Neovisni novinarski portal
22.11.2017.
KOMENTARI / POLITIKA
Foto HINA/ Lana SLIVAR DOMINIĆ

Bandić i (ne)pokoreni g(r)ad

Foto HINA/ Lana SLIVAR DOMINIĆ

Sadašnjost u Hrvatskoj postaje sve karikaturalnija. A prošlost, nekima, sve nepodnošljivija. I umjesto da se pobrinu da sadašnjost , koja se još dade pozitivno mijenjati, bude bolja, oni se grčevito drže prošlosti računajući da je fasificiranjem mogu trajno promijeniti. Pa je retuširaju, revidiraju, obrću pozicije poraženih i pobjeđenih, pokušavaju „alternativne činjenice“ nametnuti kao apsolutne. Budu li dovoljno ustrajni u tome, a mainstream politika ih bude benevolentno, bez ikakva otpora, tolerirala , na duži rok bi doista mogli krivotvorinu afirmirati kao povijesnu „istinu“. Ako je Zlatko Hasanbegović najzloćudniji lik ove hrvatske povijesne etape, Milan Bandić je svakako najgroteskniji .

Vlast u Zagrebu za njega nema cijenu. Upravo je trampio svoju političku prošlost, svoj izvorni životopis, zadnje ostatke političkog digniteta, za račun očuvanja pozicije gradonačelnika u Zagrebu. S koje čuva svoju slobodu, kao vjerojatni rekorder po broju kaznenih prijava i optužnica „na čekanju“. U međuvremenu, svojom šizofrenom politikom zagađuje javni prostor a polit-trgovačkim manipulacijama urušava demokratske institucije. Bandić za ovu zemlju nije ništa manje opasan od Hansanhandžarbegovića. Jer bez Bandića ovaj ustašonostalgičar ne bi bio više od marginalnog desničarskog relikta na kojega bi i konzervativci gledali s podsmjehom. Uostalom, oni su ga se odrekli, ma koliko se sustavno insinuiralo o njegovom dalekosežnom utjecaju u dobrom dijelu HDZ-ova članstva. No, nitko od tih, navodno, Hasanbegovićevih pristalica iz HDZ-a, nije svoju stranačku iskaznicu promijenio za onu Esih-Hasinih „Neovisnih za Hrvatsku“.

Kikaš s petokrakom

Bez Bandićevog legitimiteta u Gradskoj skupštini, osiguranog „paktiranjem za većinu“, ovaj rigidni primjerak neonacionalističkog ultraša mogao bi se slikati i fanovima dijeliti svoje „rane radove“ u slici i riječi, nadajući se da će makar pokoji „gradivo usvojiti“. Bandić mu je udahnuo život i vratio ga na velika vrata u politiku.
Zar zbilja taj bivši Titov pionir, kako veli RTL-ov urednik Zoran Šprajc , i dugogodišnji vojnik Partije ( SKH- SDP ),  “Kikaš” s petokrakom, može spokojno živjeti s tim teretom? Vjerojatno da, jer odavno je Mićo redefinirao svoje prioritete i „kikaški“ zaključio da se od ideologije i ponosa ne živi, i da jedino novcem možeš kupiti što želiš, pa čak i fikciju časti. Jer dodovorica i uhljeba sasvim je dovoljno da ga uvjere kako je njegova misija na zemlji prihvaćena i od Boga i od Partije, ma kako se ona danas zvala…
Deklarirani antifašist, koji antifašizmu služi samo na sramotu, ne zbog svog odnosa prema Titovom trgu, nego zbog svoje poslovične nedosljednosti i etičkog deficita , ideološke i političke neiskrenosti, u istom danu skida Maršala, vođu antifašističkog pokreta u ex-Jugoslaviji , i najavljuje povratak Ive Lole Ribara, Titovog bliskog suradnika i antifašiste. Vraća ga na zagrebačke ulice s kojih je odavno uklonjen. I nije mu dosta što je već to samo po sebi prvorazredna groteska, nego je dodatno pojačava ciničnom tvrdnjom kako su Lolu ubili četnici, a u Beogradu ipak i danas ima svoju ulicu, dok mu u Zagrebu „trgaju glavu“.
I još nastavlja varirati temu tvrdnjom kako svi spomenici iz bliže i dalje prošlosti govore o hrvatskoj povijesti i da je stoga njihovo očuvanje stvar civilizacijske odgovornosti (?!) A troškovi uklanjanja Maršala bit će, kaže ovaj kič-maher hrvatske new primitives politike, minimalni u odnosu na to da se „raskine s totalitarnim obilježjima bilo koje vrste“. Pa u prilog tome poziva Vladu da ukloni iz Jasenovca i HOS-ovu ploču s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“ u svom grbu. Radi ravnoteže. Maršal je pao, a kad će ZDS iz Jasenovca to još ni premijer ne zna…
Ili se Bandić sasvim „pošemerio“ ili je u svojim trgovanjima utjecajem i pozicijama izgubio busolu, pa više nije sposoban pratiti ni samog sebe. Razumljivo, taj toliko skače sebi u usta da mu je probavni trakt već sasvim zagušen otpadom koji mu sustavno proizvodi grčeve i sprječava ga da „dela“ koliko bi htio. Negdje mora istovariti taj trash kojim se nakrcao, i olakšati disanje, jer prijeti mu opasnost da ga jednog dana doista „ubije preteška riječ“.

Demagog i populist bez ideologije

Ergo, što je isproducirao zagrebački fontanoljubac u nastojanju da se u fontanama ne utopi? Prodao je Tita, u kojega se veći dio svoga života zaklinjao i čije je misli i djela svojedobno štreberski gutao, ali to pokušava kompenzirati postavljanjem biste onomad dekapitiranog Lole Ribara, o kojemu, baš kao ni o antifašizmu, ne zna puno. Pa ni kako je poginuo. Sramoti se nepoznavanjem elementarnih povijesnih činjenica, površan kakav jest, javno navodeći da su Lolu Ribara ubili četnici, iako je notorno da je stradao prilikom napada njemačkog aviona na partizanski, na samom uzletištu, prije polijetanja za Kairo, u listopadu 1943. kao šef vojne misije  VŠ NOV i POJ pri Savezničkoj komandi za Srednji istok.

Bandiću, kao arhetipskom političkom larpurlartisu, podatak i činjenica ne znače puno ako nemaju željeni efekt u priči. A u ovoj priči četnici su vrlo bitni, jer ako su oni ubili Lolu, a ( četnička ) Srbija ga i dalje štuje i ne oduzima mu ulicu usred Beograda, kakvi smo mi to ljudi da mu u Zagrebu „sudimo“?!
Mrtvo hladno Mićo Tita supstituira Ivom Lolom Ribarom, vođu pokreta jednim njegovim ratnim herojem, i još k tome nas podučava kako svi spomenici iz bliže i dalje prošlosti govore o hrvatskoj povijesti pa je njihova zaštita i očuvanje stvar civilizacijske odgovornosti. Da čovjek ne povjeruje!
Tko je, u tom kontekstu, Tito ako ga Bandić bez većeg krzmanja baca na povijesno smetlište? Je li ga sveo samo na totalitarnog diktatora, a njegovo uklanjanje s Kazališnog trga na obračun sa svim totalitarizmima, bilo koje vrste? Ako jest, hoće li i Titovi suradnici „platiti“ suučesništvo u održavanju diktatora na vlasti i totalitarizma na gotovo polustoljetnom životu? Treba li očekivati obračun i s Tuđmanom ili Hebrangom, odnosno, preispitivanje njihove povijesne uloge i zasluga? Hoće li 9. bojna HOS-a nazvana po ustaškom zločincu Rafaelu vitezu Bobanu biti denominirana, ili nedaj bože njezini javni istupi zabranjeni? Možda HOS-ov spomenik u Splitu uklonjen?
U čemu se sastoji civilizacijska odgovornost Milana Bandića ako spomenike iz hrvatske prošlosti tretira po modelu jedan dolje, drugi gore? Kome to pragmatični i nekonzistentni zagrebački gradonačelnik prodaje rog za svijeću? Svima nama, narodu na čije se dobro u svojoj demagogiji i populizmu vječito licemjerno kune? Fućka se Bandiću za dobro naroda, jedini spiritus movens njegovog dugogodišnjeg „delanja“ je multipliciranje stanja na njegovom privatnom računu. Kao da smo zaboravili zbirku umjetnina koju je skrivao u svojoj samoborskoj vikendici, kuće, stanove, razvode, automobile za maturu kćeri, kićeraj političkog razmetljivca par excellence koji, gurajući se, navodno, sućutno među potrebite, pouzdano ne živi ideologiju nego pragmatičnu demagogiju. I ima sve. Osim morala, dosljednosti, čvrstih principa.

 Kad će Andrićev mrak otjerat svanuće…

I dok je takvih, a u Hrvatskoj se godinama njeguje trend „bandićizma“ ( sve za vlast, vlast ni za što) , nema nama pomoći. Ni onog Andrićevog svanuća ( Ivo Andrić:“ Dok je mraka, bit će i svanuća“) koje priziva Ivo Josipović vjerujući u povratak Maršala jednog dana kad padne HDZ-ova vlast i liberalni socijal-demokrati preuzmu odgovornost za Hrvatsku i njezinu antifašističku baštinu. Zar nismo vidjeli kako je to izgledalo dok su oni vodili Hrvatsku i lutali njezinim bespućima bez hrabrosti da je izvedu iz mraka ideoloških podjela, revizionističkih zastranjivanja i negiranja povijesti? Ovaj narod kao da ima genetsku grešku, pa što god birali, uvijek biramo loše…

Dok ova nezrela državica u 21. stoljeću slavi lažne kraljeve i ustaške zločince i poglavnike, handžar divizije , rafaele bobane i maxe luburiće, legalizira ustaški pozdrav Za dom spremni u grbu HOS-a ( i Thompsonovim rock-budnicama ) , a kojega ni Tuđman nije prihvaćao dok nije u ratu posve zagustilo pa je svaka puška bila dobrodošla ,  ili dok joj hasanbegovći mogu diktirati nazive ulica i trgova, neće biti više od zarobljenika vlastite prošlosti s kojom se ne želi ili ne zna suočiti. Pa imamo sve nepremostivije podjele koje vode relativizaciji antifašističke prošlosti i rehabilitiranju NDH. A to nas vodi ravno u ništa, u zemlju bez prošlosti i narod bez budućnosti. Neki su to shvatili pa su odselili. Tamo gdje su tehnološke revolucije važnije od ideoloških i političkih, gdje se gradi budućnost umjesto da se prekraja prošlost. Ako još imalo pameti ima u ovog naroda, ostavit će se denominacije ulica i trgova i nominirati izvrsnost i one koji je svojim rezultatima promiču kao najvišu vrijednost novog doba. Heroji su već pali. Neki i dvaput. Kad su im rušili spomenike, sklanjali u podrume ili na smetlišta, njihove biste. Preimenovali 474 ulice i trgove. Dajmo im da počivaju u miru. Samo tako ćemo naći i svoj mir i u njemu mogućnost da sudjelujemo u stvaranju civiliziranog svijeta primjerenog 21. stoljeću. Ostavimo se zastava i amblema iz prošlosti ( fašističke i komunističke) jer, što bi rekao Krleža sve zastave, i amblemi, sve prokurvane trobojnice i fašine prometnule su se u simbole smrti…

Tags: , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI