Dalmatinska šansona iz šank-perspektive

U Šibeniku je proteklog vikenda održana jubilarna dvadeseta Dalmatinska šansona.

Imali smo ambiciozan plan: popodne se pripremati opuštanjem, dubokim disanjem i meditiranjem, spustiti se do katedrale, stisnuti zube i prvi put u povijesti Trisa odlušati svaku pjesmu na “Večeri novih skladbi Dalmatinske šansone”. Baš svih 25, pa kakve god posljedice bile.

Plan se brzo izjalovio. Zakasnili smo, nismo imali gdje sjesti, a sa šanka, gdje smo se utaborili, nije bilo šanse da razumno procijenimo pjesme. Dalmatinska šansona u Šibeniku je u svojoj 20. godini, a i puno ranije, došla do faze kada se traži veza čak i za kupnju ulaznice. Pustite vi sada sve one stereo emsijeve, rambo amadeuse, bože vreće, laibache, sve one pipse i kojote… To se ne računa, tko nije bio na Šansoni, kao da cijelo ljeto nije iz kuće izašao.

Kako to? Pod broj jedan, festival se održao dva desetljeća. Dva, televizijski prijenos u prime-timeu ide od prvog dana. Tri, kad je prijenos tu, tu su i sponzori. I četvrto, svi ostali lakonotni festivali, ovi rijetki koji su opstali, uglavnom su se pretvorili u paradu treša. Šansona, ako ništa drugo, u svojim estradnim nastojanjima ipak nije dodirnula dno. A ne maltretira previše ni s klapama.

Branko Viljac, jedan od direktora festivala, svoje je viđenje ogromnog interesa za Šansonu iznio za časopis Volim Šibenik: – To je festival neposrednog kontakta publike i izvođača, bez play-backa, bez lažiranja… Tu su svi onakvi kakvi jesu, a izvođači mogu osvojiti publiku samo iskrenošću svojih emocija. Čak tu nije presudna ni kvaliteta glasa, pa ni besprijekornost glazbe. Presudne su emocije.

Univerzalna tajna uspjeha. Tako bi se, naime, mogao opisati i hard core punk festival “Sick As We Are” u Županji. Talent više-manje, ali emocije…

Znači, zakasnili smo i time propustili nastup grupe Indigo, koji su, u danima koji su prethodili, po šibenskim ulicama slovili za jedne od favorita. Isto kao i Neno Belan, Krešimir Batinica i Bagatini.

Ništa od njih. Prema žiriju, najbolja je bila klapa Šufit, zatim Zsa Zsa te klapa Cambi. Publika je odlučila da su, što se njihovih glasova tiče, pobijedila Četiri tenora, grupa 022 i klapa Brodarica. Šufit je u medijima istaknut kao pobjednik festivala, iako je, ako nas služi sjećanje s onih pretpotopnih Splitskih festivala, publika uvijek bila ta koja odabire ukupnog pobjednika. Ili nije, nismo sigurni, ma k’o da je bitno…

Bitno je da je Dalmatinska šansona ove godine imala sve ono što festival koji medijski drži do sebe, treba imati: skandal, kontroverzu i konstantu. Skandal je, dan prije početka, izazvao novinar Večernjaka Samir Milla, odstranjeni član žirija, koji je, kako kaže, izbačen jer nije htio glasati po naputku. Kontroverza se dogodila prvog dana festivala, na retrospektivnoj “Večeri najboljih skladbi”, kada “Da te mogu pismom zvati” nije izvela klapa Maslina, već Tomislav Bralić i ona njegova klapa. Konstanta je definitivno Neno Belan, koji je već deveti (!) put dobio nagradu za najizvođeniju pjesmu s prošlogodišnje Šansone.

Šansona, u maniri ovdašnje festivalske tradicije, njeguje i kategoriju nikad-čuo-izvođača. Romana Lalić Pejković, Ivan Ive Županović, Stefany, Bernarda Bruno. Doduše, Županović je i prošle godine nastupio, dok je Bruno lani, po glasovma žirija, čak i pobijedila.

Tko bi se mogao okoristiti ovogodišnjom Šansonom? Kao prvo Belan, ne sumnjamo, iskustvo nam govori. Ukupno je dosad osvojio 24 nagrade, od čega je samo jednom pobijedio. A konstantno je najvrćeniji. Onda klapa Šufit, čiji je član nakon nastupa na šanku pitao “jel može jedan gemišt na dug”. Nek’ im ovogodišnja pobjeda, ako ništa drugo, riješi barem te sitne životne probleme. Možda se i lokalno priznata hip-hop grupa 022 malo više aktivira, osim što su nagrađeni, dobili su i najveće ovacije publike.

Što se moglo doznati novoga? Trio gušt još uvijek postoje. Glumac Ivo Perkušić se, čini se, zbilja ufurao da je pjevač. Od glazbe nisu odustali ni Nikolina Tomjanović (E.N.I.), Sandro Bastijančić (En Face), a bogme ni Meri Cetinić. Također se i polovica Daleke obale, okupljena u sastavu Diogen, još uvijek trudi.

Dva ozbiljna prigovora za kraj: na šanku Gradske vijećnice piće se točilo u plastičnim čašama, što je ove godine u Šibeniku postalo pravilo; na nijednom događaju u gradu, a bilo ih je, više se ništa ne može popiti iz stakla, al’ zato su cijene kristalne. I drugo, prijenos na HTV-u, potvrđeno iz više izvora, imao je katastrofalan zvuk.

Preživjeli smo, pa se vidimo opet na jubilarnoj 30. Šansoni.