Neovisni novinarski portal
18.10.2017.
KOMENTARI
Portret za transparent/ Milanka Opačić i SDP : Moj obračun s njima …

Portret za transparent/ Milanka Opačić i SDP :
Moj obračun s njima …

Milanka Opačić ( 49 ) nije više SDP-ova potpredsjednica Sabora. Smijenjena je s te dužnosti u paketu s Mirandom Mrsićem, SDP-ovim šefom Odbora za rad i socijalno partnerstvo. Umjesto Milanke, instaliran je Siniša Hajdaš Dončić, a umjesto Mrsića , Gordan Maras. Danima prije ove „povijesne smjene“ slušali smo o revanšizmu i čistkama u SDP-u, o verbalnom deliktu i gušenju slobode govora, o „najdemokratskijoj“ stranci koja se prometnula u ( lošiju ) inačicu HDZ-a. Je li SDP doista autokratska, ergo, nedemokratska stranka, Davor Bernardić revanšistički vođa koji je proskribirao socijaldemokraciju radi spašavanja vlastite kože, a Milanka Opačić žrtva? Treba li liti krokodilske suze za ovima koji odlaze i frenetično aplaudirati onima koji ostaju?

Realno, SDP je u rasulu. Centristička opcija, nagnuta ulijevo, posve je nekonsolidirana i razmrvljena, a stvarna ljevica u pelenama. Ovdje se može „plakati“ samo nad činjenicom da je Hrvatska u ovom trenutku bez valjane alternative HDZ-u, stranci beskrupuloznih trgovaca koja vlada državom krpajući većinu od sjednice do sjednice Sabora, „kupovinom“ kojekakvih otpadnika što su na toj pijaci isključivo radi što unosnije prodaje. Na štetu volje birača, poreznih obveznika za čije se interese oni navodno bore, multipliciraju se državni tajnici po ministarstvima, kao najtraženija roba bez koje Vlada ne može funkcionirati. Poslije svakog saborskog zasjedanja, državnotajničkih akvizicija svih boja, s plaćama od 15-18 tisuća kuna, nezavisno o njihovom znanju, kompetenciji, obrazovanju, sve je više. Plaća se potpora i lojalnost Plenkovićevoj vladi koja, na ovaj način, definitivno postaje najskuplja u 27-godišnjoj povijesti neovisne Hrvatske.

“Dvorske spletke”

SDP toj merkantilističkoj interesnoj skupini ne može parirati, ni „vještinom“ ni potencijalom, jer se stranka duboko raskolila, potonula u unutarnjim obračunima i animozitetima koje aktualni predsjednik svojim potezima dodatno potencira okružujući se isključivo sumišljenicima, udvoricama, poslušnicima i karijeristima. Oni pritom ne misle što će biti sa SDP-om, i hoće li takva (anti)politika stranci (o)držati glavu iznad vode. Njihova je jedina preokupacija što će biti s njima i kako ojačati vlastite pozicije. U takvim okolnostima SDP objektivno i ne može biti drugo do li jedna neproduktivna, kritizerska i nekonstruktivna stranka zaokupljena „dvorskim spletkama“, od kojih se čak i najodanijim simpatizerima socijaldemokracije diže želudac.
Dakle, nije problem što su Milanka Opačić, ili Mirando Mrsić šutnuti na marginu, problem je što je SDP na margini s koje ne dolaze signali za dubinske promjene ni stranke ni društva kao takvog. Po ovakvom SDP-u, HDZ, čak i ovaj Plenkovićev koji hoda po žici, izazivajući kod svojih pristalica vječiti strah od mogućeg manjka zastupničkih ruku, može vladati vječno!
Otkako je na čelo SDP-a došao Davor Bernardić, „najdemokratskija“ politička stranka u Hrvatskoj neprekidno se bavi sama sobom, discipliniranjem „mangupa u svojim redovima“, unutrašnjim dezinfekcijsko-dezinsekcijskim intervencijama, i nema vremena za druge. Ni za kontrolu pozicije, a bogme ni za građane. SDP je pao na 20-ak posto potpore birača, a njegovi koalicijski partneri okrenuli su se trgovačkom biznisu čuvajući interese vlastitih „elita“ više negoli politički integritet svojih stranaka, pa je HDZ u ringu da facto sam, osuđen na pobjedu i vlast. Prebjezi su ionako u ovoj zemlji folklor i tradicija. Ni Opačić ni Mrsić nisu uznemireni radi SDP-a i Hrvatske, njihova je zabrinutost primarno provocirana brigom za vlastitu političku sudbinu.
Davor Bernardić je po sebi antitalent za politiku. Nema liderskih kvaliteta ni kapaciteta. Njega određuju oni s kojima se okružio. A s njima, teško da ima perspektivu. Jer, mahom se radi ili o dokazanim gubitnicima, ili o stranačkim prvacima koji su u silaznoj putanji. Zbog toga je njegova politika neartikulirana, često kontradiktorna, i redovito za SDP neproduktivna. Zašto ga nije moguće podržati čak ni u situacijama u kojima objektivno ima pravo? Zbog nedosljednosti, nekonzistentnosti, dvostrukih kriterija…

Paradoksi

Milanka Opačić je otvoreno kritizirala šefa stranke, javno iznosila „prljavo rublje“ SDP-a, rušila autoritet predsjednika i SDP uspoređivala s HDZ-om, tvrdeći da je njezinom ( i Mirandovom) smjenom SDP postao još gori od rigidnih „zajedničara“. Mrsić je uz žestoke kritike Bernardića i njegove osvetničke politike najavio i svoju kandidaturu za šefa SDP-a. Sve legitimno. Ali, tko iznosi takve javne kritike o prvom čovjeku stranke, još pucajući otvoreno na čelno mjesto, ne bi se smio čuditi kad izgubi šefovo povjerenje. Doista je licemjerno, egocentrično i pretenciozno očekivati da vam šef kojemu ste javno pljunuli u lice i dalje vjeruje. Otkud ideja Milanki Opačić, koja nikad, ali baš nikad, nije ni riječ kritike izgovorila na račun svoga bivšeg šefa Zorana Milanovića, pa ni kad je zbog evidentne netrpeljivosti i daleko benignijih razloga, smijenio Mirelu Holy s mjesta ministrice zaštite okoliša, i bespoštedno sankcionirao sve druge koji bi mu na žulj stali, da od Bernardića očekuje razumijevanje i toleranciju i kad ga tako očito javno dezavuira? Zašto bi njezina smjena bila čin revanšizma, kažnjavanje verbalnog delikta, gušenje slobode mišljenja i govora, a sve to nije bio slučaj kad je Milanović brzopotezno izbacio iz stranke Aleksandru Kolarić koja je SDP kritizirala izvan SDP-a, u vrijeme dok je stranka bila na vlasti? Zar samo zato što je tada podrivala Vladu, a ne tek opozicijsku stranku? U oba slučaja kritizirana je stranka koja ih je politički brendirala.
I tu su sada dva paradoksa. Prvo, Bernardić je nedavno pozvao sve one koji su zbog delikta mišljenja eliminirani iz SDP-a da se vrate. Aleksandra Kolarić je po kratkom postupku ponovo umarširala u SDP, s ambicijama većim od Velebita. Za početak je najavila kandidaturu na dužnost predsjednice zagrebačke organizacije, a jasno je da cilja sam vrh SDP-a, pa, dakle, izravno konkurira Bernardiću. Koji, unatoč pozivu svim Milanovićevim „otpadnicima“ da se vrate u stranku, zbog istog razloga, dakle, delikta mišljenja sudi Opačić i Mrsiću. Možda bi lukavije postupio da je kritike saslušao i argumente uvažio, čime bi kritičare neutralizirao, nego da na svaku njihovu izvlači mač iz korica? Doduše, i kritičari su bili pozvani najprije svoje primjedbe staviti na stranački stol, a onda, ukoliko bi to bio razgovor s gluhim, svjesni posljedica mogli su progovoriti o SDP-ovim „krivim Drinama“ i javno. Ali, svjesni posljedica. Znači, spremni na određene sankcije. Doista ne razumijem kako netko koga pozivate na ostavku, jer ga držite nekompetentnim i nesposobnim liderom, može na sve to benevolentno odmahnuti rukom i reći: Bez brige, samo govorite, kritizirajte, ja vam i dalje vjerujem!?
Drugo, paradoks je da je baš Aleksandra Kolarić, koja tek što se vratila u SDP, prva savjetovala ( preko društvenih mreža) Milanki Opačić da podnese ostavku na mjesto potpredsjednice Sabora, i za njezinu smjenu bez krzmanja glasala. Mnogi misle da je to bio prvi input Bernardiću za ekspresni odstrel dvoje najglasnijih kritičara. Nevjerojatno, netko tko je izletio iz SDP-a zbog „verbalnog delikta“, sugerira šefu stranke da zbog istog prekršaja „likvidira“ dvoje „nepoćudnih kolega“!

Aleksandra Kolarić- dvostruka greška ( ?!)

S druge strane, Opačić koja je svojedobno podržala Milanovića u „egzekuciji“ Kolarićeve, sada o tome nesuvislo muca: – To je bila pogrešna odluka, ali je pogreška bila i vratiti je u stranku. Ako je nešto bilo pogreška, ne treba na tome ustrajati- kaže danas Milanka Opačić, vjerojatno potaknuta stavom Aleksandre Kolarić o oportunosti njezine ostavke. Ali, nije jasno u čemu se to ustrajalo ako se Kolarić u stranku vratilo, pa time „ispravilo“ grešku koja je počinjena, a i bivša potpredsjednica Sabora slaže se da je njezino izbacivanje bilo greška?!
Nije u SDP-u zavladala strahovlada, netolerancija, nesloboda mišljenja i govora, nego potpuni kaos, klanovska borba za moć i utjecaj. Pola stranke oponira predsjedniku, dio ih s njime manipulira, a neki mu konkuriraju ( Ranko Ostojić) svojim udrugama s neskrivenim političkim ambicijama. Bernardić je zaigrao na krivi tim, s ljudima koje trenutno preferira može samo završiti u ropotarnicu povijesti, a ne konsolidirati stanje u stranci i stabilizirati svoju poziciju. Opačić i Mrsić samo su kap koja preliva čašu SDP-ova nabujalog nezadovoljstva. Ne toliko zbog njih samih, koliko zbog neslaganja sa šefom i sve nižim rejtingom stranke.
Stoga, pustimo jadikovke Milanke Opačić koja je cijeli radni vijek „odradila“ u Saboru, koja izvan politike (makar je diplomirana politologinja ) nema ni dana staža, koja je u Sabor ušla s 24 godine ( 1992.) i otad iz njega nije izašla, osim kad je zastupnički mandat mijenjala za ministarski u vladi Zorana Milanovića. Ona ne brine za sudbinu SDP-a, pribojava se za vlastitu političku budućnost, zbog koje je bila spremna podržati i ministra financija, Zdravka Marića, kako se njegovim rušenjem ne bi srušila Plenkovićeva vlada što bi dovelo do novih parlamentarnih izbora. I tu nastaje prava panika. Jer, Milanka nije među Bernardićevim prvotimcima, pa je izvjesno da joj ne bi dao novu priliku za ulazak u Sabor na listi SDP-a. A što bi još uvijek mlada, i izvan politike potpuno neiskusna, vječita zastupnica, u tom slučaju radila? Zbog toga danas cvrči cvrčak na čvoru crne SDP-ove smrče…

Pokazalo se da u svome radnom okruženju i nije baš bila omiljena. Jer, dok je bila potpredsjednica Vlade i ministrica socijalne politike i mladih, iz njezinog je Ministarstva 2013. nastao pravi stampedo. Otišlo je 30-ak djelatnika među kojima i njezini pomoćnici, pa čak i neki savjetnici na čijem je zapošljavanju osobno inzistirala. Govorili su kako nisu mogli više podnositi kaos kakav je vladao u Ministarstvu. Opačić se spominjala u medijima i kao posebno „rastrošna ministrica“, ali su SDP i ona sobno sve to demantirali.

Dvostruki kriteriji

Bila je iznimno privržena Zoranu Milanoviću, za kojeg i danas nalazi samo opravdanja ali ni riječi kritike, jer stranku je , kaže, doveo na 35 posto i osvojio vlast, a njegova nepopularnost nije bila generirana bahatošću i arogancijom nego teškim reformama koje je njegova vlada provodila a koje su zemlju izvukle iz krize. Nasuprot Milanoviću, Bernardić je, tvrdi, kriv za izuzetno loš rezultat lokalnih izbora, napose u Zagrebu gdje je bio predsjednik organizacije, a sve je izgubljeno što se izgubiti moglo, i bilo bi i moralno i politički opravdano da je dao ostavku i snosio odgovornost za neuspjeh.
Sama ne vidi u čemu bi bila njezina odgovornost za loš izborni skor, jer na lokalnim izborima nije sudjelovala, a i bila je preporuka da bivši ministri u kampanji previše ne istupaju. Ne prihvaća fiktivna obrazloženja o svojoj smjeni: – Ako već nemaju petlje reći da me smjenjuju zbog toga što sam kritički progovorila o stanju u stranci, bilo bi barem pošteno da onda kažu da im idem na živce, pa me žele smijeniti. Sve drugo protivi se zdravom razumu- izjavila je za „Express“, navodeći kako su u stranci na djelu dvostruki kriteriji, jer, eto, Zlatko Komadina je četiri godine bio član Predsjedništva i nakon svake sjednice javno istupao kontra odluka toga tijela i iznosio kritike na račun tadašnjeg vodstva stranke, ali nije sankcioniran. Pa i sada je jedan član Predsjedništva otvoreno govorio da Bernardić ne bi trebao biti SDP-ov kandidat za premijera, a drugi se javno razračunavao s nekim od kolega iz Predsjedništva, i nije im se ništa dogodilo. Ali se SDP duboko podijelio, i pao na niske grane.
Javno odricanje od vlastitih kritičara u stranci i njihovo kažnjavanje, osobito ako se radi o dugogodišnjim, visokopozicioniranim članovima, nikad nije popularno. Doima se kao obračun s oponentima kao remetilačkim faktorom, eliminacija nepoćudnih kako bi se stvarao privid moći i reda. To se rijetko kada shvaća kao konsolidiranje stranke i uglavnom je nesimpatično. Pogotovo ako vodstvo nema potrebnog autoriteta ni rezultata. A upravo to je u slučaju Bernardića presudno. U dijelu stranke, iako izabran po najdemokratskijem modelu „jedan član, jedan glas“, dio SDP-a nikad ga nije prihvatio kao svoga predsjednika, a još manje lidera. Ili je zbilja kataklizma za SDP koji se kontinuirano urušava, ili je tako podatan materijal za manipulaciju vještijih i egoističnijih od njega samog, da će to doći glave i njega i SDP. Ili mu treba vremena da „nadođe“…
Naposljetku, svaki predsjednik SDP-a ima svoju Aleksandru Kolarić, i tko to ne umije preživjeti i nije zaslužio stranku voditi…

Tags: , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI