Neovisni novinarski portal
31.10.2020.
KULTURA
Slika je dovršena Foto: Giacomo Bai

Performans na vrelom brdu:
Danijel Žeželj i Stefano Bechini uživo u Toskani

Slika je dovršena Foto: Giacomo Bai

U pastelnoj Toskani, u mjestu Bagno Vignoni, na uzvisini Belvedere koju zovu i Park mlinova (jer se nekoć tamo mljela pšenica), otkud puca teško opisiv pogled na skladne valovite brežuljke, njive, žuta polja, rijetke šumarke, vitke čemprese, zavojite cestice i ljupka usamljena imanja, tamnošnji žitelji su odavno otkrili toplu vodu. Nije to bio neki problem, jer im je neobična priroda iz podzemlja na vrh brda potjerala mlaku okrijepljujuću vodu, koja ih milenijima grije i ljeti i zimi.

Poduzetni Talijani su se, naravno, još u antičko doba, a možda i ranije, dosjetili da zagrabe vodu i sagrade tamo mlinove, pa toplice ili banje, kako su dali i ime tom bajkovitom mjestašcu.
Tako je središnji trg u Bagno Vignoniju zapravo golemi bazen tople vode, oko kojega na stijenkama tog neobičnog jezerca rastu grmovi kapara, a onda i crkva, vijećnica, a potom i druge kamene i ciglene kuće koje su danas, dakako, uglavnom restorani, suvenirnice i tzv. turističke smještajne jedinice.

Foto: Giacomo Bai

Par tisuća godina i više se tamo u bazenima i potocima geotermalne vode brčkaju ondašnji veleposjednici, plemići i marljivi toskanski puk, a u novija vremena i dokoni mladi Amerikanci, Englezi u penziji, francuske obitelji na ljetovanju, nizozemski hipici-veterani i njihovi unuci itd. Neko vrijeme je to mjesto bilo zamrlo, toplice su napuštene i zapuštene, vlast je taj toskanki biser zanemarila i tako pretvorila u ljetnikovac za komarce.
Centralni mjesni bazen je, pričaju nam, služio uglavnom za povremenu razonodu lokalne vesele mladeži, koja bi, uz napitke, usred zime sjedila u toploj vodi, dok ih iz iste u kupaćim gaćama ne bi istjerali strogi policajci. A onda su ih ‘otkrili’ turisti.
Čudesno ozračje oronulih banja, vjerojatno u hladnije doba godine, kada cijelo mjesto biva u izmaglici isparenja tople vode, protreslo je svojedobno 1983. godine i slavnog redatelja Andreja Tarkovskog koji je tamo dolutao po Italiji tražeći lokacije za snimanje filma, kako se pamti. Stoga je on, omađijan i ozaren nestvarnim prizorima, tamo i nigdje drugdje odlučio snimiti dijelove svojega filma Nostalgija. Jasno je zašto.

Iz filma Nostalgija A,. Tarkovskog

Čitav ovaj djelomično nepotreban uvod poslužio je kako bi izvjestili o vrsnom nastupu, performansu jednog drugog svjetski glasovitog umjetnika, Danijela Žeželja. Likovni umjetnik, strip crtač, autor animiranih filmova, ilustrator… Žeželj, zajedno s multiinstrumentalistom i vještim kompozitorom, dizajnerom zvuka i producentom Stefaneom Bechinijem, s kojim u sličnim projektima izvedbene umjetnosti surađuje dulje vrijeme, priredio je publici vanredni doživljaj na, doslovce, rubu stijene i provalije, pod otvorenim nebom, u Bagno Vignoniju.
Kako je poznavateljima njegovog djela poznato, Žeželj već dugi niz godina diljem svijeta (SAD, Europa…) uz svoju redovnu plodonosnu umjetničku rabotu, povremeno priređuje i performanse na kojima uz pratnju glazbenika ili glazbenih sastava slika uživo. Tako publika, uporedno uz pripadajuću glazbu, vlastitim očima u tzv. realnom vremenu može vidjeti kako nastaje odnosno nestaje umjetničko djelo.

Stefano Bechini Foto: Giacomo Bai

– Sweat Shop Live painting + Live Music performance je dinamični akt žive naracije, koji na pozornici koristi zvuk i slike kao jezik izražavanja i komunikacije. Izvedba je izgrađena na visokoučinkovitoj razmjeni elemenata glazbe i slikanja – spajanje ritma glazbe s volumenom i prostorom slika. Serija velikih akrilnih slika oslikana je uživo, sa slikama koje se razvijaju i nestaju jedna za drugom. Ova vizualna metamorfoza se kombinira sa živom glazbom koja slijedi dramatske faze procesa. Ritam glazbe i slikarstva stvaraju atmosferu sjene koja se odvija ispred publike. Kao što je svaka slika završena, stapa se u slijedeću, a slijed slika otkriva priču. Slijedi vrhunac: neodoljivi završetak koji zakratko zaživi i onda iščezava – ostaje na životu samo u sjećanju gledatelja koji su prisustvovali doživljaju – uz ostalo se kaže projektu Žeželj-Bechini naziva Sweat Shop, podnaslova Kinesis, o kojem više pronađite OVDJE: Project_SWEATSHOP_ZEZELJ&BECHINI.
Žeželja posebno štuju u Italiji, gdje je, uostalom, proveo pet godina, živeći i stvarajući u Toskani. Kako se već zna, njegovim stvaralaštvom je bio oduševljen i glasoviti Federico Fellini, napisavši mu 1993. godine predgovor za njegovu knjigu Ritam srca.
– Fasciniraju me Žeželjeve prijeteće i sablasne perspektive, način na koji uspijeva izraziti, kroz svoje priče i svoje likove, osjećaj melankolije, nečega uznemirujućeg i kobnog. Sve ovo predstavljeno je velikim darom i stilom koji uspijeva izložiti njegovu mračnu viziju svijeta jedinstveno i dosljedno – među ostalim je tada napisao Fellini, ne dočekavši zbog smrti neke svijetlije i manje kobne elemente kasnijeg Žeželjevog stvaralaštva.

Danijel Žeželj – Foto: Giacomo Bai

Nije stoga neobično kako je na Žeželjev i Stefaneov nastup na brdu, unatoč nehumanoj vrelini koja je toga dana pržila Toskanu na plus 40, pristiglo mnoštvo njegovih štovatelja. Tako je bilo i te vruće večeri, dok je topao vjetar dodatno grijao brdsku publiku. Neki od njih su pak noge s malo uspjeha hladili u potočićima vode tople poput čaja, a koji se u kanalićima slijevaju niz padinu, pa tvore slapiće i obrušavaju se u dolinu.
A slikanje uživo u tom dojmljivom ambijentu, praćeno snovitom glazbom, šuštanjem krošnji i žuborom potoka, bio je doživljaj koji će publika pamtiti, sudeći prema njezinim reakcijama.
Zadivljujuća Žeželjeva vještina uskoro je dala rezultat: od prvotnih nekoliko crvenih crta na crnom platnu, pred gledateljima se, nakon niza naoko nepovezanih crteža, iz ničega, kako se to neprecizno kaže, prikazala moćna slika koju možete vidjeti na fotografijama Giacoma Baia, odnosno Daria Pichinia.

Autor promatra završeno djelo (foto TRIS/G. Šimac)

Ostao je prizor dovršene slike, a iza nje panorama Toskane, lijepe ali sparušene klimatskim promjenama koje na njoj vidno ostavjaju traga. Premda je svaki pedalj plodne zemlje marljivo obrađen, što se iz hrvatske perspektive doima kao poljoprivredna fantastika, toskanski vinogradi i maslinici žeđaju, jednako kao i u našoj Dalmaciji i drugdje u ovom dijelu Europe. ‘Promjene’ nisu budućnost, nego sadašnjost.
– Nastavi li ovako, neće biti baš dobro. I turista je ove godine manje, prevruće im je… – kaže nam Stefano.
No turista Toskani zasad ne nedostaje. Opsjedaju drevne slikovite gradiće na uzvisinama, bicikliraju po poljima, dive se jedinstvenoj arhitekturi, posjećuju setove gdje se snimao Gladijator, vijugaju po cestama s drvoredima čempresima gdje se snimaju reklame za limuzine, jedu sireve, piju vino… I kupuju suvenire koji često nemaju nikakve veze s Toskanom, žale nam se domaći.

Slika je dovršena Foto: Giacomo Bai

Invazivni zaglupljujući turizam, kao i našu Hrvatsku, izjeda i opjevanu Toskanu, posve je jasno. U kolijevki renesanse, kako joj se tepa, gase se tradicionalni zanati, nestaju ljupke oštarije, a u njih useljavaju novokomponirani restorani za turiste i suvenirnice s magnetićima za frižidere.
Ali, Toskana je i dalje lijepa.
Kao i magični Bagno Vignogni s početka ovog teksta, koji je zapravo trebao biti izvještaj s neponovljivog performansa Danijela Žeželja i Stefana Bechinija. 

U nastavku je galerija fotografija…

Zalazak sunca u Toskani (foto TRIS/G. Šimac)

Tags: , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI