Neovisni novinarski portal
18.10.2017.
KOMENTARI / POLITIKA
Zagreb, 25.11.2015. - Bivši premijer i predsjednik HDZ-a Ivo Sanader izašao je u srijedu iza 17,30 sati iz istražnog zatvora u Remetincu. Na fotografiji odvjetnik Èedo Prodanoviæ i Ivo Sanader tijekom izjave za medije.
foto HINA / Dario GRZELJ / mm

Portret za transparent/ Vratija se Ćaća:
Kad Sanader piše, sve se briše…

Zagreb, 25.11.2015. - Bivši premijer i predsjednik HDZ-a Ivo Sanader izašao je u srijedu iza 17,30 sati iz istražnog zatvora u Remetincu. Na fotografiji odvjetnik Èedo Prodanoviæ i Ivo Sanader tijekom izjave za medije. foto HINA / Dario GRZELJ / mm

Kakva tragikomična farsa! Bivši premijer i ex- gazda HDZ-a, Ivo Sanader, zvani Ćaća, ponovo je pod svjetlima reflektora. Faktor na javnoj, političkoj, napose medijskoj sceni. Političar ( nepravomoćno ) osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4,5 godine, u samo jednom ( slučaj Planinska ) od niza sudskih procesa koji se protiv njega vode, s optužnicama teškim ukupno 600 milijuna kuna, u maniri prvorazredne estradne zvijezde promovira knjižuljak pretenciozno naslovljen „Doba politike- detuđmanizacija“, s neskrivenim ambicijama da igra ulogu autentičnog svjedoka recentne hrvatske povijesti. Jel’ se to netko grubo šali s nama? Jer, priznajte, to je prvorazredni cinizam!

U zagrebačkoj Esplanadi, spisatelj Ivo Sanader, zatvorski rekonvalescent s obilatom političkom prtljagom i golemim kriminalnim teretom još aktivnih optužnica, predstavlja memoare, čiji je izdavač Večernji list. Promovira tek prvi dio svojih reminiscencija o politici, i pretenciozno najavljuje trilogiju svoga „Doba politike“, otvorenog – detuđmanizacijom. Kako reče, zapravo praznom ljušturom u koju je svatko trpao sadržaj koji mu je pasao. Realno, detuđmanizacije nije bilo, a ponajmanje da bi je on provodio…

Kome treba Sanaderova “dokumentaristika”?

Zadovoljan je prizorom. Natiskao se zanimljiv svijet u dvoranu da bi vidio i čuo autora. Neki i zato da bi bili viđeni. Primjerice, meštar svih intriga i siva eminencija bezmalo svih HDZ-ovih nomenklatura, pa i aktualne, Vladimir Šeks. Njegovo je ukazanje ponajmanje kolegijalno ( i sam je ovih dana promovirao vlastitu knjigu ), a ponajviše egzibicionističko i teatralno. Šeks voli provocirati javnost. I biti središtem njezine pažnje.
Pojavili su se tu i njegovi odvjetnici, Čedo Prodanović i Jadranka Sloković, vjerojatno ne iz formalnih, nego prijateljskih razloga. Njihov klijent ih ne obvezuje privatno, osim ako sami nisu privatno angažirani. A čini se da jesu, što je doista zbunjujuće.
Pa je tu i najodanija ministrica bez portfelja iz Sanaderova doba, Bianca Matković. Došla je pokazati starom prijatelju da ga nije izdala.
Ćaća je u međuvremenu ostario, otromboljio, ne doima se više onako reprezentativno pa ni samodopadno. Razumljivo. Zatvor je učinio svoje. Ego je i dalje s površine velik, narcis u njemu nije sasvim klonuo, ali je opći dojam pomalo karikaturalan. Ovaj novi Sanader tek je medijski, nekritički napuhani balon. Ali ne izaziva pažnju kakvu su urednici „novog vala“ hrvatskog antinovinarstva očekivali. A i knjiga, nalik onim džepnim izdanjima za 30-ak kuna, nimalo ne impresionira. Ni opremom ni obimom ponuđenog štiva. Čemu je služio ovaj memoarski trash na javnoj sceni? Od posve proskribiranog „pisca“ koji pretendira svjedočiti istinu o događajima iz nedavne hrvatske prošlosti? Ne vraća se u politiku, ali će, najavio je, o njoj i dalje pisati. Ali, što i zašto? Kome? Tko tu njegovu „dokumentaristiku“ želi? Tko može vjerovati političaru s tolikom hipotekom? Bilo bi bolje da šuti i ne provocira bijes naroda.

“Hristos se rodi”

Dovoljno je cinično, gotovo perverzno bilo slušati ga, hvala našim televizijskim profesionalcima, nakon odluke Arbitražne komisije u graničnom sporu Slovenije i Hrvatske oko Piranskog zaljeva. Tu je već prosuo gomilu dezinformacija i konstrukcija, tendencioznih interpretacija koje bi ga imale afirmirati u očima javnosti kao brižnog zaštitnika nacionalnih interesa koji je beskompromisno čuvao svaku kap mora Savudrijska vale od pretenzija pohlepnih susjeda. Pa nismo baš svi oboljeli od amnezije! Gestom vrhunskog manipulatora praši medijskim prostorom kao neshvaćeni junak domovine koji je pao na njezinom braniku čuvajući svaki pedalj svetog nacionalnog tla. Kao da nije poznato kako je i sam bio zagovornik arbitraže. Pa zar bi Jadranka Kosor, koja mu se zaklela na vjernost u trenutku preuzimanja državnih insignija („ neću te iznevjeriti, dragi Ivo“ ), učinila nešto što Sanader ne bi? Ali, vremena su se promijenila, pa bi Ivek mijenjao i povijest… Jedino nikako promijeniti samog sebe, i osvijestiti činjenicu da je balvan u oku svakog poštenog građanina ove države koju je izdao, kompromitirao, a potencijalno, budimo politički korektni- i opljačkao.
Danas se promovira kao političar koji je relaksirao ( međunacionalne) odnose u hrvatskom društvu i benevolentno afirmirao manjinska prava svojom već čuvenom „Hristos se rodi“ na pravoslavni Božić. Jest, Sanader je doista to učinio, i ma što privatno mislio o manjinama, u njegovo vrijeme one su mogle napokon odahnuti od vehementnog nacionalističkog terora. Ali, svesti danas Ivu Sanadera tek na tu simboličku gestu i uzdignuti je do neslućenih povijesnih zasluga ovog HDZ-ovca koji je „mijenjao svijet“, doista je čisto karikiranje.

Simbol kleptokratske i korupcionaške Hrvatske

Sanader je, prije svega, i više od svega, sinonim kleptokracije i političke korupcije u Hrvata, vulgarni izdanak jedne politike koja je generirala, gotovo kao svoje temeljno načelo, rad za osobnu korist, suprotiva definiciji politike kao rada za opće dobro. Taj ostrašćeni domoljub sa splitske rive, koji je klicao ratnom zločincu i manipulirao masama ne bi li one sutra klicale njemu, i Domovinu je shvaćao tek kao instrument za osobni probitak i bogaćenje. Koliko je vjerovao u njezine institucije pokazao je bijegom pred kaznenim progonom u svojoj zemlji koju je ekspresno pokušao napustiti jer mu je otkazala poslušnost. Uhvaćen je u Austriji i pritvoren, potom izručen Hrvatskoj gdje godinama, na domaćem pravosudnom terenu, nastoji dokazati da je žrtva „montiranih procesa“, nešto kao politički osuđenik koji plaća ceh svoje pravednosti, istinoljubivosti i uvjerenja, koji ne da da mu lome kičmu, usamljenik pred zakonom protiv kojega su se, navodno, svi urotili ne bi li mu sav kriminal ove male neuređene državice napakirali. Zbilja tužno. Da se čovjek sažali nad ovom moralnom vertikalom koja stoički prinosi žrtvu na oltar domovine…
– Najvažnije mi je pobijediti u procesima, u kojima nema dokaza, rehabilitirati se, ali o politici ću pisati, neću se u nju vratiti- poručio je, ocjenjujući kako su svi oni što su se odazvali na promociju njegova književnog uratka pokazali građansku hrabrost (?!) Zbilja se osjeća otpadnički, a tješi junački.
I pod takvom presijom, biti što nisi, dokazati suprotno od onog što jesi, taj nekoć moćni čovjek, političar od formata, s iznimnom međunarodnom reputacijom, koji je abdicirao bez pravog objašnjenja i do danas nepoznatih razloga, nađe vremena za kreativan rad na sebi. I hrvatskoj povijesti. Koju je naumio „dricati“ po svojoj mjeri istine i zasluga za narod. Prešao je s erotskog na povijesno-političko štivo. S poezije na prozu. U čemu, izgleda, uživa podjednako kao i u živopisnim „umjetničkim fotografijama“ iz rane faze koje je svojedobno iz Austrije distribuirao za hrvatski Start, domaći časopis za odrasle. I njegov je najnoviji rad namijenjen odraslima. Ali je edicija limitirana na članove obitelji i prijatelje. Eventualno profesionalne znatiželjnike. Ostali su ga ili zaboravili ili s prezreli. Nemaju ni najmanju potrebu otkrivati njegovu istinu. Jer, dok je taj istinoljubac vladao, to nas je, saznat ćemo post festum, skupo koštalo.

Presude Sanaderu padaju, Čobanković žali što je gulio krumpir (uzalud)…

Samo u nekoliko afera za koje mu se sudi, dinamikom i vještinom ovdašnjeg neovisnog sudstva, tereti ga se da je državu oštetio za 600 milijuna kuna. Prije tri mjeseca osuđen je na ŽS u Zagrebu u aferi Planinska na 4,5 godina zatvora, jer da je pribavio sebi imovinsku korist od preko 17 milijuna kuna koje mora vratiti, a državu oštetio za 15 milijuna. Pitanje je hoće li ta , zasad nepravomoćna presuda, „preživjeti“. Jer, bilo je i drugih presuda protiv Ive Sanadera, ali sve su pale na višim sudovima.

U ljeto 2015. Ustavni sud mu je ukinuo presudu zbog ratnog profiterstva u aferi Hypo i primanja mita od mađarskog MOL-a za račun kojeg su Mađari dobili upravljačka prava u INI iako nisu većinski vlasnik. No, suđenje je vraćeno ponovo na ŽS u Zagrebu… Ponovni postupak čeka ga i u aferi Fimi Medija, jer je Vrhovni sud ukinuo nepravomoćnu presudu protiv Sanadera i HDZ-a kojom su osuđeni za izvlačenje novca iz državnih institucija i tvrtki preko agencije Fimi Media. U najvećoj i najpoznatijoj korupcionaškoj aferi u zemlji krenuo je novi postupak, svjedoci opet govore o torbama novca koje su nosili po nalogu i za potrebe premijera, tadašnjeg svehrvatskog i HDZ-ovog gazde, ali ne treba previše očekivati. Jer, ovo je Hrvatska! U ovoj bi državi, pače članici kluba najrazvijenijih država u Europi, mogao doći na svoje čak i Petar Čobanković, najglasovitiji hrvatski pokajnik koji je veću „slavu“ stekao guleći krumpir radom za opće dobro u Caritasovoj pučkoj kuhinji nego svojim ministarskim pregalaštvom u hrvatskoj poljoprivredi.

Čobi je, naime, kako javlja Jutarnji List, odlučio zatražiti novo suđenje i valjda odštetu za pocrnjele ruke od guljenja krumpira. Kao krunski svjedok u aferi Planinska, priznao je da je pomagao Sanaderu u nezakonitoj kupovini zgrade u Planinskoj ulici i nagodio se s tužiteljstvom da će kaznu zatvora od godine dana trampiti za tone oguljenog krumpira. A kad je vidio da su svi kapitalci iz njegova okruženja prošli, makar zasad, bez ikakve kazne, odlučio je da ni on ne bude Pedro. Pa sad priča kako je bio, u strahu za vlastiti život, prisiljen potpisati nagodbu, jer bi njegovo narušeno zdravlje zatvorska kazna dokrajčila. Čobanković bi obnovu procesa, i derogiranje ranije presude. Kako mu ne bi smetala u budućoj političkoj karijeri, valjda. Čobi je predugo gulio krumpir pa je propustio vidjeti da osuđenici i bivši zatvorenici na izborima u Hrvatskoj najbolje prolaze. Od Čehoka do Bandića. Uskoro će zatvorski staž biti uvjet za političku kandidaturu u Hrvatskoj.  A tek da se kandidira Sanader? Što bi sve tada učinila nenadmašna skupina Ćaća se vraća?! Vratila bi ga. Iz vica. Jer, sve što nam se u ovoj zemlji događa sličnije je crnom humoru negoli  stvarnosti jedne ozbiljne države… A kad je humor u pitanju, momci nemaju konkurencije. Možda su oni zbilja zaslužni i što se Ćaća vratio na javnu scenu? Bit će da je ovo tek prvi u trokoraku kojem su ga obučili na putu do istine i pobjede. Bilo bi bolje da se vratija Šime, nego Ćaća…

Tags: , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI