Neovisni novinarski portal
25.9.2017.
INTERVJUI / LJUDI / POLITIKA
Boris Rašeta (Ilustracija: TRIS)

Boris Rašeta:
Mi smo nacija s figom u džepu, sve je lažno

Boris Rašeta (Ilustracija: TRIS)

Dva su povoda. “Staljinovi ubojice, Tito i Krleža”, knjiga svježe otiskana i gostovanje na Festivalu alternative i ljevice u Šibeniku. Boris Rašeta, novinar i publicist, na FALIŠ-u će publici predstaviti što je saznao kopajući po nesvakidašnjem životu Pavla Bastajića, hrvatskog intelektualca i Staljinova plaćenog ubojice. A nešto od toga odlučio je reći i ovdje, na TRIS-u.

Pavle Bastajić, gdje si ga iskopao?
Dobio sam od kolege Đorđa Matića, pjesnika i prevoditelja, koji se uglavnom bavi našom šansonom, analizira stihove starog Stipišića, Zuppe, Runjića…
Čekaj, netko se s tim stvarno bavi?
Tako je. Bavi se tim jako ozbiljno, radi od toga prave trilere. On mi je, dakle, poslao jednu Krležinu “Marginaliju”, koja govori o tome kako mu je jedne jesenjske noći 1940.  u stan upao Pavle Bastajić, njegov prijatelj iz davnih dana, komunist, revolucionar, profesionalni ubojica ruske tajne službe, profesor sociologije s diplomom iz Lausanne, inače čovjek porijeklom iz sela Perna u Kordunu. Taj se zadržao cijelu večer u razgovoru s njim, do jutra, i ispričao mu, kako je Krleža rekao, “najjeziviju priču njegovog života”. Ali Krleža o sadržaju te priče, izuzev što je ugrubo naznačio da se radilo o likvidacijama Staljinovih neprijatelja po Europi, nije zapravo ostavio nikakav detaljniji zapis. Ni u njegovoj arhivi koja je početkom ovoga stoljeća otvorena u NSK nije otkriveno ništa te vrste. Meni je potpuno jedinstvena ljepota tog Krležinog teksta u “Marginalijama” i njegova hičkokovska mističnost, tekst je pun napetosti koja vapi za odgovorima. To me je natjeralo na dugotrajno traganje, nisam mogao ni spavati zbog toga. Mjesecima me mučilo što je to Bastajić ispričao Krleži, pošto je Krleža, po logici stvari, morao znati sve najjezivije priče ovoga svijeta.
Hoćeš reći da Krležu nije bilo lako šokirati?
Da, to bi bilo iznimno teško, gotovo nemoguće. Ali, eto, ono što mu je Bastajić ispričao na njega je djelovalo šokantno. Treba reći da je Miroslav Krleža tu “Marginaliju” pisao dugo godina nakon rata. Dakle, on je već preživio i razgovore s Pavelićem, i odvođenje u zatvor u Petrinjskoj, Didu Kvaternika i NHD, i cijeli niz stvari koje su same po sebi bile zastrašujuće. Tako da mi je to sve skupa dalo misliti – zbog čega Krleža o Bastajiću šuti?
Što je taj Bastajić uopće htio od Krleže, zašto je njega odabrao za tu ‘jezovitu’ ispovijed?
Obojica su imali u nekom smislu sličnu putanju. Bastajić je zapravo bio jugoslavenski integralist koji je početkom Balkanskih ratova otišao u Srbiju, gdje se priključio Dragutinu Dimitrijeviću Apisu koji je stajao iza svih pučeva , urota i atentata na tim prostorima; od likvidacije bračnog para Obrenović do atentata na Franju Ferdinanda. Puno je životnih putanja išlo u tom smjeru, ideali su se utkali u stvaranje Jugoslavije: i Bastajić, i Tin Ujević i Krleža… Dakle, veliki dio te južnoslavenske inteligencije u Hrvatskoj i Srbiji bio je orijentiran na stvaranje nove države. Čim se ona stvorila, krenula je naopakim putem, otprilike nešto slično kao i sve današnje države nakon raspada Jugoslavije. Znači, putevima korupcije, putevima stvaranja tajkuna iz redova povlaštenih klasa i tako dalje. Ta nova država i njezina stvarnost već u prvim mjesecima izazvali su strašan revolt i onda se jedan dio tih nacionalnih revolucionara okrenuo prema komunizmu.
Jesi li u razotkrivanju toga što je Bastajić priznao Krleži došao do otkrića kako je zapravo jedan obrazovani idealist, intelektualac, postao plaćeni ubojica u službi Moskve?
Da, Bastajić je, kao i većina njih, idealist, vjernik komunizma, on je crveni inkvizitor kao i Mustafa Golubić. Komunisticka religija, za razliku od kršćanstva, ima tu konstrukcijsku nesreću da je njen raj provjeriv, njega na ovom svijetu ili ima ili nema. Zato komunizam uspijeva ili propada kad se suoči s činjenicama, a religija opstaje jer je neprovjeriva. Bastajić se povlači kad gubi vjeru, a na Kordunu se druži s popom, kao bivši klerik… Mislim da je idealizam najopasniji tip politike: idealisti ubijaju, oni zavode diktature, ne trpe neutralnost.
U knjizi tvrdiš i da je Tito stao u zaštitu Bastajića, kad ga je Moskva htjela mrtvog. Kako to objašnavaš?
To je potpuno neobjašnjivo, nema nikakvih odgovora u arhivama koje su zasad dostupne. Da bi jedan sekretar Partije suspendirao nalog Moskve za likvidaciju Pavla Bastajića, to je zaprepašćujuće. Moguće da je Krleža tu priču izmislio.
Znači, ni jednom Krleži se više ne može vjerovati?
Haha, pa nisam sasvim siguran. Krleža negdje brka datume, događaje, godine… On puno stvari prešućuje. Cijeli svoj život o Lenjinu i Titu nije napisao nijednog slova kritike. Nikad. On je bio glavna komunistička zvijezda u Jugoslaviji između dva rata, bio je važniji i od Tita i od Đilasa. Jednostavno je bio, za ondašnje jugoslavenske intelektualne prilike – gigant, mada je pred sam Drugi svjetski rat imao status izdajnika. Naime, Krleža je ’41. bio uhapšen i odveden u zatvor u Petrinjskoj, a tamo ga je srela grupa skojevaca koji su ga popljuvali, pljuvačka mu se cijedila s lica. Stotine njih je otišlo zbog Krleže u šumu, idejno je mobilizirao u partizanski pokret možda više ljudi nego Tito, a pred sam rat je bio tretiran kao juda. Dakle, da ponovim, Bastajić i Krleža su razgovarali kao dva otpadnika.
Uglavnom te, vidim, rajcaju teme o ljudima iz sjene. Sad je to Pavle Bastajić, a prije je to bio ‘ustaški James Bond’ Krunoslav Draganović, pa šef OZNE Stevo Krajačić…
Da budem iskren, ove knjige od ranije sam radio po nakladničkom programu izdavačke kuće “24 sata”. To su bile knjige koje su napisane po ideji urednika, jer se smatra da je to zanimljivo štivo, pogodno za kioske, a prikladno za ljetno čitanje na plaži…
Komunistički, ustaški i Staljinovi nitkovi… pa za plažu?
Haha, iznenadio bi se. Za određenu kategoriju ljudi, između 40 i 70 godina, mislim da je to odlično štivo za plažu. Te knjige su imale dosta dobar nakladnički uspjeh…
Pa kad naš narod voli kosture iz ormara. Ili ti možda imaš neko drugo objašnjenje…?
Mi zapravo, iz neke dosta ozbiljne političke perverzije, ne živimo današnjost nego prošlost, koja je manje ili više duboka. Ono što začuđuje jest da to radi i ostatak svijeta. U Rusiji su trenutačno ključne diskusije oko toga treba li Lenjina izbaciti iz mauzoleja ili ne, a ono što me oborilo s nogu i užasno zaprepastilo jest da su se Amerikanci vratili u svoj građanski rat. To sve pokazuje da sadašnjost ne zna što bi sa sobom. Ponekad mi padne na pamet kako je čovječanstvo, svakih dvadeset ili trideset godina, akumuliralo neke negativne energije koje su se poput gnojnih čireva rješavale ratovima. Toga očito više nema; ratove vode dronovi, vode se ovi ratovi preko trećih zemalja u nekim dalekim sferama… To je jedna kinopredstava i imam dojam da se ta povijesna trauma rješava na način da isceniramo povijest kao političku prezentnost, da je to jedna vrsta kolektivne psihopatologije. Mi nemamo nijednu Vladu unatrag puno godina koja bi se bila u stanju ozbiljno baviti pitanjima današnjice, Vladu koja bi imala neke ozbiljne projekte. Naše Vlade ili su potpuno inertne ako su lijeve, ili kradu ako su desne. I ne zna se što je od toga gore. Sa ovom se zemljom moglo napraviti puno dobrih stvari, moglo se od nje napraviti jedno cvatuće područje napretka, useljavanja ili razvoja, ali mi ovdje neprestalno vodimo Drugi svjetski rat, stalno izmišljamo ustaše, komuniste, četnike i partizane, tražimo bilo kakav razlog da se posvađamo oko nekog pitanja koje ne zahtijeva nikakvu stvarnu akciju. Hrvatska danas troši 90 posto energije na pitanja koja uopće ne postoje, a to su nam glavne teme; sad ispada da Srbi pale Dalmaciju, komunisti dižu revoluciju, ustaše prijete osnivanjem novih logora… a ništa od toga, izuzev nekih iscenacija, ne predstavlja stvarnu opasnost.
Evo, baš čitam da i Novosti, za koje pišeš, ohrabruju srpske piromane…
Da, interesantno je da se Novostima uvijek pripisuje neka srpska šovinistička i podrivačka nota, a u Novostima je skoro sedamdeset posto ljudi iz bivšeg Ferala, koji su svi odreda “arijevski Nordijci” i koji vjerojatno zadovoljavaju sve kriterije etničke čistoće ljudi koncentriranih oko Narod.hr-a i sličnih skupina.
Upisujući tvoje ime u Google, odmah postanemo svjesni da si ‘velikosrpski spavač’ i ‘nostalgični Jugoslaven’. Jesi li ikad upoznao nekoga tko bi ono baš htio da se ponovno uspostavi Jugoslavija?
Ne samo da takvog nisam upoznao u Hrvatskoj, ja takvog čovjeka ne znam ni u Šumadiji, ni u Trbovlju, ni u Kosovskoj Mitrovici.
Odakle onda taj rastući mit o povampirenim Jugoslavenima?
Hloverka Novak-Srzić me jednom zvala da joj za “Pola ure kulture” dadem prikaz jedne Matvejevićeve knjige. Rekao sam joj “da Hloverka, ja da ti budem jugoboljševičko strašilo, a onda ćeš zvati Nina Raspudića koji će ti biti kvalitetni Hrvat, pa ću ja opet izazivati stravu i užas kod pristojnih Hrvata”. Kasnije sam se pokajao, jer sam trebao doći i reći da Jugoslavija, intenzivno i snažno, u Hrvatskoj živi samo na tri adrese: u šatoru pred Ministarstvom branitelja, jer je šator bio nezamisliv bez svakodnevnog operiranja s pojmom “Jugoslavija”, zatim u HDZ-u te u redakciji “Pola ure kulture”. Oni neprestalno pred očima imaju neke jugoslavenske sablasti, Jugoslavija je tamo življa nego što je bila u Titovo vrijeme. Njima su Jugoslaveni konstitutivno potrebni, jer je to jedna dokona skupina bezveznjaka koja bez neke vrste strašila i neprijatelja uopće ne može živjeti, naći smisao svog rada i postojanja. To su jedine glave u kojima postoji ta Jugoslavija. Meni je užasna ta stalna potreba za proizvodnjom neprijatelja. Nije to samo kod nas, Amerikanci su nakon raspada boljševizma bili izvan sebe, jer više nisu imali Ivana Dragu, ali vrlo brzo nakon toga je uskočio Bin Laden, a kad je on završio svoju povijesnu dionicu, onda su ponovno izmislili Ruse, ovaj put ne kao komuniste, nego kao konkurentsku imperijalnu silu. Mislim da je potreba za neprijateljem bolesna, ali nezaobilazna.

“Rašeta, imaš koju položenu fotku di sjediš?” “Imam.”

Ima li kopanje po prošlosti više ikakve veze s traženjem nekakve istine?
George Orwell je u jednom svoj eseju, nakon građanskog rata u Španjolskoj, rekao da sve manje vjeruje u koncept objektivne istine, ustanovio je da je ljevičarska štampa u Španjolskoj podjednako lažljiva kao i desničarska. Učinilo mu se da je koncept objektivne istine izgubljen. Tako se i meni čini. Mi zapravo funkcioniramo unutar nekih društvenih dogovora o tome što je istina. Srbija je već , čini mi se, ušla u trenutak u kojem su počeli promovirati alternativnu istinu da je Srbija imala dva antifašistička pokreta, od koji ovaj drugi, dakle četnički, vremenom sve više potiskiva onaj partizanski. I mi danas idemo u tom smjeru. Ono što hrvatska desnica opsesivno sanja je zapravo ta srbizacija javne scene. Prije 25 godina Šešelj je zabijao glogov kolac Titu, sad to radi Hasanbegović i klerikalne, desne skupine. Oni bi vjerojatno promovirali tu tezu o dva hrvatska antifašizma, ali imaju tu nevolju da je drugi hrvatski pokret bio vezan za Berlin i Rim. Mislim da ljevica tu bitku u ovom trenutku ne može dobiti, previše je silan ovaj potisak s desnice u tom redefiniranju povijesti. Prije 10-15 godina bilo je potpuno nezamislivo da se stavljaju ploče “Za dom spremni”, Sanader ih je bagerima micao preko noći, pozivajući se na ustavnu odredbu kako je Vlada dužna braniti ugled Hrvatske u zemlji i svijetu. Sad već premijer Plenković ne može mjesecima napraviti ništa s tim.
Zašto misliš da ne može?
Sanader je dolazio iz obitelji u kojoj je bilo šest svećenika i časnih sestara, i on nije osjećao nacionalni ili katolički hendikep, a Plenković dolazi iz potpuno drugačijeg političkog backgrounda, iz partijske, komunističke i ljevičarske familije. Njemu je psihološki puno delikatnije ulaziti u sukob s desnicom, nego što je to bilo Sanaderu.
Ma ustvari nije ni bitno, ionako su nam uvijek drugi za sve krivi. Evo odaberi jednog tajnog vladara Hrvatske: Ameri, Rusi, crkva, banke, komunisti, masoni, Opus Dei, UDBA…
Ova država barem jedan hendikep nema, a to je demokracija. Mi redovito imamo posla s izborima, stalno biramo. I kako biramo, tako nam i jest. Sigurno je da postoji puno zakulisnih igara, postoji puno igrača iz sjene, oni jesu jako važni i velik dio stvarnosti koju gledamo jest iscenacija, ali mi za sve to glasamo. Ne možemo reći da narod nema iskustva s HDZ-om. Ako sad samo spomenemo Kutlu, Sanadera, dvostruko bojanje tunela, Kalmetu, Glavaša, potpuno je evidentno o čemu se tu radi, ali taj pokret redovito dobiva plebiscitarnu podršku na izborima. Prema tome, za sve ovo što nam se zbiva, odgovorni smo apsolutno sami.
I? Nema nam pomoći?
Ne znam. Mislim da je stalni lov na vještice jedna vrsta traženja opravdanja, odnosno alibija za vlastitu nesposobnost. Imati na raspolaganju ovakvu zemlju, a doživljavati ovakve havarije, to je prava umjetnost. Ali, evo… Za koliko je sad Kerumu izmakao gradonačelnički mandat, kojeg je na kraju osvojio čovjek za kojeg ja ne znam da je u životu napravio bilo što spomena vrijedno… U Zagrebu Bandić ima dva dosta ozbiljna kaznena procesa, a to je samo zato što vjerojatno istražni organi nisu imali neke veće ambicije. Dakle, sve se zna. I opet ih biramo.
Pa evo ti onda druga prilika za odabir: odaberi nekog tko bi mogao voditi ovu državu?
Ja ih doista, u onom smislu koji bi mene činio sretnim, ne vidim. Mi danas imamo strašno hendikepiranu političku klasu, to su sve od reda neki političari opće prakse, manje ili više slatkorječivi, bleferi, opsjenari… Tu nema nijednog čovjeka čija bi Vlada mogla u mandatu realizirati deset ili dvanaest projekata. Linić je imao dobar program, fiskalizaciju. To je mali higijenski zahvat, nije reforma.  Ali vidimo da se državna blagajna zbog toga puni neusporedivo bolje nego ikad prije. Sređivanje biračkih popisa, sređivanje izbornih okruga, promjena izbornih zakona, uništavanje svih ovih inspekcija koje ogromnim kaznama ucjenjuju poduzetnike i piju im krv na slamku, eliminacija svih prepreka poduzetništvu… To su elementarne stvari koje može napraviti bilo tko, ako ima dovoljno volje. Međutim, ljudima koji vladaju ovom zemljom odgovora ta vrsta nesređenosti, jer oni u njoj mogu loviti u mutnom. Pola hrvatskog biračkog tijela su klijenti…
To si izmislio pristojniji pojam za ‘uhljebe’?
Pa dobro, može i uhljebi. Ljude uz HDZ ne drži toliko ideologija, nego činjenica da su oni u ovih 25 godina u općine, županije i gradove posadili svoje ljude. Članovima tih obitelji je jedini izbor da biraju HDZ koji nikad neće dirati županije niti arhipelag javnih poduzeća. Znaš li da je u Kini još krajem sedamdesetih nametnuta jedna proaktivna tržišna koncepcija gospodarstva i da Kina od tada bilježi najveće stope rasta koje je svijet vidio? To je kontraargumet liberalima koji tvrde da komunističke ekonomije ne mogu biti uspješne. Mogu, očito mogu. Deng Xiaoping, otac moderne Kine, tada je rekao da nije važno je li mačka crna ili crvena, dakle nije važno kojoj frakciji ili struji Komunističke partije pripada direktor, važno je da zna voditi poduzeće. Kod nas je jedino važno je li mačka crvena ili crna. U Podravci su nedavno postavili čovjeka koji je upropastio Zvečevo, a odbacili onoga koji je ostvario najbolji razultat u zadnjih 25 godina jer je bio SDP-ovac. Mi smo nacija s figom u džepu, sve je lažno. Hrvatska je oklevetana kao nekakva rasističko-nacionalistička država, a ja mislim da bi neki čestiti nacionalist čupao kosu s glave kad bi vidio što se ovdje zbiva. Ovdje nema političara koji nije spreman prodati interes države za, kako je Tuđman govorio, šaku judinih škuda. Nema takvog, barem ne na desnici.

Boris Rašeta na šibenskoj rivi (Foto: TRIS)

Sto godina si u medijima, koliku oni odgovornost snose za ovo u čemu danas živimo?
Deset sam godina bio u Feralu, prije sam bio u Danasu, Arkzinu i tim nekim medijima koji su stvarno analizirali, uz visoku cijenu, sve negotivno što se događalo. Svi akteri i svi procesi koji danas koštaju glave Hrvatsku, u Feralu su bili analizirani. Ne jednom, nego stotinu puta. I nikakve koristi od toga nije bilo. Stanje je zapravo bivalo sve gore i gore. Međutim, nešto se ipak dogodilo: svi ti ljudi koji su bili akteri korupcijskih afera ipak su pred ozbiljnim sudskim procesima. Sanader ih ima pet, Bandića čekaju dva, Glavaš je bio osuđen za ratne zločine pa je sad to vraćeno na početak, Merčep, Čobanković, Kalmetu čekaju veliki sudski sporovi… Ali nije to bilo toliko zbog pisanja novina, nego zato što su se unutar njih pojavile pukotine. Jadranka Kosor je, recimo, pokrenula taj proces u HDZ-u, pa su jedni druge cinkarili, dostavljali dokumente, znači više je to rezultat frakcijskih sukoba i borbe za vlast, nego rada medija.
Prije četiri godine si napisao da Hrvatska ima još godinu dana dok ne potroši sav novac koji je dobila prodajom cesta, pošti i banaka te da nam slijedi kaos. Događa li se taj tvoj najavljeni kaos ili još čekamo?
Od Jugoslavije do danas, od akademika Josipa Županova koji je prvi stekao takvu reputaciju, uvijek je u medijima bilo novinara i ekonomista koje se posprdno naziva katastrofičarima. Jer oni neprestalno najavljuju katastrofu koja se nikada ne događa. Dosta sam razmišljao što je tu prava istina i zapravo mislim da se katastrofa događa. Ovih 23 tisuće ljudi koji su lani odselili u Njemačku su katastrofa. To je očita katastrofa. To su mladi obrazovani ljudi, u vitalnoj životnoj i reprodukcijskoj dobi, što znači da Hrvatska ostaje bez 50 ili 60 tisuća ljudi, a ne bez 23. A to je svake godine. Koliko ih još ode u Irsku, Norvešku, Švedsku, SAD? Ti ljudi ustvari glasaju nogama. Oni služe kao jedna vrsta ispušnog socijalnog ventila za tu “eksploziju”, jer katastrofu obično zamišljamo kao revoluciju i bučnu propast. Ali nema nagle velike propasti, ona se svaki dan kapilarno odvija pred našim očima, mi nju svaki dan živimo. Agrokor, a cijela Hrvatska je u biti Agrokor, je jedna vrsta te katastrofe koja nam se događa.
Moramo spomenuti i FALIŠ, Festival alternative i ljevice u Šibeniku na koji si ove godine prvi put pozvan…
I baš mi je drago zbog toga. Reputacija FALIŠ-a je takva da je to festival na kojem se mogu izreći stvari koje nigdje drugdje nije moguće čuti. Na mene je izuzetno jak dojam ostavilo gostovanje filozofa Borisa Budena, to su bile dubinske analize, jako hrabri iskoraci. Ono što nije dobro, to je da umjesto da se takve stvari diskutiraju i pretresaju, da se iznjedre neke istine oko kojih bi društvo moglo postići koncenzus, sve rasprave traju koliko traje festival i nakon toga se prašina slegne. Čudesno je da jedan mali grad poput Šibenika, koji je po strani, postao mjesto takvog festivala na kojemu gostuju ljudi koji su jako važni, ne samo na lokalnim razinama.
Ubrajaš li i sebe među te ‘važne’ goste?
Haha… Ja mislim da od svega što radim praktički nema nikakve velike koristi. Kad bih imao sad izlaza, da se mogu baviti nekom manje delikatnom dimenzijom društvene stvarnosti, jako bih rado utekao iz svega ovoga. Na vrh glave mi je…
Utekao iz novinarstva?
Iz pisanja teških tekstova općenito. Izložen sam, hvala bogu samo virtualno, jednoj vrsti linča. Postoje cijeli eskadroni plaćenih komentatora na internetu, mislim da ih uglavnom plaćaju stranke, koji nastoje moderirati mišljenje javnosti tako da ispod napisanog članka uvijek izguraju kao prvi čitateljski stav onaj koji njima odgovara. Onda obično pljuju mene, ime, prezime, politčku orijentaciju, etničku pripadnost… Sve je to očekivano, to je gadna arena, ali kažem, ne vidim nekog većeg smisla na dulji rok.
Kako se nosiš s time?
Relativno flegmatično. Ali, uvijek pomislim – pa zašto ja to sve radim? Puno bi mi bilo elegantnije da mogu živjeti od Nives Celzijus, Modnog mačka, Gibonnija…
Hoćeš reći da dosad nikad nisi bio ghost writer?
O jesam. Ma… U Hrvatskoj se od takvih poslova sve teže živi. Novinar koji bi prije 15 godina dospio u neku jaku mainstream redakciju, i pritom imao solidnu ili utjecajnu poziciju, mogao je računati na vrlo visoki socijalni i ekonomski status. Tada su novinari, u tom smislu, bili izjednačeni s boljim odvjetnicima. Danas je novinarstvo profesija koja se nalazi na putu između proletarijata i prekarijata. Ne postoji apsolutno nikakva šansa da će se to popraviti, danas je svatko na Facebooku svoj novinar, urednik, ghost writer, autor… Manje-više svaki je čovjek postao medijska industrija, što je izjednačilo profesionalne radove s popularnim mišljenjima na društvenim mrežama.

 

Tags: , , , , , ,

VEZANE VIJESTI