. Pokazalo se da smo imali izvanrednu intuiciju, jer, da nismo mi krenuli u akciju, učinili bi to oni. Nije kapetan tek tako usred noći sam zatečen na tom mjestu, očito je čekao ostatak svoje grupe. Nakon toga, 13. rujna oni pristaju na primirje.

– Kojeg se, naravno, nisu pridržavali?

Da, to je zapravo bila samo obmana, jer smo dobili informacije kako se gomilaju tenkovi i pješadija u Bribirskim Mostinama. To je za nas bio znak da se pripremaju za novi napad s vodičke strane.  Dobili smo zapovijed iz Zagreba da se blokiraju sve JNA vojarne i da im uskratimo vodu i hranu. Mi smo, međutim, oko toga taktizirali, pa sam to jutro nazvao Joška Odaka i predložio mu da ode do vojarne i da im dade malo vode, hrane, da im ostavi malo nade za život, da ne ide tvrdo. Ali, Joško je zapovijed iz Zagreba i Kriznog stožera u Splitu, shvatio doslovce, nije me htio poslušati. Istovremeno pratimo njihove veze i čujemo da je u toku masovna mobilizacija, da dižu sve, Knin, dio Bosne i Like, sve… Napad je krenuo popodne oko 16 sati, poginuo je jedan naš policajac kod Oklaja, i začas su bili na Mostu. Poslije kad sam gledao Mladićeve zapovijedi iz tih dana, vidio sam da je i Mladiću njegov potpukovnik Lisica otkazao poslušnost, jer je trebao doći do Čiste Male i tamo se zaustaviti, a on je produžio sve do Mosta. Nismo im smjeli to dozvoliti, da nam dođu na sam obod grada. Međutim, to je ispalo dobro, jer smo već imali pod kontrolom bitnicu na Žiriju koja je prešla na našu stranu , i nitko tada nije ni znao ni slutio da bi ga sa Žirija mogli zasuti po šibenskoj luci i Mostu. Grad je bio u okruženju, nešto se moralo poduzeti i odlučimo, na zajedničkom sastanku ZNG-a, policije i civilne vlasti, da ćemo ujutro, 17. rujna napasti vojarne u gradu i neprijateljske snage na Mostu, a u vojarnu Zečevo smo poslali Rahima Ademija da okupi policajce iz Rogoznice i Primoštena i pokuša preuzeti vojarne. Imali smo dobre signale s druge strane da bi to moglo proći bez ispaljenog metka.

– Preuzimanje vojarne u Zečevu donijelo je veliki preokret u odnosu snaga jer su hrvatske postrojbe došle do velike količine oružja.

Nismo se samo mi naoružali, dijelili smo i drugima, jer je to bila zavidna količina teškog naoružanja bez kojega nema rata. Trebalo se odlučiti za napad jer povratka više nije bilo. Ili ćeš biti pukovnik ili pokojnik. Zovu me policajci koji su trebali napasti vojarne i pitaju što im je činiti. Sviće, više nisu skriveni, a JNA se utvrđuje. Napad je trebao početi u 4 sata ujutro a odgođen je za 7. Vidim da se nešto mora hitno poduzeti. Velim zapovjediku garde Mati Viduki da je njegovo vrijeme isteklo, da sad sjedne po strani i samo promatra. On je samo ljutito vikao, ne smiješ, ja sam zapovjednik za Dalmaciju, nemamo takvu zapovijed. Ja to sve otkačim i u 7 sati ujutro dam znak za početak napada. To je trajalo možda pola sata. E kad tad nisam poludio, više i neću. Bio sam svjestan što sam napravio: zapovjednik 6. Dalmatinske zone ZNG-a ne da napasti vojsku, ministar obrane ne da, a onda se nađe neka budala i kaže- idemo u napad. Bio je to 17. rujan. Pola sata nakon početka napada zove me iz vojarne JNA Momčilo Milosav i po glasu slutim da je njemu puno gore nego meni. Grupa naših ljudi u Mandalini sorila je centralu KOS-a. Momčilo ljutito pita: Šta je to, vi nas napali?!- Pa normalno- odgovaram mu- pa cijelo ti vrijeme govorim da ovaj rat ne možete dobiti, da je ovo naš rat i da mi pobjeđujemo. Da ga umirim, velim mu, ajde bez brige, sve ćemo na kraju za stolom dogovoriti. I dogovorimo se. Oni će zvati svoje, mi svoje da se sve smiri. Međutim, izlaze vani JNA brodovi i sva sreća što smo mi njih napali već u 7, jer u 8 sati više za to ne bi imali prilike. Bila je to luda sreća. Na brodovima su bili njihovi rezervisti iz Srbije, Crne Gore… Mi smo jedva nešto od naoružanja imali, jedan minobacač na Smričnjaku, jedan u kavi Izgradnje… i meni padne na pamet Željko Baltić i Žirije. Zovnem Baltića i pitam ga može li pucati po luci. – Mogu- kaže- ali to mi je krajnji domet, bit ću neprecizan, pogodit ću koju zgradu. – Mani zgradu, pucaj, ti ili onaj s Mosta, isto joj se piše. I tako je krenula paljba s bitnice na Žiriju, i za pola sata mi smo ih razbili i prisilili da se vrate natrag u Mandalinu. Na jednom od brodova je bio i Rambo, čuveni niški specijalac. Sve su to bili školovani oficiri, obučeni za specijalne zadaće, i s njima , da su prvi napali, ne bi imali nikakve šanse. Kad su naši Ramba privodili u policiju on im je usred grada uspio pobjeći. I eno ga, sad je u Haagu, osuđen zbog Srebrenice na doživotni zatvor.

– Šibeniku više nije prijetio napad s mora?

Tako je. Brodovi više nisu mogli u luku, nisu mogli pucati po gradu, i paljba sa Žirija se okreće na Most. Ti ljudi koji su upravljali tim topovima na Žiriju , to su bili pravi umjetnici…

– Zanimljivo je kako se od početne euforije iz 1991. kada su se sve zasluge za obranu Šibenika pripisivale topnicima sa Žirija, došlo do sve glasnijeg osporavanja njihove uloge, pa se čak tvrdilo da s oslobađanjem Mosta Žirije nije imalo ništa jer njihovi topovi nemaju toliki domet. Što je istina?

Ti koji osporavaju zasluge Žirija su podli, loši ljudi. Postoje karte, vojni dokumenti i stručnjaci koji će vam reći da je domet topova sa Žirija u normalnim okolnostima 18 kilometara i 50 metara, a u ono vrijeme, u kolovozu, uslijed toplog zraka, domet im je bio veći za još 500 metara. Te priče vjerojatno izaziva ljubomora pojedinaca jer tu nema njih. Prva tri dana „rujanskog rata“ Žirije je spašavalo Šibenik jer nije bilo drugih topova osim njihovih. Kasnije počinju djelovati topovi iz vojarne u Zečevu koje smo postavili u Razore i na Jelinjak. Nema govora o tome da Začevo nije napravilo veliki preokret u ravnoteži sile.

– Što je, dakle, presudilo u obrani Šibenika , i što je natjeralo JNA i krajinske snage da se povuku s Mosta?

Nitko nije mogao vjerovati koliko smo mi u tih sedam dana ojačali. I da nije Marinko Kardum poginuo na Mostu mi bi vjerojatno još tjedan dana držali zatvorenu cestu jer nam je to odgovaralo. Ali zbog pogibije Marinka digle su se na noge cijele Vodice, sve se uzbunilo, i onda smo samo radi Marinka išli osloboditi Most , kako bi ga izvukli. Taj momak je bio nevjerojatan, ako postoje nindže, on je bio prava nindža. A tako je nesretno poginuo. Opasnost za grad prestala je 22. rujna. Nikad više Šibenik nije bio tako ugrožen. Kad bi pisali knjigu o ratu za Šibenik ona bi morala imati šest poglavlja: Velika Glava, Most, Žirije, Zečevo, Mandalina i Pakovo Selo. Ne smijemo zaboraviti Pakovo Selo i Drnišane koji su zaustavili kolonu tenkova koji su se kretali preko Žitnića prema Pakovom Selu. To je bio novi napad i on je krenuo 20. rujna, a jedini cilj mu je bio da se skrene naša pažnja kako bi se JNA izvukla iz vojarni u gradu. Ali, Drnišani su ih zaustavili brzo i efikasno. I zato ne smijemo zaboraviti Drnišane , treba ih uključiti u proslave „rujanskog rata“ jer su oni za Šibenik odigrali iznimno važnu ulogu.

– Uvijek se govori, mada to mnogima već zvuči kao fraza, da je pobjeda Šibenika u „rujanskom ratu“ bila prekretnica u Domovinskom ratu. Napokon se Hrvatska mogla integrirati. Šibenčani misle da im taj ratni doprinos nije dovoljno priznat?

Da su neprijateljske snage uspjele zauzeti Šibenik, od ovakve Hrvatske, po mome mišljenju, ne bi bilo ništa. A njima je za to malo falilo… Ni međunarodna zajednica nam nije do tada bila naklonjena. Tek nakon bitke za Šibenik odnosi se mijenjaju jer su vidjeli što se događa. A posebno je snažan odjek imao onaj video na kojem naši momci ruše dva neprijateljska aviona. Taj usklik „obadva, oba su pala“ podigao je moral i optimizam u cijeloj zemlji. Nitko na to nije ostao ravnodušan.

– I oko tih aviona postoje prijepori. Stalno se polemizira oko toga je li Goran Pauk zaslužan ili nije? Tko ih je na kraju zbilja srušio?

Onog što je oboren topovskom granatom srušio je Goran Pauk, današnji župan, a onog na kojeg je ispaljena raketa oborio je Neven Livajić. Filip Gaćina je zaslužan za legendarni uzvik: Obadva, oba su pala! Ta snimka koja je obišla svijet, vrijedila je više od tisuću granata. Tada se vidjelo da JNA nije nepobjediva i da pred njom ne treba stalno uzmicati. I tada je sve krenulo drugim smjerom. Šibenik je napravio doista puno i nema spora da je bio prekretnica u Domovinskom ratu.

– U ratu ste se više puta susreli s Ratkom Mladićem i vodili pregovore s njim oko primirja. Kakav je to bio vojnik, kakav čovjek?

Bio je to osoran, drzak čovjek. Svjestan svoje moći koja je prije svega ležala u količini oružja. Odmah se svrstao na četničku stranu i nije više bio oficir JNA. Znao sam da moram biti dobar glumac u pregovorima s njim, pa sam se i ja postavio drsko, bezobrazno. Susretali smo se u Velikoj Glavi, pa Žitniću, Pakovom selu. Čuli smo se i telefonom. Djelovao je kao punjeni puran. Bila je zanimljiva epizoda kad je Jerko Vukas dolazio na Veliku Glavu radi pregovora s Mladićem. Bilo je to 30. kolovoza 1991. Nisam uopće znao za to. Uvečer zovem Špiru Nikovića, koji je bio zapovjednik kninskog korpusa, probudim ga i kažem kako nam nisu izručili sve zarobljene iz Kijeva. On se čudi, tvrdi svi su izručeni.  Ljuti se, raste mu temperatura. Blefiram da imam jednog Srbina kod nas i da mi je on rekao da su u kninskom zatvoru još desetorica naših. On bjesni, spominje mi Vrliku, Peruču, i ti si bio tamo na pregovorima oko toga, kaže. Pravim se lud, što bi ja s tim imao, a naravno da sam bio na pregovorima. Kaže on meni, sram vas bilo, imate tri tisuće ljudi i spremate taj pakleni napad na kasarne. – Šta tri tisuće? Generale, da ja imam tri tisuće ljudi, ja bi ujutro bio u Grahovu- odgovaram. I onda od njega čujem da ujutro dolazi Jerko Vukas i da će rješavati u Velikoj Glavi situaciju u skradinskom zaleđu. Kako to mislite rješavati, pitam ga.- Videt ćeš kako je Armija efikasna- kaže meni Niković i dodaje: I kako će nestati terorizam u skradinskom zaleđu. I zato dolazi Vukas.

– Znači, nije htio s vama pregovarati?

Ne. Ali, nije me se mogao riješiti. Kad je rekao da dolazi Vukas, velim, čekajte generale, dajte da to malo osiguram.- Ma šta da osiguraš?- pita Mladić. – Pa da neka budala ne zapuca- kažem. – Ne, ne treba meni nikakvo osiguranje, ja umem sam da se brinem za sebe.
I dođe Vukas ujutro k meni u kancelariju oko 10 sati da idemo u Veliku Glavu. Čekaj, pomalo, velim. Nazovem Mladića i kažem mu kako mi se upravo javio Vukas iz Splita, ispričava se, ali ne može doći kako je dogovoreno, ima neki važan sastanak i čim to završi, on dolazi. Vukas me gleda, nije mu jasno što ja to radim. Samo sjedi, i šuti- preporučim mu i objasnim kako ne možemo ići u Veliku Glavu dok sunce ne padne jer će nas budale napasti. Oko tri sata popodne nazovem Mladića i kažem mu kako me upravo nazvao Vukas i javlja da kreće iz Splita. A kroz to vrijeme Mladić k’o zapeta puška, s pancirkom zakopčanom do grla, strpljivo čeka u Velikoj Glavi, sve ljući. Usput govorim Vukasu kako nitko ne može gardi narediti da se povuče iz Velike Glave jer je to položaj od presudne važnosti za nas, i nitko osim Tuđmana to nam ne može zapovjediti. Dođemo nas dva u Veliku Glavu, Jerko se ispričava Mladiću, ovaj ljut, ne želi sa mnom ni razgovarati, ja se okrenem da idem, ali Vukas ne zna što će, nema iskustva u tome i nekako privoli Mladića da i ja budem na pregovorima. Vraćam se iz Skradina na pregovore. Vukas me nagovara da nastavimo pregovarati, razumijem ga, dobar je čovjek s dobrim namjerama i htio bi da ljudi idu kući, ali mi ne smijemo Veliku Glavu izgubiti, nema teorije. Iskoristim trenutak i kažem. Vukas, ni ti ni ja ne možemo zapovjediti da se vojska makne. Moramo zvati Zagreb i bit će što oni kažu. Izvučem Vukasa vani i kažem mu, ajde ravno za Zagreb. – A što ćeš ti?- pita zbunjeno i prestrašeno Vukas. Ne boj se za mene- odgovorim. Vratim se Mladiću a on me s vrata dočeka pitanjem: Šta je, bre, gde je Vukas? Razgovarao je sa Zagrebom i naredili mu da hitno mora doći gore da se dogovore. Sad čekajte, nema ništa prije sutra- velim, a meni bitno samo da dobijem na vremenu, da stigne još nešto naoružanja. Ponovo smo otišli 31. kolovoza i ja sve prebacim na civilnu zajednicu, pa neka oni to rješavaju. Doveo sam u Veliku Glavu Josu Jurasa koji je tada bio predsjednik Izvršnog vijeća šibenske općine i prepustim mu da on pregovara s Mladićem. Računao sam, Juras je civilna vlast, on dogovara, a ja to sve poslije zaribam i tako smo ih tri puta preveslali. Došli smo dotle da je na kraju Jurasa čak i Mladić sažaljevao kako može imati posla s takvim divljakom. Ali, drugačije se nije moglo.

– Mnogi ljudi su često znali postavljati pitanje je li se rat uopće mogao izbjeći. Je li bilo pokušaja da se stvari riješe mirnim putem?

Bilo je, i da nije bilo JNA rat bi se vjerojatno izbjegao. Sve zlo je bilo u njima. Ekstremisti u vojsci su se odmah stavili na stranu četnika kojima su oni bili jamac za sve, oni su im davali sigurnost i zato se to i dogodilo. JNA je kriva što je rat bio takav i što je toliko trajao. Domaćim Srbima to ne bi palo na pamet bez JNA.

– Bila je tu i njihova fiksiranost na Jugoslaviju koju su smatrali jedinom legitimnom državom i koju su branili…

Točno. Mnogi od njih su bili dobri ljudi ali zakleti Jugoslaveni koji nisu shvaćali da se Jugoslavija raspala, da je više nema. Zapovjednik 8. Vojnopomorskog sektora Đuro Pojer je bio dobar čovjek, obrazovan, pristojan. U vrijeme „rujanskog rata“, smijenjen je i umjesto njega je postavljen Marko Sunarić. Đuro nije mogao prihvatiti da se Jugoslavija raspala. Bio je uvjeren da brani svoju državu i da radi pravu stvar. Čitao sam kasnije puno o tome kako su ti oficiri JNA koji se nisu svrstali na četničku stranu bili izloženi torturi, šikaniranju. Nije im bilo lako. Da su bili realniji mogli su spasiti i sebe i svih nas.

– Ako se nije mogao spriječiti rat, nije li se moglo spriječiti makar palež, pljačka i ubojstva starčadi koja je nakon Oluje ostala u srpskim selima?

To se moralo spriječiti. Ali, uvijek treba imati na umu djelatnost KOS-a i beogradske UDBE, a ja vjerujem da su makar dijelom i oni imali svoje prste u tome, jer je Milošević bio lisac a uz sebe je imao vodeće ljude KOS-a koji su dobro znali kako će najbolje kompromitirati Hrvatsku i Domovinski rat. Nema ništa gore nego ubijati starce, paliti kuće… i ja vjerujem da je to organizirano dijelom i preko njih.

– Hm, zar to sve nisu radili naši ljudi?

Naravno. Pa neće doći oni sa šajkačama i paliti okolo kuće. Nisu ni svi naši ljudi dobronamjerni, to treba znati. Jer, akcija kao što je Oluje bez te ljage bi sigurno bila akcija koja bi se izučavala na svim vojnim školama. Gotovina i njegovi ljudi bili su zaduženi za oslobađanje, a iza njih je trebala ići ekipa za sanaciju i osiguranje terena. Ali, to se nije učinilo. Pa je onda Mate Granić, kao ministar vanjskih poslova u Bruxellesu uvjeravao svih kako je sve prošlo u redu, a jedan pripadnik UNPROFR-a mu je pustio snimku na kojoj se vidi kako jedan naš vojnik potpaljuje srpsku kuću. Naočigled svih se izrugao s njim. Umjesto da je rekao da ne zna, da se nada da je sve u redu i da će provjeriti čim dođe u Hrvatsku. Laž se uvijek čovjeku obije o glavu.

– Jeste li nešto i sami mogli napraviti drugačije, a zbog čega danas žalite?

Da sam znao tada, sigurno bi nešto poduzeo, ali to zbog čega iskreno kao čovjek žalim,saznao sam tek prije nekoliko mjeseci. Da mogu, da imam prilike i danas bi se zbog toga ispričao. A radi se o generalu JNA Marku Sunariću koji je došao na čelo sektora umjesto Đure Pojera. Razgovarali smo 19. rujna oko predaje vojarni, kako bi se izbjegli sukobi i žrtve. Uvjeravao sam ga da je suludo to što rade i da je najbolje da predaju vojarne i napuste grad. Sutradan me nazvao i tražio da se ponovo nađemo. Sunarić je došao u pratnji dva oficira. Počeli su neku svoju priču, a meni ih je bilo čak pomalo žao. Nisu to sve bili loši ljudi, ali Jugoslavija je za njih bila svetinja. Prije dolaska u moju kancelariju imali su bliski susret s nekim našim ljudima iz službi koji su bili iznimno grubi, gurali ih u zid, unosili im se u lice, vrijeđali. A to sam saznao tek prije nekoliko mjeseci. I iskreno mi je žao zbog toga. Samo me zanima s kojim motivom su to naše junačine napravile, jer nisu to bili bradati četnici nego visokoobrazovani oficiri. Čovjek je došao s najboljom namjerom, da se ne razara grad došao nam je predati sve vojarne, a oni su nasrnuli na njih. Da smo to tada uspjeli riješiti mnogo toga je moglo biti drugačije. A kad je dolazio, tražio je samo da im se sačuva dostojanstvo, i to smo obećali. Ali, eto, uvijek se nađu oni koji će, iz gluposti i ludosti , sve upropastiti…

 

Tags: , , , , , ,

VEZANE VIJESTI