Neovisni novinarski portal
23.8.2017.
SCENA
Steve Albini (Foto: Tomislav Sporiš/SuperUho)

SuperUho festival, dan prvi:
‘Teška’ i hipnotička večer

Steve Albini (Foto: Tomislav Sporiš/SuperUho)

Četvrto izdanje SuperUho festivala počelo je jučer u Primoštenu.

SuperUho ostalo je bez faktora iznenađenja. Prvi put u svojoj kratkoj povijesti festival se održao na istom mjestu dvije godine zaredom. Sve nam je bilo poznato, nije bilo potrebe istraživati, jedino što se iznad glavnog ulaza kočoperi svijetleći retro/disco natpis “SuperUho”. Toga nije bilo lani, barem se ne možemo sjetiti. Tako da je shema bila unaprijed pripremljena: doći ranije i parkirati prije gužve, pojesti hamburger prije gužve, naručiti Zmajsko prije gužve, sjesti na udobne jastuke u lounge zoni i na miru čekati gužvu, osluškujući “Dalek svet” kojom je Straight Mickey završavao svoj nastup.
Nekakvu veliku gužvu, srećom, nismo dočekali. Broj posjetitelja vrtio se sinoć oko pristojnih 1800, slično kao i tijekom prošlogodišnjeg prvog dana festivala. Kad tome pridodamo duge šankove, proširen prostor pred drugim stageom, dovoljno WC-ova, nimalo praznog hoda između dvije svirke, odličan sound, svjež zrak iz smjera plaže i borove krošnje iznad glava, opet dolazimo do zaključka da je SuperUho sasvim ugodan boutique festival.
Dolazak na SuperUho dijelom je, valja i to priznati, motivirano pop-kulturnim snobizmom. I neka je, sve dok je glazbena ponuda jedinstvena, a jest, činjenica da dio publike na festivalu boravi zato što se tu “mora biti” ili zato što je to “jednostavno cool”, samo govori o reputaciji okupljanja u primoštenskoj šumi, koja je, što se Žednouhih koncerata d.o.o. tiče, počela rasti i puno prije nego što su The National s tri koncerta uzastopce otvorili prvo SuperUho. Svi ostali, većina, jučer su bili privučeni Shellacom, M. Wardom i Liarsima.

M. Ward i My Buddy Moose (Foto: Tomislav Sporiš/SuperUho)

Steveom Albinijem, ponajprije. Prvo ime Shellaca i prvo producentsko ime američke post-punk i noise scene osamdesetih i devedesetih. Iako etiketiran kao hardcore bend, Shellac u svom reskom zvuku nudi prilično manje agresije i punka od hardcore manirizama koji su prije tridesetak godina vladali L.A.-om ili New Yorkom, a na čije se scene Shellac izravno naslanja. Kod njih se to svodi na dominantne i neuglancane rafale iz Albinijeve gitare, njegovo parolaško izvikivanje stihova i neukalupljenu ritam sekciju. Prvih sat vremena se sviralo, imalo se i glave i repa, a melodijska katarza okončana je izvanrednom “Steady As She Goes”, koja je, brzo li vrijeme prođe, stara već desetljeće. Tada je melodičnosti nestalo, a trojka iz Shellaca nudila je gromoglasne minijature, obraćanje nazočnima i promišljeni scenski nesklad. Na kraju koncerta sreli smo one koji su se zbog takvog razvoja događaja polako i teško vraćali iz hipnoze, a i one koji su zadnjih pola sata giga iskoristili za odlazak po hamburger.
Albini nije razočarao, dapače, a M. Ward ponudio je odmor za uši opuštajućim vizijama folk-rocka. Ustvari, M. Warda jedinog od jučerašnjeg line-upa možemo doživjeti optimističnim. Matthew Stephen Ward nastupio je na SuperUhu u pratnji standardno odličnog riječkog americana benda My Buddy Moose, a svi zajedno odradili su probu u podzemnom prostoru šibenske Diskodelije, čijim članovima s ovog mjesta šaljemo prijateljsko upozorenje: idući put javite!

Liars (Foto: Tomislav Sporiš/SuperUho)

Kad su Liars oko ponoć izašli na glavnu pozornicu moglo se čuti da im nešto neopipljivo nedostaje. Pa, ako ćemo ono sinoć usporediti s onim s Terranea od prije šest godina, kao prvo nedostaju im dva člana. Doduše, klavijaturist je svirao i bas i gitaru, pa ajd’. Angusu Andrewu nedostajale su i hlaće, izašao je pred mikrofon u bijeloj haljini s podstavom, za koju nismo sigurni je li za vjenčanje ili krizmu. Njegova zamućena pankoidna vizija art-dancea imala je u sebi, ispostavilo se s vremenom, gradirajuću liniju, kojoj nikad za cilj nije bio dovesti bilo koga do katarze, već uskomešati krvna zrnca i pivo u plastičnim čašama. Liarsov noise dovoljno je plesan, vizualno primamljivo blesav, a melodijski neuhvatljiv, da se idealno uklopio u glazbeno “tešku” večer na SuperUhu. Srećom da je toplinski udar popustio, količina više ili manje pripitomljene buke pored Marine lučice bez prepreka je prošla kroz tijelo.
Za kraj su ostavljeni Blanck Mass, britanski elektronski projekt Benjamina Johna Powera, polovice Fuck Buttonsa, koji su prije četiri godine zvučno izbombardirali prvo SuperUho na pristaništu TEF-a. Njih smo slušali iz daljine, neprimjetno se udaljujući prema izlazu. Jer kome jednom u ušima zuji tri dana, taj i na jogurt puše.
Večeras na SuperUhu: Svemirko, Sara Renar, Conor Oberst, Frankie Cosmos, Frank Turner i Jessy Lanza.

 

Tags: , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI