Neovisni novinarski portal
21.9.2017.
POLITIKA
Turbulentni SDP: Kome Mrsić može pomrsiti račune, i što je pozitivno u Pozitivi?

Turbulentni SDP:
Kome Mrsić može pomrsiti račune, i što je pozitivno u Pozitivi?

Nije neka fora kad ti šef stranke koja je jedva uspjela trgovačkim obrtom skrpati parlamentarnu većinu kaže kako tvoja stranka nikad nije bila jadnija i da će takva ostati bar do kraja ovog tisućljeća. To je zbilja arogancija vrijedna prezira i nedostojna jednog premijera. Tako se svađaju djeca na ulici. Ali, problem je što Andrej Plenković u nastupu svoje nadahnute bahatosti i nije previše iskarikirao poziciju Davora Bernardića i njegova SDP-a. Stranka koja je dva puta porazila HDZ i znala mu biti ozbiljna prijetnja, trenutno je u fazi nezapamćene autodestrukcije da bi i ova Plenkovićeva „psovka“ mogla postati proročanska.

Loši izborni rezultati koje je Bernardić pokušao pretvoriti u solidan uspjeh i relativizirati brojke koje govore o gubitku socijaldemokratskog biračkog tijela gurnutog lošom politikom u apstinenciju, doveli su do takvih unutarstranačkih konfrontacija i razilaženja da je jedno krilo stranke pribjeglo čak osnivanju udruge. Kao tranzicijske forme za okupljanje SDP-ovih oponenata i eksplicitnijih ljevičara koji bi u dogledno vrijeme mogli konkurirati matičnoj stranci.

Udruga, frakcija, partija…

Misija osnivača udruge Pozitiva, Ranka Ostojića, poraženog na zadnjim unutarstranačkim izborima od Davora Bernardića, doima se ponešto osvetnički. Ali staje na pola puta, pa nezadovoljni, razočarani Ostojić, kojega je kandidatura za predsjednika SDP-a stajala svih stranačkih funkcija, osim zastupničke, svoje nerealizirane ambicije da vodi SDP transponira na nevladinu udrugu kojoj je na čelu. Predsjednik pod svaku cijenu, ako ne Partije, onda udruge. Koja, navodno, nije frakcija SDP-a, ali programski i ideološki, pa čak i kadrovski se s tom strankom preklapa. Čak je i osnivačka skupština održana istog dana kad i Glavni odbor SDP-a…  Sloboda govora, ravnopravnost građana u svim segmentima života, sekularna država uz poštivanje  vjerskih sloboda, afirmacija antifašizma kao civilizacijske tekovine- to su ključne odrednice Pozitive.  Nisu li i SDP-a?  Što bi trebao značiti Ostojićev bijeg u aktivizam, nakon toliko godina bavljenja profesionalnom politikom? Nije li aktivistički angažman trebao prethoditi stranačko-političkom, a ne obratno?
Ranko Ostojić je evidentno frustriran svojom današnjom pozicijom u SDP-u, ali i statusom stranke na hrvatskoj političkoj sceni, krizom autoriteta u njoj i neartikuliranošću njezinih politika. Ali sve to, čini se, nije dostatno da bi se od SDP-a otklonio. Pa je odlučio voditi „paralelni SDP“ kao pandan vlastitoj stranci koja se izgubila u nadirućoj poplavi konzervativnih ideja i politika na koje nije imala pravog odgovora.

Nerizični aktivizam

Stoga, Ostojić poručuje da se njegove Pozitive trebaju bojati samo zagovornici konzervativne revolucije, ne i SDP. Hm, teško da će se Plenkoviću i njegovoj nekoherentnoj družbi zbog Pozitive „gaće tresti“. Prije će biti da će ova udruga dovesti do još većih turbulencija u SDP-u, stranci koja od odlaska Zorana Milanovića ozbiljno boluje i od identitetske krize.
Ostojićeva udruga ima trenutno oko 200 članova, među njima je velik broj SDP-ovaca, ali se na Skupštini udruge pojavila tek Gordana Sobol, a potporu su joj došli dati i Ivo Josipović, Nansi Tireli, Goran Beus Richemberg, kolege iz Radničke fronte i Nove ljevice. Navodno, ne pretendiraju razbijati druge stranke niti im otimati članove, koncentrirat će svoje aktivističko djelovanje na ljudska prava i slobode, afirmiranje demokratske i političke kulture, jačanje prijateljskih veza sa zemljama regije i EU. U osnovi, klasična stranačka platforma. Kojoj sigurno mnogi u SDP-u, ponajprije sam Bernardić, nisu aplaudirali. Zašto je Ostojić odustao od unutarstranačke kritike vodstva i borbe za svoje stavove kroz SDP? Jesu li ga porazi demoralizirali i nagnali da sam gradi svoje nove šanse u nerizičnom aktivizmu koji će ga održavati na političkoj površini ali bez ozbiljnijih udara na njegov ego?

Glasna šutnja

Ministar rada Mirando Mrsić (Fotoi: H. Pavić)

Mirando Mrsić je svakako bio hrabriji. Najprije je, i to između dva kruga lokalnih izbora, javno zatražio ostavku Davora Bernardića zbog loših izbornih rezultata. I dobio „pljusku“ od šefa koji mu je poručio da SDP s njim više ne računa. Izbačen iz stranke nije, vjerojatno zato što je Bernardić shvatio kako je samom sebi skočio u usta jer tek što je pozvao sve bivše SDP-ovce, eliminirane iz stranke zbog verbalnog delikta i sličnih razloga, sada je umalo u afektu izbacio Mrsića zbog de facto istog delikta. Čim se prašina malo slegla, Mrsić je javno istaknuo kandidaturu za budućeg šefa SDP-a. Ako ništa drugo, sada makar zna da ga u toj ambiciji kolege baš i ne podupiru. Bar ne glasno. Iako ih većina, kako tvrdi, dijeli njegova stajališta. U SDP-u je, kaže Mrsić, najglasnija šutnja. Nema pobjedničkog duha. Vlada apatija.
Mnoge je iznenadio. Govorilo se da su na Glavnom odboru njegovu kandidaturu čak izviždali. Mrsić to demantira, tvrdi, bili su tek iznenađeni. Ipak je to „šalabahter struktura“ Glavnog odbora. Poslušnička. Tiha. Koja šefu ne oponira. Na sve se odgovara šutnjom.

Samoživi Mrsić

Mirando Mrsić, bivši Milanovićev ministar rada i mirovinskog sustava čovjek je iznenađujuće velikih ambicija. Nestrpljiv da ih što prije ostvari. U tome, moglo bi se reći, i bezobziran. Jer, da nije takav sigurno bi sačekao završetak drugog kruga loaklnih izbora, a onda demonstrirao svoje nezadovoljstvo Bernardićem i atmosferom u SDP-u. Usred utakmice u kojoj su još igrali i mnogi SDP-ovci, to je svakako bio autogol. Ali, Mrsić neće ni to priznati. Veli, bila je to poruka biračima da znamo da nismo dobri, ali ćemo se promijeniti i zato vas pozivamo da izađete na izbore i date nam povjerenje. Zbilja neobična logika. Zapravo posve infantilna “isprika”.
Mrsić nije format za predsjendika stranke, što je dokazao cijelom serijom ispada koji ga prokazuju kao samoživog diskvalifikatora, nedovoljno svjesnog vlastite političke težine. Najmanji je problem što je tražio ostavku Davora Bernardića. Problem je sasvim krivog tajminga u kojem je to učinio, o kojemu nije vodio računa jer je sebe i svoje interese stavio ispred interesa kolega i stranke. A onda je potpuno izvan itinerara unutarstranačkih izbora najavio svoju kandidaturu za predsjednika, pokazujući nervozu i nestrpljivost koliko i visok stupanj animoziteta prema sadašnjem šefu SDP-a. I na kraju sve začinio primjedbom kako Davor Bernardić ne odlučuje u SDP-u ni o čemu, jer svu vlast u stranci drže u svojim rukama Rajko Ostojić i Zvane Brumnić. Čak i da je to točno, krajnje je nekorektno na taj način javno poniziti predsjednika stranke i kolegu, koji ionako ne pati od viška autoriteta. Tako se glasovi potpore ne dobijaju.
U SDP-u očito vrije. Već dugo. Otkako je Zoran Milanović otišao s čela stranke a većina članova po modelu „jedan član, jedan glas“ izabrala Bernardića. Šest mjeseci poslije već su ga smjenjivali. Što govori kako nije problem samo u Davoru Bernardiću i deficitu njegova političkog talenta i liderstva, nego u SDP-u koji se pretvorio u elitističku stranku s previše samodopadnih pojedinaca koji priželjkuju da partija služi njima i njihovim ambicijama, a ne oni njoj. Mrsić i Ostojić samo su bili nestrpljiviji, možda i iskreniji od ostalih koji lukavo prate „ružu vjetrova“…

 

Tags: , , , , , ,

VEZANE VIJESTI