Neovisni novinarski portal
26.5.2019.
(NE)ZANIMLJIVOSTI
Planinarsko-pustolovna družina 'Stari papršnjaci' (Foto: Tris/H. Pavić)

Šibenski planinari prevalili rutu koju je prije 481 godinu u svom romanu ‘Planine’ opisao Petar Zoranić

Planinarsko-pustolovna družina 'Stari papršnjaci' (Foto: Tris/H. Pavić)

Članovi Hrvatskog planinarskog kluba sv. Mihovil (sekcija koje se naziva Planinarsko-pustolovna družina ‘Stari papršnjaci’) vratila se danas s 220 kilometara duge staze koju ju je renesansni pisac Petar Zoranić propješačio prije gotovo pola tisućljeća i opisao je davne 1536. godine u svojem romanu “Planine”.

Slidi dake – reče – stope moje. – I uputismo se uz goru, mnogo kamenitu i strmenitu. I, ne vele prošadši, meu guste i spletene redine i grmje uliši, k zjatju bunje jedne dojdosmo ka unutri kako široka pećina raskošivaše se. U nju nigdare ne samo da sunčeni zrak ulize da ni svitlosti u njoj vidit more se, da tmine tolike i tuko guste, da, kako reče se, nožem prid sobom rizati mogal bi ih…, opisivao je Petar Zoranić te 1536. godine početak puta od svog rodnog Nina do Starigrada, Paklenicom, preko Velebita, pa od Like prema Dinari, da bi se rijekom Krkom spustio do Šibenika.

Joso Gracin (Foto: Tris/H. Pavić)

Zoranić u romanu govori kako je u planini susreo vilu koja ga je ukorila što tako beskorisno luta,  te joj on odgovara da putuje jer su hrvatski krajolici i predjeli uglavnom neopisani i neopjevani, dok skupina šibenskih planinarskih pustolova, Joso Gracin, Ankica Ercegović, Julia Dobronić i Tomislav Pavić, na istu primjedbu odgovaraju kako su 27. svibnja morali poduzeti taj put jer do sada nije zabilježeno da je netko prošao rutom koju je Zoranić opisao u svom romanu prije 481 godinu.

–  Zoranićeve ‘Planine’ prvi je roman u hrvatskoj književnosti te prvi roman u svijetu čija je tema planinarenje. Nedavno sam shvatio sam da taj put još nitko  nije realizirao, a pošto sam ja planinar, odlučili smo se ponoviti taj poduhvat. U svijetu planinari uvijek istražuju nove puteve, traže što bi se novo moglo postići, a nitko nije sjetio krenuti putem onoga koji je napisao je prvu planinarsku knjigu na svijetu – ispričao nam je po dolasku u Šibenik predvodnik pustolovne družine Joso Gracin.

U Šibeniku su pustolove dočekali prijatelji (Foto: Tris/H. Pavić)

Oni nisu, poput Zoranića, krenuli od Nina do Starigrada brodom, već su taj dio prošli automobilom. Put svog prethodnika nisu slijedili samo u dijelu preko Dinare, jer je tamo bila vojna vježba.

Joso Gracin kaže da je njima zapravo bilo puno teže nego Petru Zoraniću. Oni su, naime, na leđima morali nositi 22 do 25 kilograma opreme, od čega je znatan dio činila hrana, voda i druge potrepštine koje je Zoranić mogao dobiti od pastira kojih su tada ove planine bile pune.
– Bili smo sedam dana među poskocima, ostajali smo bez vode i ulazili smo u pusta sela u potrazi za gusternama iz kojih se voda nije pila tko zna koliko. Kritičnih trenutaka imao je svatko od nas. Ja sam imao problema s cipelama i tri-četiri dana sam patio, skoro odustao, ali srce nije dalo – kaže Gracin.

– Najteže je bilo penjati se po stijenama s teškim ruksakom i onda dolazi vrh Sveto brdo. U jednom danu smo odradili tri teška uspona, čuli smo vepra, vidjeli divokozu, šuškao nam je medvjed, ispred nas su bili poskoci kraj šatora i kraj ceste… – kaže Tomislav Pavić, inače iskusni lovac i nautičar.

– Zmija otrovnica je bilo toliko da više nismo obraćali pažnju na njih – dodaje Gracin.

Kako je Petar Zoranić u ‘Planinama’ razgovarao s vilama, vjetrom i noći, njegovi šibenski sljedbenici pričali su s poskocima.

– Prolazi poskok pored nas, vrti očima i govori – ‘ajme, opet Joso’,  kaže Pavić, želeći naglasiti koliko je zapravo Joso Gracin u ovim planinama.

Za njega je zapravo bio samo još jedan u nizu treninga za planirani uspon na Elbus, najviši europski vrh.  Kad će ići, ne zna se, ali do tada još mora napisati barem reportažu, ako ne roman, sa rute Nin-Knin-Šibenik 481 godinu poslije Zoranića.

Tomislav Pavić i Joso Gracin (Foto: Tris/H. Pavić)

 

Tags: , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI