Neovisni novinarski portal
29.3.2024.
INTERVJUI / LJUDI
Rada Borić/Foto:TRIS(J.Krnić)

Intervju/ Rada Borić, feministica, aktivistica, potpredsjednica Nove ljevice:
Titov trg je “skinuo” Bandić koji je 1983. posadio na Ferenčici 88 stabala za druga Tita…

Rada Borić/Foto:TRIS(J.Krnić)
Rada Borić, prevoditeljica, sveučilišna predavačica, feministica, aktivistica koja se godinama predano bori za jednakost, ženska prava, otvoreno društvo okrenuto dijalogu i toleranciji, od svibanjskih lokalnih izbora je i zastupnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Ne predstavlja tamo samo Novu ljevicu čija je potpredsjednica, nego zajedničku platformu pet političkih opcija : Zagreb je naš, Nova ljevica, Orah, Radnička fronta i Za grad Aktivizam je nakon 25 godina nesebičnog angažmana u civilnom društvu zamijenila izravnom, praktičnom politikom. Što znači njezina „ mala kap” u moru različitih političkih i stranačkih skupina i interesa, kako razumije ovo duboko polarizirano društvo i što za njega može učiniti nikad dovoljno artikulirana i pragmatična ljevica, pitali smo je u razgovoru koji smo vodili ovih dana na šibenskom Fališu čiji je i sama bila sudionik.

-Što biste rekli,u kakvom to društvu živimo: s jedne strane u Šibeniku, kojim upravlja HDZ, četiri dana ljevica ima svoj festival, petu godinu za redom, na otvorenom, u staroj gradskoj jezgri, publike k’o u priči, uglavnom sve prolazi bez incidenata, a s druge strane cijela država polemizira oko toga imamo li na djelu ubrzanu fašizaciju društva i otvorenu reviziju povijesti kojoj je cilj i svrha rehabilitirati kolaboracionističku NDH. Zagreb se „obračunao” s Titom, nakon što su spomenici iz Drugog svjetskog rata uglavnom već stradali, a premijer pregovara s ratnim zapovjednikom postrojbe HOS- a, znakovito imenovane po ratnom zločincu Rafaelu Bobanu, izvjesnim Markom Skejom koji čak i fizički imitira Hitlera i nimalo se ne susteže deklarirati ustašom. Otkud i otkad smo upali u taj paradoks?

Neoliberalni kapitalizam građane je stišao, učinio poslušnima

Živimo u šizofrenim vremenima stoga što se Vlada ponaša šizofreno, pa ljudima više nije jasno što bi bile vrijednosti koje zagovaramo. Živimo u vremenima u kojima se Hrvatska trudi od pobjednice u Drugom svjetskom ratu odjednom postati gubitnicom. Često se mimikriralo i govorilo da je pozdrav “Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav, a to je i naša predsjednica izjavila prije nekoliko dana, da bi eto i vodeći desničari konačno priznali da to jeste ustaški pozdrav. Nekako mi se čini da su takvom ‘dosljednošu’ u osudi ustaštva dopustili da iz tog ušatog U izgmižu uši od kojih se sad svi svrbimo. Rasprava o zločinima s kraja Drugog svjetskog rata, a da se pri tom negiraju ustaški zločini tijekom toga rata, jedna je od najkrupnijih podvala koja se dogodila. Pri tom smo se uhvatili u klopku retorike “dosta je više ustaša i partizana” i pristali na izjednačavanje jednih i drugih. Ne možemo izjednačavati ustaše i partizane. Mogli bismo govoriti “dosta nam je ustaša i četnika”, kao i reći da nam je dosta lopova, dosta onih koji ne poštuju zakone, dosta zakona koji omogućuju izbacivanja ljudi iz njihovih domova zbog malih neplaćenih dugova, dok su veliki dužnici, mahom miljenici političkih elita, mogli godinama posjedovati i cijele otoke. Znači, živimo stvarno u neka čudna, šizofrena vremena u kojima se običan građanin ne usudi niti reći ‘drž’te HDZ lopova’ jer će biti kažnjen, ne smije reći da se slaže i s nekom drugom opcijom, drukčijom vizijom društva, koja nije ona službena. Građani su ‘stišani’, neoliberalni kapitalizam je napravio građane poslušnima, a u brizi za preživljavanjem smo odustali od brige za zajednička dobra, zaboravili na solidarnost, empatiju za druge… Valja se dnevno pitati što nam je neoliberalni kapitalizam napravio da se u toj svojoj nesigurnoj egzistenciji brinemo tek za očuvanje te iste neslobodne pozicije, a ne stremimo borbi za promjene? Govorimo da nam mladi ljudi odlaze, a nitko se ne pita kako to da oni najviše odlaze iz onih krajeva u kojima je na vlasti gotovo 30 godina jedna politička opcija, koja je njegovala nacionalizam, klijentelizam i korupciju, ali se u tim krajevima uvijek spremno glasalo za tu opciju samo zato jer je netko predstavljao „našim”. Dakle, može li ono što pripada identitetskim politikama biti iznad ljudskosti, to je moje pitanje.

-Svemu tome svjedočimo godinama. Jesmo li mogli učiniti više da živimo u društvu koje je pravednije, humanije, civiliziranije, manje frustrirano i manje podijeljeno?

Mislim da smo mogli učiniti više kao građani, sumještani, susjedi. Ali kada se dogode društvene, političke promjene, onda se ljudi odmah stavljaju u određene niše, koje najčešće završe razdjelnicom ‘mi’ i ‘oni’. Nama, ljevici, kao i svima koji promišljaju izvan zadane ‘kutije’, često se govori da nisu dovoljno domoljubi, da nisu/nismo dobri Hrvati. A ja nemam rezervnu domovinu, ali gospodin Željko Glasnović je ima. Ali, on je puno glasniji. Rekla bih, nasilje je glasno, a kad je nasilje glasno onda se pristojan svijet stiša. U Šibeniku se događa Fališ, petu godinu, to je točno. Ali, ipak sam ja na Fališu doživjela i neugodnu situaciju. Desetak ljudi mi je prišlo i čestitalo, hvala vam za ovo, za ono, pitali su me zašto više nisam u „Petom danu” na 3.programu HRT-a, a onda jedan dan priđe mi gospodin i pita : O, Borić, što vi ovdje radite? Pomislim da je netko od sudionika, pratitelja Fališa, pa dobrohotno velim: Na Fališu sam. – Tko vam je dopustio da budete ovdje?- drsko će. Pa zar ovo nije slobodna Hrvatska?- odgovaram. – Ne za vas komuniste- gotovo će prijeteći. Kraj mene je stajala Mirela Holy i kaže : – Mi smo zelene socijalistkinje. Malo se zbunio. Da nije prišao jedan od mojih kolega, ne znam da li bi se dogodila i neka vrst nasilja. Istina, čovjek je bio sam, u grupi su agresivniji. Dakle, na djelu su bili različiti stereotipi, od smještanja u ‘kutiju’ da sam komunistkinja do toga da se odmaknuo kad je pred njega stao muškarac. A da smo razgovarali, možda bih čula da je nezaposlen ili da ne može dijete poslati na daljnje školovanje. A za to ne treba kriviti imaginarni komunizam.

Zaboravili smo biti dobri susjedi, a davno već nismo dobri građani

-Nije li veći problem od činjenice da su agresivci i primitivci najhrabriji prema slabijima, životna filozofija pristojnih ljudi koji se neće spuštati na razinu nasilnika, pa izbjegavaju te situacije, ne žele se konfrontirati i u tom primitivnom prostoru neciviliziranih nasilnika njima postaje sve komotnije?

Da, zato što pristojni građani uvijek nastoje probleme rješavati dijalogom, što je i na ovom Fališu bila tema – Vjera u dijalog – a ne vjera u vjeru. I ja čvrsto vjerujem u dijalog. Tijekom Domovinskog rata radila sam sa ženama prognanicama iz Vukovara, Slunja… kao što sam kasnije radila sa ženama izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine. Dakle, ja nisam dijelila žene po tome jesu li bile iz Vukovara ili Slunja, ja to nisam ni znala kad sam došla u kamp, kao što sam radila sa ženama iz Bosne i Hercegovine bez obzira na njihovo etničko podrijetlo, ali sam vrlo brzo dobila optužbu od jednog vašeg kolege novinara da radim s ‘nehrvaticama’. A on nije sankcioniran kao rasist. Ja nisam dijelila žene koje su bile izbjeglice tj. žene koje su bile u poziciji izbjeglištva. I inače, termin ‘izbjeglica’ mi je neprihvatljiv, pa nije identitet osobe da je izbjeglica, to je osoba koja je u izbjeglištvu, osoba koja ima neke svoje druge identitete. Ovo stanje izbjeglišta bi trebalo biti tek privremeno, no nažalost nije tako, svjedočimo dnevno. Vraćam se dijalogu. Zaboravili smo razgovarati. Mislim da ima nezadovoljstava i među podržavateljima desnice, kao i razlika među onima koji izlaze na ulicu ili prijete drugima, različitima, jer ni te ljude nitko ništa nije pitao, niti ih je slušao, niti ih pita. Oni mogu samo (po)služiti političkoj eliti kada treba dodatno podijeliti zajednicu, a pri tom zamagliti nepovoljne zakone, kredite, posebna izdvajanja za vojsku, lošu diplomaciju i sl. Onaj malo pristojniji svijet se pritajio, “gleda svoja posla”… Ima logiku „nemoj, ne talasaj, nemoj, opasno je”, ali netko se mora izložiti pa makar dobio i batine. Ne moramo se svi izlagati pogibelji, ali trebali bismo biti bolji sugrađani, jedni druge čuti, biti solidarniji… Nama će stari ljudi početi, kao i u svijetu, umirati u stanovima, a da to nitko ne zna, to nam se, zapravo, već događa. Zaboravili smo biti dobri susjedi, a davno već nismo dobri građani jer smo naučili kako se izbjegavaju obaveze plaćanja poreza i sl. , više ne reagiramo ako nam netko ne izda račun i nije više važno da se “bez računa ne računa” …

-Da. Sad već dobrovoljno na to pristajemo, kao da smo kapitulirali.

Tako je, što ću sad npr. frizerku gnjaviti za račun kad znam da Todorić nije platio deset godina porez državi. I onda svi imamo slične odgovore, ali počinje se od malih stvari. Imali smo ove godne na Fališu kolege iz Podemosa i Syrize kod kojih se pokazalo da klasični način stranaka organiziranih piramidalno vodi elitizmu, ali i uspješnom otporu promjenama. I kod nas svjedočimo, nažalost, da se socijaldemokratska stranka, od koje očekuješ socijalnu osjetljivost, otuđila od naroda, odnarodila. Razgovarali smo s kolegama iz Syrize, Podemosa i slovenske Levice da li ih je iznenadilo kad su osvojili dio vlasti, kad su pobijedili na izborima. Uspjeh ne bi trebao iznenaditi kada građani, birači prepoznaju da se boriš za njihove interese. Uvijek moraš računati na to da ima ljudi koji misle kao ti, ili ako ne misle , bitno je da vide da se zalažeš za vrijednosti koje su njima važne. Mi se ne moramo slagati oko svih stvari u našoj koaliciji Zagreb je naš, Nova ljevica, Orah, Radnička fronta i Za grad, koaliciji koju smo formirali za lokalne izbore u Zagrebu. Dovoljno je da se slažemo oko nekoliko ključnih stvari, koje ćemo zajedno zagovarati i provoditi. Tako ni birači koji su glasali za našu koaliciju nisu trebali biti suglasni sa svim politikama, djelovanjem, svake pojedinačne stranke, ali su mogli prepoznati naš zajednički napor da se artikuliraju politike koje su važne građanima, a vezane su za lokalne teme. I to u razgovorima s građanima, u zajedničkim akcijama očuvanja javnog prostora, npr. i uspjeh na izborima je pokazao da smo bili u pravu. Ali, osvojenih 7,6 posto obavezuje. Dakako, važne su i zajedničke svjetonazorske vrijednosti kao što su to antifašizam, rodna ravnopravnost koja se vidjela ‘u praksi’, na svakom glasačkom listiću su žene i muškarci bili postavljeni prema ‘zip’ principu: jedna žena, jedan muškarac ili obratno, a ne tek ‘po sili zakona’, po obaveznoj kvoti pri čemu žene završavaju na dnu liste, zaštita manjinskih prava, razumijevanje rada i radnih prava… Mora se razgovarati i pregovarati unutar grupa, stranaka, unutar koalicija, no sve to pada u vodu ukoliko se ne razgovara s građanima i s njima ne pomiču granice i razumijevanja demokratskog procesa i razumijevanja interesa.

Rada Borić/Foto:TRIS(J.Krnić)

Na djelu je dubinska kontrarevolucija koja dolazi s političke desnice…

-Kod hrvatskog premijera, možda nije sve za pregovaranje. Ali jesu svi, pa onda pregovara s tipovima poput Marka Skeje koji je deklarirani ustaša, fašist. Što je nedopustivo i što i premijera diskreditira i kao čovjeka i kao političara.

Da, to je potpuno nedopustivo. Nikada nisam vidjela da je premijer tako spremno pregovarao s nekim drugim udrugama civilnog društva. Pregovara s marginalnom skupinom koja to sada više nije jer joj je dao na značaju, k tomu s proklamiranim filofašistima, koji se ne stide što su ustaše. Stalno ponavljam da je nepristojno, a dakako podvala je desnice, da se ljevicu optužuje da nema empatije za žrtve poslijeratnih odmazdi. Nitko od mene nije čuo da ono što se dogodilo u Bleiburgu da se trebalo dogoditi, bez obzira na kontekst itd. Ali, nisam čula da će netko s desnice reći „ u Jasenovcu su stradali ljudi samo zato što su bili Židovi, Srbi, Romi ili Hrvati komunisti ili antifašisti”. To je bio njihov jedini ‘zločin’. Ali, ne može se reći da su na Bleiburgu stradali Hrvati samo stoga što su bili Hrvati, u Bleiburgu su stradali gubitnici Drugog svjetskog rata i , nažalost, oni koji su ih pratili. Tamo nitko nije stradao samo zato što je Hrvat, nego zato što je bio ustaša, što je bio četnik, kolaboracionist, fašist. I dok ja kažem “žao mi je”, nisam čula da je netko s desnice rekao da mu je žao onih što su stradali u Drugom svjetskom ratu. Za njih je dječji logor u Jastrebarskom bio dječji dom, a Jasenovac nije bio koncentracijski logor već sabirni logor u kojemu se slušala Mala Floramy. Dok ne naučimo govoriti iz pozicije podrške žrtvama, čemu na žalost ne uči ni ‘Crkva u Hrvata’, a to bi joj trebalo biti u središtu, ne samo da će se rušiti obilježja žrtvama Drugog svjetskog rata nego će i žrtve poslijeratnog nasilja ostati tek iskorištene za politički pragmatizam.

-Kod nas se sustav vrijednosti kontinuirano urušava. Mislili smo da ne može biti gore nego se činilo da bi bilo s Tomislavom Karamarkom, ali izgleda da je sada, zbog odnosa snaga u HDZ-u, i limita njihovog predsjednika Andreja Plenkovića, i gore, i da su ekstremni desničari pod njegovom vladavinom puno agresivniji nego što su bili prije.

Plenkoviću je jako važna pozicija koju želi sačuvati, a vidi se, po izjavama, da jedni igraju “u kupe, a drugi u špade”. Ali, u Hrvatskoj se doista događa dubinska kontrarevolucija, a to se vidi na primjeru obrazovne reforme, kojoj prijetnje dolaze s političke desnice, ali još značajnije od ‘obiteljaša’ i uvezenih paracrkvenih udruga, Crkve… Vidi se da Vlada ‘ne vlada’, ne upravlja procecesima jer se ne može odlučiti niti za pristojno povjerenstvo oko obrazovne reforme niti se može samostalno odlučiti je li neki pozdrav ustaški ili nije i izmišlja još jedno povjerenstvo i to s odgodom djelovanja. Zašto bi mi kao građani vjerovali u prosudbu jednog doktora, čak ne niti povijesnih znanosti, samo zato što je predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a ne premijeru? Zašto premijer ne želi preuzeti odgovornost za odluku oko pozdrava “Za dom spremni” i zaziva “struku” koja bi trebala odlučiti je li ZDS stari hrvatski pozdrav ili ustaški, i to sad post festum, kad su i ustaše priznale da je ustaški? Mislim da nas u ovom trenutku treba i brinuti ‘kontrarevolucionarni’ napad, onaj na sekularizam, vjerojatno ohrabren uspjehom obiteljaša oko sramotnog uvođenja definicije braka u Ustav, a dakako osnažen marljivim radom Crkve i pozivanjem na postotak građana katolika. Crkvu pri tom ne zanima ‘ustavna definicija’ – zašto i bi kad se i definicija utemeljenja hrvatske suvremene države na antifašizmu niječe – već bi Crkva ponovo da je odgovorna za obrazovanje, zdravstvo, socijalnu skrb. Eto, državi bi mogla ostaviti vojsku i policiju. Pogledjte kako nama može doći biskup iz Austrije, i s oltara držati po crkveni nauk nedopustive, političke govore, što mu u Austriji nikad ne bi pošlo za rukom, a vjerojatno ni palo na pamet. U redu, kao civilna udruga Crkva može kritizirati vlast, kao što i drugi sudionici civilnog društva mogu, ili vi novinari možete kritizirati našu vladu, i to je pitanje demokracije. Ali da zahtijevaš s oltara zabrane, da prijetiš, to je nedopustivo. Kao što je nedopustivo da gospodin Hasanbegović, koji se kao bori protiv totalitarizma, u Skupštini Grada Zagreba drži mrzilački i eliminacijski govor nakon što je “pao Titov trg”, i priprijeti da je to bio posljednji put da se u Skupštini spominje Tito. Trebaju nas brinuti vremena u kojima se, kako je Boris Buden na Fališu rekao, povijest zamijenila sjećanjem, samo su nam sjećanja različita i važno je tko je u moći nametnuti sjećanja kao povijest. Činjenice više nisu važne, alternativne činjenice su one koje su se počele obilato koristiti – nije ni čudo da je mnogim desničarima Trump uzor – pa i ne treba čuditi kada predsjednnica Grabar Kitarović kaže da je ZDS stari hrvatski pozdrav. Treba Predsjednicu upitati, pozivajući se na pravo na pristup informacijama, da predstavi relevantne izvore i da navede dokumente i argumente koji govore da je to stari hrvatski pozdrav. Mislim da se i predsjednica počela služiti alternativnim činjenicama – nedavno je izjavila i da smo živjeli iza „željezne zavjese” – ne bi li služila određenim interesima, a građani, sve lošije obrazovani mogu i povjerovati u tu “činjenicu” budući da ju je izrekla ‘osoba od autoriteta’. Nije ni čudo da nam odgađaju reformu obrazovanja! Imati što manje obrazovanih odgovara i neoliberalnom kapitalizmu, kojemu – ‘Europi koja je kolonizirala samu sebe’ treba neobrazovana, jeftina radna snaga s periferije. S periferije koja više ni o čemu ne odlučuje. Dok se ne pobuni.

Maknuli su Tita, kad će doći red na njegovog generala-  Tuđmana?

-HOS-ova ploča iz Jasenovca se u ime kompromisa preselila u Novsku, što je nonsens, i zapravo govori u prilog činjenici da je ovo samo manifestacija onog što kao proces imamo na djelu zadnjih 27 godina. A završni čin tog procesa mogla bi biti odluka Povjerenstva da ako ide ZDS onda ide i SFSN (smrt fašizmu, sloboda narodu), ako ide ušato U i svastika, mora ići i petokraka, jer su po tim “novim” tumačenjima ustaška NDH i antifašistički pokret i na njemu nastala socijalistička Hrvatska – isto. Znači li to da nas čeka konačna revizija povijesti, pobjednici se pretvaraju u poražene a poraženi u pobjednike? Može li se to dogoditi bez otpora?

Otpora? Može se dogoditi još jedan prosvjed aktivista Radničke fronte i Nove ljevice, poneki pisani ‘prosvijed’… Građani bi morali reći je li dovoljno što se jasenovačka ploča samo izmjestila, ali oni nemaju ‘alate’, njihovi predstavnici ih ne predstavljaju, mnogih se to ‘ne tiče’, mnogi su zaboravili, kao što sam već rekla, i tko su im bili djedovi jer se treba ‘uklopiti’. Osim toga, ‘sakrila’ se i činjenica na kojoj je zgradi bila HOS-ova ploča postavljena – je li to slučajno? – kako bi se branila ploča stradalih pripadnika HOS-a.

-Na zgradi stožera Maxa Luburića, ustaškog pukovnika…

Tako je. ‘opjevanog’ zločinca. Drugo, ploča se preselila u Novsku na spomen-kosturnicu osloboditelja – partizana koji su oslobađali Jasenovac. Ponavljam, Hrvatska mora odlučiti da li smo bili pobjednici u Drugom svjetskom ratu ili promijenti u Ustavu na kojim je temeljima izgrađena suvremena Hrvatska država. Vrlo pažljivo se radi na tome da se kontinuitet hrvatske države, kojeg, kao, do 1991. nije bilo, brišući povijest socijalističke republike Hrvatske, pronađe u NDH. Mada stalno govorimo o kontinuitetu hrvatske države “od stoljeća sedmog”, valja iz tog kontinuiteta izbrisati NOB i upisati NDH. Neka netko, premijer po mogućnosti, onda i kaže: Želimo da povijesni kontinuitet hrvatske države ne leži na NOB-u nego na NDH. Jer kako smo otrpjeli sve promjene dosad, kako smo odšutjeli privatizacijsku pljačku i siromaštvo, nisam sigurna ni da bi i ta promjena prošla uz pretjerani otpor. Ovo s promjenom imena Trga Maršala Tita, dobar je primjer, točka na i. Zapravo još nije točka na i, jer se već govori i o uklanjanju imena nekih drugih ulica, pa možda na red uz ‘strance’ Masaryka nastrada i Večeslav Holjevac, najuspješniji zagrebački gradonačenik. Neće ‘hasanbegovićeve’ zadržati to što je on stvorio novi Zagreb već što je on u Zagreb ušao kao osloboditelj, kao Titov partizan, k tome narodni heroj i sahranjen je u grobnici narodnih heroja… Dakle, maknuli su Tita, kad će doći red na Tuđmana kao Titovog generala? Preko tri tisuće antifašističkih spomenika je uništeno, a nedavno mi je jedan vaš kolega novinar rekao kako su to bili spomenici režimu. Ali kako možete reći da je bilo koji spomenik ‘u malome mistu’ spomenik režimu kad su na svakome imena ubijenih i poginulih, imena onih čija su cijela sela spaljena ili su stradali u borbenim jedinicama, to bi bilo isto kao da netko za 20-30 godina pobriše sa spomenika imena ljudi koji su stradali u Domovinskom ratu. Što mi to radimo?! To su uvijek i nečiji djedovi i bake, očevi, majke…

-Otkud ta potreba da se razmećemo jednom kolaboracionističkom tvorevinom a zatiremo svaku uspomenu na patrizanski, antifašistički pokret koji nas je svrstao na stranu pobjednika i čiju bi hrabrost danas trebali kapitalizirati, a mi je negiramo?

Zamislite jednu Norvešku da promovira svoju kvislinšku vladu. To je nezamislivo. Ali, pogledajte malo unatrag, kad god se u ovoj zemlji događa nešto važnije, značajnije za živote ljudi, onda se bace kosti drugoga rata među ljude. Gledam u Skupštini, točka o preimenovanju Trga maršala Tita je bila 14-ta. Dotada su bile točke važne za život građana grada Zagreba. Članovi Neovisnih za Hrvatsku, Hasanbegović, Esih, Lederer … nisu se javili ni po jednoj točki Dnevnog reda. Kolegica iz našeg lijevog bloka Iva Kvakić, kolege Tomislav Tomašević, Mate Kapović i ja, kolege iz Glasa Mrak Taritaš, SDP-ovci i vijećnik Naprijed Hrvatska, vijećnici s Neovisne liste Sandre Švaljek, govorili su o temama s razumijevanjem i argumentirano. Nas je zanimalo i kako će se provoditi nova strategija za osobe s invaliditetom, zanimala nas je prodaja gradskog zemljišta i (ne)izvještavanje jedne Zaklade, izvještavanje o potrošnji sredstava, često netransparentno… političkoj trgovini oko odvajanja Ureda za kulturu, obrazovanje i sport u tri ureda… Dakako, opozicija je nadglasana onom istom skupštinskom većinom, politički istrgovanom, na isti način na koji se izglasava u Saboru… Hasanbegović je, istina, sto posto proveo svoj predizborni program – njegov je jedini cilj bio srušiti ‘Titov trg’. Imate stranku koja je dobila 8,3 posto u Zagrebu i ima 0,9 posto na nacionalnoj razini i može odlučivati kao da ima 76 ili 58 posto glasova. Građani vide kako se politički trguje i kažu: ‘ništa se ne može promijeniti’. A može. Dobra je promjena da u ovom trenutku u Skupštini ima mislećih ljudi iz različitih stranaka i lista i neovisnih …i čut će se i taj drugi glas.

Rada Borić/Foto:TRIS(J.Krnić)

Miki, pošto Tito?

-Koja je pozicija Milana Bandića u svemu tome? Dosad se ponašao kao neprikosnoveni šerif, sada se odriče svega što je kroz život zagovarao u ime te nemoralne većine koja ga održava na vlasti. Koliko može izdržati pod tim pritiskom i po koju cijenu?

Na žalost Bandić će biti zapamćen kao Miki Fontana, čovjek koji je opsesivno gradio fontane po Zagrebu i kao gradonačelnik koji je maknuo Tita iz Zagreba. Znamo činjenice, nisu alternativne, iz njegove biografije. Zgodno je da je 1983. Bandić na Ferenčici posadio 88 stabala za druga Tita. Sada bi valjda trebalo ta stabla iščupati?! Bandić je netko tko je do jučer hodao s bedžom Tita i sebe nazivao antifašistom, uredio je i mali antifašistički parkić u Jasenovcu, naravno gradskim novcem, odjednom se doveo u poziciju da trguje Titom. Netko je dobro rekao da bi ga sada, kad god ga sretneš, trebalo pitati : Miki, pošto Tito? Kad ne bih bila protiv prljanja gradskih prostora, veselio bi me grafit: Miki, pošto Tito? Takvu političku nedosljednost ne može ništa opravdati. A tanka većina – 26 : 25 – s mogućim novim ucjenama Esih-Hasanbegović nije garancija sretnog mandata. Ispravak, ‘kupio’ je još jednog SDP-ovca prije prošle sjednice, ‘za svaki slučaj’, pa je sad 27:24. Još uvijek ne znam zašto mu treba nesigurna većina, pogotovo što se Zakon o lokalnoj upravi i samoupravi kani mijenjati, da se kod neizglasavanja proračuna ide na izbore samo za Skupštinu, a ne i za gradonačelnika kao do sada.

-Tita je “prodao”, ali bi sada obraz spašavao uskrsnućem Ive Lole Ribara, sedam sekretara SKOJ-a…?

Kada sam na početku rekla da živimo u šizofrenim vremenima i primjer s Bandićem tomu svjedoči. Bandić prvo makne Tita s Trga pa se sljedeći dan ‘posipa pepelom’ najavljujući povratak biste Ive Lole Ribara, pri tom i on izvrće činjenice i kaže da su ga ubili četnici – valjda je to prihvatljivije no istina da su mu avion pogodili Nijemci. I evo, ispunili smo cijeli krug. Danas si maknuo Tita a vratio Ivu Lolu Ribara i sedam sekretara SKOj-a ?! Rekao je u zahtjevu za preimenovanje i da imena ulica i trgova mogu nositi samo ljudi koji se ‘nisu okaljali u ratu i poraću’. Onda sam ga pitala kako se u tom ratu okaljao Ivo Lola Ribar, ili Nada Dimić ili sestre Baković, ljudi koji su prije kraja rata ubijeni, kao Rade Končar na Šubićevcu, U Šibeniku, a borili su se za sobodu, jednakost, bratstvo, sestrinstvo… a devedesetih su svi izgubili ulice. To je bilo ključno. Kako smo to tada dopustili? Kako je u Splitu podignut spomenik HOS-u, bojni koja se zove Rafael vitez Boban, a na vlasti su bili socijaldemokrati. Ne bi se ni Nova ljevica osnivala niti bi jačali lijevi pokreti da SDP nije izdao neke socijaldemokratske vrijednosti, ne samo u Hrvatskoj nego u Europi.

-Koji je ključni „istočni grijeh” socijaldemokrata?

Socijaldemokracija nije znala odgovoriti na neoliberalni kapitalizam i krizu koja je potresla i Europu i počela nagrizati ‘socijalnu državu’. Dok su postojale socijalističke zemlje (50-tih i 60-tih to je bilo više od polovice čovječanstva), Zapad se trudio ‘držati ravnotežu’, preuzimati i dakako unaprijediti, ono što su komunističke zemlje manje ili više uspješno promovirale – jednakost, besplatno zdravstvo i obrazovanje … Socijaldemokrati kao da nisu pratili ni znali odgovoriti na promjene u području rada, tržišta, radne snage… Za 20 godina, kako kaže ne samo Forbes, nego i neka europska istraživanja, bit će 50 posto poslova za koje mi još i ne znamo koji su to poslovi, dakle, sve se promijenilo s novim tehnologijama. Danas se govori o platformskom kapitalizmu, kupujemo putem interneta, gotovo da ne trebamo usluge prodavača, posrednika … Naši su socijaldemokrati nosili ‘krimen’ partije, bez obzira što je više članova SKH prešlo u HDZ no što ih je ostalo u SDP-u. Oni su se uvijek dodvoravali desnici. Uveli su vjeronauk u škole, unazadili Zakon o radu. Nisu razumjeli (?!) da desničar/ desničarka neće nikad za njih glasati, a da će mene kao ljevičarku razočarati. Imam znanca koji i nakon Sanadera optuženog za lopovluk, postojano glasa za HDZ i kaže: ” oni su naši i kad kradu”. A imam prijateljicu koja je redovito glasala za SDP, da bi razočarana glasala za Laburiste, pa Orah, pa Pametno. Dakle, ljevičari promišljaju i biraju nove političke opcije jer traže nove politike. Sada se nude te nove opcije, Nova Ljevica, Radnička fronta, Zagreb je naš, Za grad… Za nas nisu glasali samo lijevi birači – iako jesu i razočarani SDP-ovci – za nas su vjerujem glasali oni kojima traže odgovore na životne probleme građana. Kad se zaboravi da se treba biti s građanima, da se treba ‘raditi u bazi’, gubi se vjerodostojnost. SDP je, npr. propustio agendu na kojoj je Podemos u Španjolskoj dobio, a to je briga za ljude koji su izbacivani iz stanova zbog dugova, a Živi zid je preuzeo tu agendu.

Zašto HDZ-ovi prvotimci ne vrate “komunjarske” diplome i titule?!

-Živi zid ne nosi na sebi taj kompleks krivnje koji frustrira SDP, pa čak i kad sve veći broj njihovih članova nema baš ništa s tom bivšom partijom niti su u njoj ikad bili. Što mislite zašto su pristali nositi tu krivnju?

To je dobro pitanje – zašto su dali da se jedna povijest toliko ‘ocrni’, dok su ‘crno’ pustili da postane normalna pojava u javnom prostoru. Mi smo se odrekli samoupravljanja, a u sve više ekonomski najrazvijenijih zemalja (Norveška, Italija, sve više i SAD) uvode modele samoupravljanja u neke privatne korporacije. Kooperative su popularne u Europi i svijetu, mi skromno ponovo govorimo o zadrugama. Mi nismo znali iskoristiti neke boljitke socijalizma, da ne govorim o zdravstvenom sustavu, domovima za starije osobe, radničkim odmaralištima. Sad me zanima kako će djeca iz malih mjesta, čak i kad su roditelji zaposleni, odlaziti na fakultete koji će se plaćati. A u socijalizmu su i djeca radnika mogla studirati. Neki HDZ-ovi prvotimci nikad ne bi stekli diplomu Medicinskog fakulteta da nisu studirali u ono, socijalističko, vrijeme. Neka vrate tu ‘komunjarsku’ diplomu i titule ukoliko je bivši sustav bio isključivo represivan.

-Što objektivno možete napraviti kao nova opozicijska platforma u Zagrebu?

Imamo četiri vijećnika u gradskoj Skupštini, tj. dvije vijećnice i dva vijećnika. Ako pođemo od saznanja da građanke i građane istinski zanima hoće li imati veći račun za struju ili vodu, onda smo mi ti koji ćemo ih upozoriti da će npr. račun biti veći jer je Grad posao pročišćavanja otpadnih voda dao u privatne ruke, a od Grada tražiti transparentnost proračuna, natječaja, javne nabave… Građane zanimaju životni problemi, dječji vrtići, zdrava prehrana za djecu u školi, javni servisi, uređen park za pse, npr. Uspjeh naše koalicije je i u tome da smo mi i nakon izbora sačuvali model kvartovskog okupljanja – naših članova i građana i da zajedno radimo u zajednici i redovito se sastajemo. Također, naši vijećnici i vijećnice u vijećima mjesnih odbora i vijećima gradskih četvrti sastaju se i dogovaraju ‘strategije’ za sjednice odbora – te niže razine treba osnažiti – često su bile tek formalni oblik odluačivanja – na njima trebaju donositi stvarne odluke za zajednicu. I trudit ćemo se direktno uključiti što veći broj građana u donošenje odluka. Da ljevica uspije mora biti u zajednici. To mogu i moraju biti prosvijedi za očuvanje javnog dobra ili ako u nekoj četvrti nema dječjeg vrtića u poslijepodnevnoj smjeni, a nema ih! – onda je na nama da organiziramo čuvanje djece kako bi roditelji mogli u kino ili kazalište, da znaju da imaju solidarnu podršku, dok ne natjeramo grad da napravi vrtić koji će raditi popodne.

Ljevica može vladati, i tu nam je primjer Syriza

-Mnogi Novu ljevicu percipiraju kao novu lijevu, salonsku, elitističku opciju koja će više ideološki teoretizirati, nego građanima praktično pomoći. Koliko su te procjene opravdane?

Ako meni netko kaže da sam salonska ljevičarka, ja mu lako mogu dokazati da sam više vremena provela ‘na cesti’ u posljednjih 30 godina iako sam i predavala na sveučilištima u svijetu. Tko je veći aktivist od Zorana Pusića koji se na početku rata brinuo za ljude koji su izbacivani iz stanova, za ljudska prava manjina, za povratak imena Trga žrtava fašizma? Prigovor naravno ne stoji, najlakše je reći da su u Novoj ljevici ‘stariji’, kao da odjednom nije važno ni iskustvo ni teorija. A mladost je i ‘ u glavi’ kažu. Dragan Markovina, predsjednik Nove ljevice je valjda mlad, ima 35 godina. Mladi traže svoje mjesto u grupama, društvenim pokretima, imaju, s pravom, zazor od stranaka i moramo im pokazati da Nova ljevica može biti i njihov prostor. K tome, treba znati da je Nova ljevica osnovana 18. prosinca prošle godine i odmah se trebalo pripremiti za lokalne izbore, trebalo je dogovarati zajedničku koaliciju pet stranaka u jednu platformu, a to nije lako, i uspjeli smo osvojiti 7,6. posto glasova. Treba raditi s ljudima, biti s njima, samo više razgovora, dijaloga, s mladima, braniteljima, nezaposlenima, odlaziti među ljude i istinski ih čuti – onda za ljevicu ima prostora i budućnosti. Tada članovi i podržavatelji Nove ljevice neće biti samo oni koji se ‘sjećaju nekih dobrih vremena’. Mene više čudi da mladi koji su odrasli u obiteljima koje imaju pozitivno ‘socijalističko nasljeđe’ mogu zanijekati povijest svojih roditelja. Na Odboru za imenovanje naselja , ulica i trgova, član Odbora iz HDZ-a će reći: „ Moj djed je bio partizan, ali je Tito zločinac”. Izdao si svoga djeda, tako sam mu rekla … Sa mnom je u „Petom danu” bio Luka Popov koji se pohvalio da mu je jedan djed bio general u partizanima, a drugi pilot, danas je desničar.

-Zašto ste otišli iz „Petog dana”?

Kad se osnovala stranka pitala sam urednicu jesam li ‘u sukobu interesa’. I odlučili su da nisam. Onda je urednica rekla kako su od nekih gledatelja dobili pismo da me treba maknuti iz emisije jer sam u stranci. Dakako, to nije vrijedilo za članicu Bandićeve stranke Milanu Vuković Runjić, koja je imala svoju emisiju na I programu HTV-a. Kad sam izabrana za vijećnicu, više za mene nije bilo moguće ostati u Petom danu. Što je u redu.

-I da zaključimo: može li, dakle, ljevica vladati? Ima li ona danas za to potencijal, umijeće, program za narod?

Može. Pitali su nas kolege iz Syrize i Podemosa, i kolega iz slovenske Ljevice, znamo li kako ćemo se nositi s tim što smo dobili na izborima. Može ljevica vladati i tu nam je Syriza primjer. Dođu takva krizna vremena kad se mora znati odgovoriti na probleme i njima upravljati. Odgovori moraju dolaziti odozdo, mora postojati šira platforma, moraju se čuti glasovi svih, mora biti drugčiji demokratski proces. Mora se znati kako uravnotežiti modele: direktnu, participacijsku i reprezentacijsku demokraciju. I kako uključenost građana i politike zrcale jedni druge. Ne mogu građani biti važni samo pred izbore.

 

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI