Portret za transparent/ Andrej Plenković, bahati ignorant okružen poltronima

Netko bi nas hitno trebao spasiti od eskalirajuće bahatosti Andreja Plenkovića. Ali, po mogućnosti da to ne bude sisački biskup Vlado Košić. Egzaltirani crkveni političar koji nikad nije čuo za ekumenizam ni za svećeničko poslanje širenja dobra i oprosta za svih, osvetnik na oltaru, dragovoljac ekspresne lustracije bez milosti i iznimke. Koji politički docira o demokršćanstvu… Tko god drugi bio, učinit će dobro djelo, skine li nam s vrata tog besprizornog ignoranta koji i onog do sebe gleda s prezirom i bez poštovanja, kamoli svoje oponente i suparnike. Cinika koji se izruguje s poraženima (Bulj), seksističkog šovinista koji drži da su žene nemoćne bez muškaraca ( slučaj Janice Kostelić), prepotentnog bruxelleskog činovnika na privremenom radu u domovini koji vjeruje u svoju nepogrešivost i nedostižnost. Pun nam ga je kufer!

Premijer boluje od kronične samodopadnosti, neizlječive arogancije i egocentrizma. Ne poštuje nikoga, popuje svima s nebeskih visina, svojom ignorancijom vrijeđa svakog sugovornika, ukratko, postaje nepodnošljiv, ali ne samo običnim smrtnicima, nego i svojim dojučerašnjim prijateljima, i stranačkim kolegama. Nije jedino jasno radi li se o spontanoj demonstraciji jedne samožive naravi, ili o dobro glumljenoj ulozi koja na kraju dana ima, ipak, neki „viši cilj“. Koji namjerno zamagljuje kako bi ga lakše proveo…

Stierova “jamstvena kartica” za premijera

S Davorom Ivom Stierom došao je prije godinu dana „ u paketu“ da bi preuzeo HDZ. Operacija je uspjela, ali Stier nije preživio. Pitanje je, međutim, bi li Andrej Plenković uspio preuzeti HDZ bez Stiera i je li upravo on bio Plenkovićeva ulaznica u vrh stranke, njegova jamstvena kartica „hrvatstva“. Jer, budimo realni, Plenković nije HDZ, i sve je dobro dok uspijeva balansirati između raznorodnih frakcija toga pokreta, ali kad ostane sam, neravnoteža će učas učiniti svoje, brod će se nagnuti a kapetan, kako se rado i sam vidi, bi mogao skliznuti u more. Pitanje je hoće li se tada naći itko na brodu da mu dobaci pojas za spašavanje…
Ni godinu dana otakako je ovaj bruxelleski namjesnik došao odraditi „specijalni zadatak“ u domovinu, u to vrijeme izgubljenu u ekstremističkoj poplavi „autentičnog hrvatstva“ anakronog Tomislava Karamarka i njegove družbe, ostao je doslovce bez prijatelja. Uz njega su još samo stranački poltroni i invalidni poslušnici koji su spremni služiti svakom šefu, ma koliko bili ponižavani. I igrači s klupe, koji k’o zapete puške čekaju svoju priliku, i nimalo ih pritom ne smeta dojučerašnja idejna i programska nekompatibilnost s bivšim europarlamentarcem, navodno,  u misiji civiliziranja radikala u vlastitim ( HDZ ) redovima. To su kojekakvi „štromari“, „batinići“, „hrelje“ , „radini“ i ini, kojih nikada ne manjka, ali se s njima malo kad ostvaruju ozbiljnija postignuća.
Kad je sa Stierom ambiciozno zajašio na čelo stranke, s kojom se čak ni vizualno nije slagao, mnogi su vjerovali kako bi ovaj Europejac po svome habitusu mogao doista od HDZ-a napraviti jednu pristojnu demokrašćansku, konzervativnu stranku u kojoj se neće tolerirati ekstremističke eskapade kojekakvog polusvijeta tipa Culeja i sličnih, koji su i danas stranačka reprezentacija.

Filtriranje HDZ-a i spašavanje “gole kože”

Prvi signal za takva očekivanja bio je njegov „obračun“ sa Zlatkom Hasanbegovićem, kojega je odmah isključio iz svoga tima i oduzeo mu svaku iluziju da bi u novoj vladi mogao ponovo redizajnirati hrvatsku kulturu i politiku po mjeri najzadrtijih, egzaltiranih desničara. Takvu „egzekuciju“, unatoč u međuvremenu narasle popularnosti unutar HDZ-ovih postrojbi, Hasanbegović nije mogao podnijeti, pa se ubrzo otklonio od Plenkovićeva društva i u kandidaturi za zagrebačku gradonačelnicu, umjesto HDZ-ova ( zapravo premijerovog ) Drage Prgometa, snažno podupirao nezavisnu Brunu Esih koja se zastupničkih klupa također domogla preko liste HDZ-a. Doduše, s velikim brojem preferencijalnih glasova koje je osvojila, kao i Hasanbegović, ali pitanje je da se predstavila biračima s vlastitom listom koliko bi joj to bilo zastupnički honorirano.

Danas su Esih, Hasanbegović i notorni general  ( HVO-a ) u mirovini, Željko Glasnović, HDZ-ov opozit-trojac koji bivšoj stranci nudi samo „danajske darove“.
Kad se riješio Hasanbegovića, Plenković je dobio aplauz na otvorenoj sceni, opozicija je to dočekala s odobravanjem, a pozicija za Hasom javno i nije zaplakala. Možda se preslaguje… Činilo se da proces filtriranja HDZ-a ide vrlo dobro, bez većih otpora i nesuglasja. Pa je otpao i vječiti zadarski gradonačelnik Božidar Kalmeta, kojem su teret bile uskočke optužnice. Ali, i to je prošlo mirno, nekako se činilo samorazumljivo, a i svoju otpadničku poziciju sam je Kalmeta neutralizirao češćim pojavljivanjem u javnosti, komentiranjem dnevnih događaja i stvaranjem dojma kako se ne osjeća nimalo gubitnički.
Ali, kad je šef HDZ-a zaglumio svoga neslavnog prethodnika, Tomislava Karamarka, pa u situaciji zreloj za izbore, nakon raskida suradnje s Mostom, također najavio nepopularno preslagivanje, u HDZ-u je zakuhalo. Baš kao i Karamarko, ni njegov umiveni pandan, nije imao raspoloživog koalicijskog potencijala, ali nije htio uzmaknuti poput Tomice, strahujući od možebitnih unutarstranačkih izbora koji mu, u tom trenutku, i ne bi bili na korist.

Hod za život poslije ( političke ) smrti…

Pa je posegnuo za partnerskim antipodom s lijeve strane političkog spektra i uvezao se s HNS-om, odnosno, njegovim pragmatičnim, kolaboracionističkim krilom. I izazvao tektonske poremećaje u HNS-u, za što ga baš i nije briga, ali i u svojoj stranci koja ionako već duže nije sretna s potezima svoga šefa. Iz Plenkovićeve kompozicije iskočio je ovog puta njegov prvi suradnik, onaj koji ga je podupirao od početka, od prve zamisli da preuzme vodstvo u HDZ-u, kada su ga neki ostrašćeni članovi javno prozivali za veleizdaju, tražili za njegov istup na stranačkom saboru sankcije, jer otkud njemu pravo da govori kako stranka ne smije biti talac nijednog svoga člana ( pa ni Karamarka). Nekima se činilo ( Frane Bilaver) kao da to govori netko iz odioznog Mosta, a ne reprezentativac HDZ-a…
No, Stier je vjerovao u Plenkovića i spremno investirao svoj obiteljski, politički bacground ( djed je bio NDH-zijski dužnosnik) u popravljanje njegove „krvne slike“ kojoj je nedostajalo autentično hrvatskih eritrocita. U dublu, prosjek je bio dobar, kombinacija prihvatljiva prosječnom članu HDZ-a, i Plenković je, bez konkurencije, dakako, izabran na čelo stranke. Realno, bez Stiera kao svoga „pojačivača“, teško bi tako trijumfirao.
Međutim, ma koliko je s površine izgledalo kako su svi zadovoljni i sretni pridošlicom u vrh HDZ-a, nezadovoljstvo je u nižim slojevima tinjalo. Vatra se dosad nije rasplamsala jer onaj tko pobjeđuje, tim ne mijenja, a prostora za uhljebljivanje nakon pobjede na parlamentarnim, a potom i lokalnim izborima, bilo je napretek.
Ali, spašavanje vojnika Plenkovića, koalicijom s mrskim HNS-om, prononsiranim ljevičarima Vesne Pusić i ostalih „veleizdajnika roda svoga“, za mnoge je u HDZ-u postalo too much! A skupo je stajalo i ex-ministra obrazovanja Pavu Barišića, kojega se Plenković tako perfidno riješio, jer je HNS suradnju uvjetovao baš resorom obrazovanja, kao da dojučer nije bio bezmalo spreman poginuti za njega…
Pogotovo je sve to bilo previše za Davora Ivu Stiera. Koji je žalio za Mostom, pledirao da se ide na nove izbore umjesto preslagivanja, i u slobodno vrijeme javno demonstrirao, Hodom za život, rame uz rame sa Željkom Markić, svoje ideološke i svjetonazorske preferencije. Plenković time nije bio impresioniran. Kao ni inače. I tu je, navodno, bio kraj jednog dugog, iskrenog prijateljstva…

Igrokaz?

Stier se otklonio od Plenkovića, podnio ostavku na dužnost ministra vanjskih i europskih poslova, mjesto potpredsjednika u Vladi, ali ne i na dužnost političkog tajnika HDZ-a, te odlučio iz saborskih klupa širiti zakržljalu demokršćansku ideju i „novu hrvatsku paradigmu“. Andreju neće, kako je rekao, uskratiti svoju podršku u parlamentu, ali operativno u njegovom timu više ne sudjeluje.
Andrej Plenković nije za njim ni „suzu prolio“. To odsustvo emocija, hladnokrvnost i relativiziranje gubitka, makar se radilo i o prijatelju s kojim je dijelio prvu pobjedu, otvara mnoga pitanja. Moralna i politička. Prije svih, ono o karakteru šefa HDZ-a, koji provodi svoj programatski plan, vjerojatno skrojen negdje izvan ovdašnjih „bratstava i sestrinstava“, i ne osvrćući se za žrtvama koje na tom putu padaju. Ako padaju…

Jer ima i onih koji ovu epizodu sa Stierovim povlačenjem drže igrokazom. Vele, to je strateški potez. Stier će intenziviranjem rada u stranci Plenkoviću sačuvati „kožu“, jer mu u HDZ-u mnogi rade o glavi. Spominje se frakcija Milijana Brkića s jedne strane, ali i Marija Kapulice s druge, koji bi htjeli dominaciju u stranci. Stiera je Plenković kooptirao u Predsjedništvo, on nema izborni legitimitet, ističu, za razliku od ostalih, redom Karamarkovih ljudi koji su ostali u stranačkim tijelima. Netko mora Plenkoviću čuvati leđa, a to će činiti najbolje ako se duboko infiltrira u članstvo i pridobije ga za novog vođu. No, to ponajviše sliči na jednu od klasičnih HDZ-ovih teorija urote…

Možda je Plenković doista junak našeg doba, čovjek s misijom preoblikovanja stranke koja 27 godina destruira ovu zemlju, gospodarski, politički, civilizacijski, rehabilitirajući sustav vrijednosti jednog propalog, poraženog ustaškog režima i tolerirajući najniže strasti ekstremističkog krila HDZ-a. Koje nas difamira i prokazuje u svijetu kao jedan od bastiona neofašizma u Europi. Demontira demokratske stečevine. Vraća natrag.

Lokomotiva grabi , a tko ispadne, ispadne…

O.K., ako je tome tako, ako je aktualni predsjednik HDZ-a čovjek promjena i dubinskog rekonfiguriranja ( kako sam voli reći) političkih prilika u zemlji, „sve pet“. Ali, ma i da je najveći ( zasad neshvaćeni ) reformator ovog svijeta, zar zato ima pravo ponašati se kao kakav ubermensch, pokazujući svoju nadmoć prema baš svakome, u svakoj prilici, na svakom mjestu?!
A Plenković ima upravo taj gard real- političara koji ne podliježe osjećajima, koji je cijepljen od ideologije, dominantno pragmatičan, prekomjerno egocentričan i dosljedno bahati ignorant kojega apsolutno ne zanima što drugi misle ili imaju za reći. Taj je sjeo u lokomotivu, povukao kompoziciju koju je putem zakačio, ne vireći joj u sadržaj, i vozi bez zaustavljanja. Kad stane, bit će to njegov politički kraj radi kojega će malo tko žaliti. Jer, kad-tad svoju će neosjetljivost i samoživost morati platiti, makar kao čovjek, ako to u njegovoj robotiziranoj priči o uspjehu uopće ima neku relevantnost…