Neovisni novinarski portal
21.11.2017.
KOMENTARI / POLITIKA
Ilustracija: Pixabay

Trump u našem sokaku :
Osuda fašizma samo u paketu s osudom komunizma

Ilustracija: Pixabay

Kao nacija šizofreno sklona uvozu koječijeg smeća, pomislili bismo da nam je i „trumpizam“ uvezen. Da prepisujemo tuđi politički rukopis misleći ako to mogu drugi, k tome daleko moćniji i relevantniji u današnjem svijetu od nas, zašto ne bismo i mi. Ali, na žalost, govor mržnje, nacionalizam i neonacizam, relativiziranje ustaških zločina i njihovo izjednačavanje sa zločinima komunizma, stavljanje u istu ravan fašizma i antifašizma, ne spadaju u hrvatski uvoz. Imamo mi svoje „trumpove“ odavno, i ne treba nam ih uopće uvoziti…

Jedan američki otac javno se,putem društvenih mreža odrekao svoga sina, ekstremnog desničara, neonaciste i rasiste koji je sudjelovao u krvavim neredima u Charlottesvilleu, u američkoj saveznoj državi Virginija. S gnušanjem i revoltom odbacio je postupke i retoriku svoga odmetnutog sina jer su “zli, rasistički i puni mržnje”, a ništa od toga nije naučio kod kuće, napisao je na svom Twitter profilu Pearce Tefft, otac zabludjelog ekstremističkog mladca koji je rasizam preuzeo kao svoju ideju vodilju u životu. Kod nas se roditelji ne odriču djece zbog ideologije, pa ma koliko ona zagovarala i svjedočila mržnju, netoleranciju i nasilje spram drugih i drugačijih. Oni ih,makar koliko i “sveti očevi s oltara”, ponajviše, tome uče…

Bi li se i koji hrvatski otac javno odrekao sina rasiste?

– Moje ime je Pearce Tefft i ovo pišem svima, a odnosi se na mog najmlađeg sina, Petera Teffta – javno deklariranog bijelog nacionalista koji se pojavio u nekoliko reportaža posljednjih mjeseci. U petak navečer, moj sin otputovao je u Charlottesville i tamo su ga intervjuirali dok je marširao s ostalima bijelim nacionalistima koji su navodno namjeravali ubiti nekoga.

Ja, zajedno sa svom njegovom braćom i sestrama i cijelom njegovom obitelji, želim javno odbaciti postupke i retoriku svog sina koji su zli, rasistički i puni mržnje. Ne znamo gdje je točno pokupio ovakva uvjerenja. Nije ih naučio kod kuće.

Podijelio sam svoj dom i svoje srce s prijateljima i poznanicima svih rasa, spolova i vjera. Naučio sam svu svoju djecu da su svi muškarci i žene rođeni jednaki. Da jedni druge trebamo jednako voljeti.

Peter je očito odlučio zaboraviti te lekcije, na moju žalost i na žalost cijele obitelji. Bili smo tihi dosad, ali sad vidimo da je to bila pogreška. Tišina dobrih ljudi dopustila je nacistima da se razviju prvi put i tišina dobrih ljudi im dopušta da se razvijaju sada- napisao je Pearce Tefft i poručio:

– Peter Tefft, moj sin, više nije dobrodošao na obiteljskim okupljanjima. Molim se da se moj zalutali sin odrekne svojih uvjerenja i vrati kući. Onda, i samo onda, ću ga prihvatiti. Njegova uvjerenja puna mržnje donose retoriku punu mržnje njegovoj braći i sestrama, rođacima i roditeljima. Zašto se nas krivi zbog njega? Ponavljam, ništa od svojih uvjerenja nije naučio kod kuće. Mi ne prihvaćamo, nikad nismo prihvaćali i nikad nećemo prihvaćati njegov izopačeni pogled na svijet.

Jednom se našalio: “Stvar kod fašista je, nije da mi ne vjerujemo u slobodu govora. Možeš reći što god želiš. Ubacit ćemo te u peć”.

Peter, morat ćeš ubaciti i naša tijela u peć. Molim te, sine, odrekni se mržnje i prihvati ljubav”, zavapio je nesretni otac.

Šutnja od sramote

Ako kod nas i nema čuti takvog primjera, da bi neki otac, mati, brat ili sestra koga svoga najbližega proglasili javno nedobrodošlim u vlastitu obitelj, ne znači da se mnogi roditelji nisu osjećali slično zbog zastranjivanja i promicanja zločinačkih ideologija nekog svoga člana familije. Ali su šutnjom prekrivali svoju sramotu, razočarenje, izdaju obiteljskih i drugih vrijednosti koje su u svom domu izgrađivali nadajući se da će ih u tome slijediti i njihova djeca. Ipak, ekstremističko, ultraško klasje najčešće niče u roditeljskom domu. Napose u onim obiteljima gdje se generacijama ustrajno mržnju i nacionalizam sijalo. Češće u emigrantskim krugovima gdje su se djeca odgajala na poraženoj ideologiji koju se slavilo nasuprot pobjedničkoj u kojoj za njih nije bilo ni posla ni budućnosti. Pogotovo ako je netko u toj familiji bio pripadnik poražene vojske ili je stradao na Križnom putu. Učilo ih se da vole domovinu, više kao apstraktnu, zemljopisnu kategoriju, kao mjesto njihova porijekla, ali i da preziru njezin sustav i negiraju njezinu službenu povijest na koju su prenosili svu krivnju za vlastito „izopćenje“, nerijetko i kad je bilo motivirano isključivo ekonomskim razlozima.
Samostalna hrvatska država stvorena 1990. imala je ambicije rehabilitirati poraženu NDH makar eufemističkom krilaticom o “povijesnoj težnji hrvatskog naroda”, pa je preuzela i neke njezine simbole. S vremenom su revizionističke težnje rasle, zločini NDH su relativizirani i minorizirani, a antifašizam se gurao na povijesne i društvene margine i stao izjednačavati s komunizmom kao totalitarnom ideologijom ne bi li ga se lakše proglasilo – zločinačkim. U Hrvatskoj danas ekstremne desničarske skupine odriču antifašizmu sve zasluge za stvaranje hrvatske države i njezinu neovisnost, te sve glasnije forsiraju tezu kako je Hrvatska nastala na Domovinskom ratu. Kao da prije 1990. Hrvatska nije ni postojala, i kao da se njezina povijest počinje pisati tek prije 27 godina…

“Bijeli nacionalist” i “bijela baština”

Nacionalizam kod nas ne izaziva osudu establishmenta desne provenijencije, koji se do danas nije odlučio ni oko banalne dvojbe treba li ustaški pozdrav “Za dom spremni” zabraniti i njegovo javno korištenje sankcionirati ili ne. Čak i državni dužnosnici, saborski zastupnici, ministri znaju imati šovinističke eskapade na tragu američkih rasista, ali takva retorika ne nailazi na iskrenu, čvrstu i artikuliranu osudu državnog vrha. Zapravo, više je nalik “trumpističkoj”. Ono kad nakon krvavih prosvjeda u Virginiji predsjednik SAD-a izjavi: Najstrože osuđujemo ovaj nečuveni izljev mržnje, netrpeljivosti i nasilja s mnogo strana.
S kojih sve to strana? Zašto Donald Trump ne kaže jasno tko pronosi mržnju i s koje strane dolazi? Zašto se boji prozvati neonaciste, rasiste, ultradesničare, ili kako bi rekao njegov protukandidat za predsjedničkog republikanskog kandidata Marco Rubio, “bijele ekstremiste” koji proizvode teror?
Tako i kod nas, desni političari, uključujući i sam državni vrh, uporno u istu rečenicu stavljaju fašizam i antifašizam, ustaški i komunistički režim, svastiku i crvenu zvijezdu, izjednačavajući ih i potpuno relativizirajući njihovo povijesno značenje i ulogu. Ako se problematizira samo pozdrav „Za dom spremni“, istog se trenutka kao neka vrst opravdanja za njegovo korištenje, u rečenicu ubacuju zločini komunizma, iako toga časa nisu tema. Zar je onda čudno da je zaštitno lice charlottesvilleovskih krvavih nereda, navodno, upravo naše gore list. Ponosni hrvatski neonacist i rasist, možebitno u trećem koljenu…
Izvjesni Peter Cvjetanović, student povijesti i političkih znanosti koji je na rasistički marš u Virginiji došao kako bi promicao “europsku kulturu” i “bijelu baštinu” u SAD-u. Taj se, unatoč kamufliranoj retorici, otvoreno deklarira kao bijeli nacionalist, koji navodno brine za sve ljude. Da je tako zar bi koristio sintagmu “bijeli nacionalist” da bi se javno legitimirao? Naposljetku, nacionalisti nemaju boju. Nacionalisti su jednostavno nacionalisti.

Nacionalizam s oltara

A takvih, ( bijelih ) nacionalista koji ne mrze, koji samo štite svoju baštinu i kulturu, u Hrvatskoj se namnožilo preko svake mjere. Dobrim dijelom zahvaljujući i porukama s oltara. Što je ako ne govor mržnje kad za blagdan Velike Gospe u Gori kod Petrinje notorni sisački biskup Vlado Košić u “svetoj” propovijedi pred više tisuća vjernika, kao božji namjesnik i autoritet katoličkoj pastvi zajapureno iskazuje: Tako je sigurno da se odricanje od đavla treba shvatiti sasvim konkretno i kao odricanje od totalitarnih ideologija i njihovih vođa, tj. idola, pa bi se tako pitanje: Odričeš li se sotone?- trebalo u našim hrvatskim okolnostima prevesti : Odričeš li se Maršala? Da, i Fuhrera i Ducea i Generalissimusa, ali ponajviše- Maršala!- poručio je Košić, puštajući bolesti mržnje da ga posve preuzme. Za njega je Tito, iako jedan od istaknutih vođa pobjedničke antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu, veći zločinac i od samog Hitlera!? Štoviše, „sveti otac biskup“ možebitno bi Fuhrera i rehabilitirao, ali Tita – nikad!
Problem je u tome što Košić u ovakvom ekstremno sakraliziranom društvu ima veći autoritet kod mladih ljudi i od autoriteta nastavnika u školi, a često i od roditelja u vlastitoj kući. Ne trebamo se onda čuditi da smo u svijetu već postali prepoznatljivi po svom rigidnom nacionalizmu i šovinizmu, i da naši rasisti, nacionalisti i ekstremisti stoje čak i na čelu neonacističkih KKK marševa u Americi. Da bi širili mržnju i isključivost koja je imanentna totalitarnim sustavima, a sve, navodno, u ime obrane demokracije i očuvanja “europske kulture”…

Vlado Košić (Foto: Tris/H. Pavić)

Tags: , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI