Dogodine slave 40 godina od objavljivanja debitantskog albuma, a Pete Shelley je bogme već ušao u 63. Za punk pojmove stari su kao biblije, pa ipak su jučer podijelili šamare svima koji su na SuperUhu nastupili prije njih.
Nakon šizofrene prve večeri i prekjučerašnjeg kantautorskog smiraja, sinoć je na zadnjem danu SuperUha vladao punk u svim svojim pojavnim oblicima. Reporteri Trisa došli su prije svih, u 19 nula nula, kako bismo i mi jednom ispratili baš svaki akord odsviran na dvije pozornice u šumi pored Primoštena. Kulminiralo je s legendarnim vremešnim Buzzcocksima, koji su, kako rekosmo, došli dijeliti lekcije.
Trobecove krušne peći (Foto: Tomislav Sporiš/SuperUho)
Trobecove krušne peći. Jedan od onih zagrebačkih bendova koji novi val u osamdesetima nije shvaćao komercijalno. To im je dakako donijelo kultni status, nimalo para i jedva pokoji studijski trag kao dokaz nekadašnjeg postojanja. SuperUho je zahvalan festival za sve one koji nastupaju još po danjem svjetlu, kamp je krcat pa se na matineji ispred stagea pojavi dvjestotinjak ljudi da ne bude otužno. TKP imali su dakle nezavidan termin, ali imali su kome nuditi svoje hiperrealistične stihove i instrumentalnu avangardu, i bili su odlični. Zapravo, možda je ovaj vijek pravo vrijeme za Trobeca, jer ponudu improvizacija, pesimizma i scenske iščašenosti osamdeset i neke su mogli shvatiti i prihvatiti jedino članovi Cul-De-Saca i još pokoji odvažni fan. Danas je to psihodelični post-punk, što je u mikrosvjetovima poput SuperUha jedan sasvim uobičajeni izričaj, gotovo pa poželjan. Kulminiralo je s legendarnom i subverzivnom “Armijom”, baš u trenutku kad smo shvatili da je na šanku nepovratno nestalo Zmajskog i onog drugog pšeničnog.
Lekcija za naučiti od Buzzcocksa: tonsku probu shvatiti ozbiljno.
The Membranes (Foto: Tomislav Sporiš/SuperUho)
The Membranes. John Robb je urednik i novinar webzinea Louder Than War, te izdavač glazbenog mjesečnika Louder Than Words. John Robb je prije godinu, dvije napisao pozitivan osvrt na SuperUho, a da na istom nije bio. Oduševljen je bio line-upom, pa se, eto, na neki način sam pozvao na festival. John Robb se, kao i ostatak Membranesa, naoružan bas gitarom jučer mirno prošetao kroz gomilu koja je pratila koncert Trobecovih krušnih peći u smjeru druge pozornice. U crnim čizmama, uskim crnim trapericama i brižno njegovanim čuperkom na glavi. The Membranes su osnovani 1977., te najbitnije godine za povijest engleskog punka, no danas ne dijele previše toga s prvoborcima iz njihove generacije. Njihov punk svirački nije sirov, svjesno je uronjen u noise i tekstualno infantilan. Zabavan, ali bezopasan. Kako se životni krugovi uvijek na kraju logično zatvaraju, tako su za ovovjekovno oživljavanje The Membranesa isključivi krivci My Bloody Valentine i Shellac, sve njih smo već koncertno apsolvirali u Šibeniku i okolici.
Lekcija za naučiti od Buzzcocksa: imidž nije važniji od sadržaja.
Billy Bragg (Foto: Tomislav Sporiš/SuperUho)
Billy Bragg. Britanski protestni kantautor, neostvareni sindikalist, brbljavi trubadur, raspjevani revolucionar, pasionirani sljedbenik Woodyja Guthrieja i fanatični obožavatelj Slavena Bilića. S ovim potonjim je sinoć ugnjavio i najzagriženije fanove West Hama. Billy Bragg bio je jedno od najiščekivanijih imena ovogodišnjeg SuperUha, a i njemu je očito bilo napeto, pa je večer ranije upao na gig Franka Turnera i s njim otpjevao čuvenu “A New England”. Na Bragga je primoštenski zrak očito stimulirajuće djelovao. Nevjerojatno razdragan i raspoložen, on i gitara, uz povremenu pripomoć mandoline i pedal steela, mljeo je o nogometu, rugao se svim trenerima koji nisu Slaven Bilić, gazio Trumpa, ljevičario, sprdao se na račun Franka Turnera i bubnjara Buzzcocksa, a u međuvremenu svirao i pjevao. Obožavatelji, a bilo ih je koliko hoćete, jeli su mu iz ruku. Nama se, pak, činilo da ga je velika pozornica, onako usamljenoga, malo pojela.
Lekcija za naučiti od Buzzcocksa: možeš ti Billy s “There is Power in Union” ili “Why We Built the Wall” kritizirati društvo do mile volje, no za stvaranje slatkog i lažnog osjećaja da se upravo ovdje i sada podriva sustav ipak ti nedostaju bubanj i bas, pa da krv pred binom malo prokola. Inače, sve pet.
Mašinko (Foto: Tomislav Sporiš/SuperUho)
Mašinko. Znate oni… “Cijeli svijet je pustinja, u pustinji je birtija. Tamo ću te čekat ja, gdje je moja rakija”. E pa oni. Jedini domaći bend koji je dobio fini noćni termin na SuperUhu, što je valjda i okej, budući da su trenutačno najpropulzivniji hrvatski punk bend. Sat vremena školskog, navijačkog punka (s tri gitare?!), bez previše kompliciranja i mudrovanja, nikad nije na odmet. Pogotovu kad njihov koncert shvatite kao pauzu za pivo i pripremu za zvijezde večeri. “Odzvanjala je pjesma” i dalje im je najveći biser repertoara.
Lekcija za naučiti od Buzzcocksa: Jeste li pankeri? Jeste. Nemojte onda da vam između pjesama prolazi po dvije, tri minute da se vi nešto dogovorite međusobno ili s toncem. One-two-three-four i vozi!
Pete Shelley, The Buzzcocks (Foto: Tomislav Sporiš/SuperUho)
The Buzzcocks. Ma nije ustvari bilo razloga za strah. Pogotovo od jeftine rasprodaje stare slave. YouTube priprema sugerirala je da zvuče moćno i usvirano, da nema ni sjene od kompromitiranja. Na scenu su uletjeli udarajući random riffove i krenuli s “Boredom”. Ne pružajući publici priliku za pljesak, samo za pogo, u jednom su dahu prorešetali po općim mjestima, djelujući valjda puno kompaktnije od vremena kad je izašlo kompilacijsko remek-djelo “Singles Going Steady”. Da, gerijatrija su, dinosauri, mastodonti – barem ova dva originalna člana, Pete Shelley i Steve Diggle – i da, bilo je skroz moguće da zvuče smiješno ili tužno tijekom “Orgasm Addict”. Ali nisu, Buzzcocksi su danas bend kojima za troakordnu penetraciju među dvije tisuće ljudi ne treba viagra. S dvije gitare u crvenom na miks-pultu i nezaobilaznim 1-4 brojalicama, Buzzcocksi su u suludom ritmu odvozili i „Autonomy“ i „What Ever Happened To?“ i svo ostalo pankiodno blago. O „Harmony in My Head“, „What Do I Get?“ i „Ever Fallen in Love“ da i ne govorimo. Engleski brzi vlak glasno je protutnjao festivalom, ostavivši nas još dugo s podignutim rukama. Trijumfalan kraj odličnog dana na opet uspjelom SuperUhu.
Večeras na SuperUhu: rastavljanje pozornica, čišćenje lokacije od plastičnih čaša, demontiranje šankova. Ne morate doći.
