Neovisni novinarski portal
25.9.2017.
POLITIKA / POVIJEST/SADAŠNJOST
Cirila Toplak (Foto: jozica Krnić)

Cirila Toplak:
Revolucija danas nije moguća, vrijeme je za heterotopiju

Cirila Toplak (Foto: jozica Krnić)

Profesorica s ljubljanskog Univerziteta bila je gošća drugog dana Festivala alternative i ljevice u Šibeniku.

Jedna od tema drugog dana FALIŠ-a bila je “Europske politike nakon crvenog Oktobra”, a predavačica na pozornici bila je Cirila Toplak, profesorica političkih znanosti iz Ljubljane. Nakon što je predavanje počela rečenicom: “Bez Oktobarske revolucije ne bi bilo 20. stoljeća kakvo poznajemo”, prenosimo njezina objašnjenja pojmova i događaja koje smo uspjeli zapisati…
Crvena zvijezda
Simbol ratnog komunizma. Nemamo konačno odgovor odakle je preuzet ovaj simbol, koji nam je danas uobičajen, problematičan ili politički nekorektan. Možda je izvor bio roman Alexandera Bogdanova “Krasnaya zvezda” (Crvena zvijezda) iz 1908. godine, koji je govorio o socijalizmu na Marsu. Možda crvena zvijezda ima nešto s organizacijom boljševičkih ratnih snaga 1917. godine, a možda je proizašla iz razgovora Trockog i Kirilenka, koji je bio esperantist, a u esperantu je crvena zvijezda simbol pet kontinenata.
Revolucija
I ovdje nam se čini sve nekako normalno, kao da znamo o čemu je riječ. A možda i ne znamo. Pojam revolucija prvi put je bio upotrijebljen u srednjovjekovnoj fizici za definiciju heliocentričnog sustava, dakle kruženja planeta oko Sunca. Dakle, izvorni značenje revolucije bilo je kruženje, odnosno vraćanje u istu točku. Danas ćemo pod utjecajem političkog marketinga reći da je revolucija neka drastična promjena. No, ako mene pitate, značenje riječi revolucija se i nije promijenilo, budući da, ako pogledamo revolucije kroz povijest, one u početku i jesu donijele neke promjene, ali sva ta društva vratila su se u točku u kojoj su već bila. Oktobarska revolucija je jedan takav primjer, iako je bila radikalna, jer se nisu dogodile samo političke, već i velike društvene promjene. Ipak, ako danas pogledamo Rusku federaciju i analiziramo tamošnju političku kulturu, vidimo da što su se stvari više promijenile, to su više ostale iste.
Oktobarska revolucija
Ona se nije dogodila u nekom praznom prostoru. Ljudi koji su je podržavali ili osporavali, bili su socijalizirani u nekom drugom sistemu. Taj je sistem bio baziran na nekim drugim, prošlim državama; Sovjetski Savez je proizašao iz Ruskog carstva, koje se naslanjalo na Moskovsku Rusiju, a ono na Kijevsku Rusiju… Ono što se nije promijenilo jest ta povijesna percepcija Rusije, gdje nije važno kakav je ideološki predznak režima, to je uvijek bilo i još uvijek jest multinacionalno carstvo, odnosno država koja funkcionira kao nadnacionalna zajednica. Oktobarska revolucija nije se, kao uostalom nijedna revolucija u povijesti, dogodila preko noći. Ona se “kuhala” barem od 1905. godine i rusko-japanskog rata, a možda bismo mogli govoriti i o tome da je Rusija bila na putu revolucije još od vladavine Katarine Velike.

Cirila Toplak (Foto: jozica Krnić)

Staljinizam
Podsjetit ću vas na ono što je zapisao ruski disident Aleksandar Solženjicin: “Staljinizam je izgovor za skrivanje neizbježnih učinaka komunizma kao cjeline na ljudske slobode.” Kult ličnosti je jedan element ruske političke kulture koji je opstao bez obzira koji je ideološki predznak režima. Iako je Staljin bio vođa tzv. crvenog fašizma, zanimljivo je da danas Rusi kažu da ono što je on uradio u Drugom svjetskom ratu važnije od svega onog negativnog što se tijekom njegova režima događalo. Tada sam se zapitala na koji ćemo način mi 2040. godine objektivizirati Tita?
Mađarska revolucija i Praško proljeće
Komunizam je u pedesetima bio na svom vrhuncu; Rusija je preko Varšavskog pakta vladala većim dijelom Europe, a ako u cijelu priču uklopimo i Kinu, ispada da je komunizam vladao najvećim zemljama, najvećim vojnim snagama i polovicom svijeta. Naravno, to nije neka idealizirana priča, prisjetimo se samo Informbiroa, Berlinskog zida, Albanije… Taj globalni komunistički imperij se zapravo počeo raspadati u momentu kad je bio snažna politička realnost. Dva velika i veoma važna procesa bili su Mađarska revolucija i Praško proljeće. Praško proljeće je bio politički događaj koji je imao snažan eho u zapadnoj europskoj politici. Poslije njega, odnosno poslije činjenice da je tu intervenirala zajednička vojska Varšavskog pakta, dakle ne samo Crvena armija kao u Mađarskoj ’56., na Zapadu su počeli politički procesi otvaranja prema istočnim zemljama, što je u konačnici dovelo do pada Belinskog zida.
Revolucija?
Ako revolucija, kako se čini, ne donosi kraj krajeva, odnosno velike i nužne promjene, što onda preostaje? Što uraditi da bismo postigli one društvene promjene koje nam se čine potrebne? Povijest revolucija sugerira da ona danas nije moguća, društvena kontrola sada je takva da ne bismo mogli ostvariti ništa slično, možemo samo sjediti i čekati da nam se revolucija servira. S druge strane, ne vidim ni mogućnost da bismo mogli postići promjene društvenim reformama unutar sustava, budući da sustav obuhvaća apsolutno sve – otpor, opoziciju, ideje… Takve se stvari događaju na nekoj bezopasnoj margini društva, što samo omogućuje sustavu da se hvali kako je liberalan. Ali, naravno, nema smisla to što možemo govoriti što hoćemo ako nas nitko ne čuje.
Heterotopija
Što nam onda ostaje? Neki treći put, samo ne onaj Blairov treći put. Ili razmišljanja poput ‘ajmo napraviti kompromis da budemo malo socijalniji od desnice i malo konzervativniji od ljevice, pa ćemo nekako stići negdje. Takvi pokušaji su uvijek propadali, poput socijalizma s ljudskim licem ili eurokomunizma. Jedno moguće rješenje o kojemu treba malo razmisliti jest heterotopija, koncept koji je osmislio francuski filozof Michel Foucault u šezdesetim godinama. Heterotopija nije ni utopija ni distopija, nije to ideja o nekom perfektnom društvu što je bio cilj svih revolucija. To je prostor, realan i društveni, gdje se živi po nekim drugim, nehegemonskim pravilima, po pravilima koja definira okolina. Dakle, kao što kaže Foucault, heterotopija je stilizirana utopija u kojoj već živimo u nekoj realnom prostoru, ali on je poprilično malen. To nije potpuna izolacija, ne moramo ići u džunglu ili Alpe, i praviti se da društvo oko nas ne postoji, riječ je o okolnostima u kojima je moguće živjeti na neki drugi način.
Dr. Cirila Toplak je bivša savjetnica za europska pitanja u Uredu predsjednika Republike Slovenije. Doktorirala je povijest i međunarodne odnose na Sveučilištu Sorbonne u Parizu, nakon magisterija iz humanističkih studija na Sveučilištu u New Yorku, Buffalo. Od 2001. godine bavi se istraživačkim i predavačkim radom na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani. Na čelu je istraživačkog centra za političke teorije na Fakultetu za društvene znanosti. Godine 2006., kao stipendistica Fulbright programa, istraživačkim radom se bavila na Sveučilištu Georgetown u Washingtonu, a 2007. i 2008. godine bila je na čelu Instituta za narodnosti. Od 2006. do 2008. bila je glavna tajnica EpsNet-a, europske udruge politologa i politoloških društava, a od 2010. članica Izvršnog odbora i blagajnica ECPSA. Cirila Toplak je društveni aktivist, aktivist za prava životinja i objavljivana pjesnikinja.

 

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI