Neovisni novinarski portal
18.10.2017.
KOMENTARI
Pirana (ilustracija)

Nacionalistički orgazam

Pirana (ilustracija)

 

Odlukom međunarodnog Arbitražnog suda u Haagu, Republika Slovenija dobila je pravo na ¾ Piranskog zaljeva i koridor kroz hrvatske vode za pristup međunarodnim vodama. Eto, valjalo je odmah na početku ovog teksta još jednom ponoviti u jednoj proširenoj rečenici što se toliko epohalno dogodilo jučer u svijetu. Događaji koji je razbuktao „mirne vode“ međunarodne politike i svemoguću kancelarku Merkel navelo da zaprijeti premijeru Plenkoviću kako presudu suda treba prihvatiti i poštivati. Tragedija samo takva: Slovenci će nam ploviti do Savudrije i ribariti 5 metara od obale, hrvatski ribari neće više smjeti pecati i završavat će u koparskom zatvoru, dok će slovenski brodovi sada kroz hrvatske vode dolaziti do onih međunarodnih. Nevjerojatno!

Zaista. Teško će biti preboljeti one dane kad su slovenski brodovi dolazili do međunarodnih voda avioprijevozom preko hrvatskih teritorijalnih voda, ili kada su slovenski ribari plovili ne 5, nego 15 metara od naše obale, u zaljevu od niti 20 km2 poznatom po nepresušnim izvorima svakakvih vrsta riba. Tužno, nije li? Dobro, možda tragedija nije tolika jer je hrvatska strana ipak jasno izrazila, sa svom svojom famoznom političkom težinom, kako je odluka Suda nešto što ih se ne tiče jer je slovenski pokušaj potkupljivanja sudaca bio pomalo nepošten te je stoga bilo opravdano napuštanje procesa internacionalne medijacije. Naravno, hrvatsko je stajalište inače u tim slučajevima toliko čvrsto koliko i kocka leda usred pustinje.

Tankeri katapultom

Šalu na stranu, odluka Arbitražnog suda još je jednom pokazala zašto nacionalizam i suvremeni svijet ne bi trebali više koegzistirati. Kao što smo već naveli, Piranski zaljev (ili na hrvatskom Savudrijska vala) područje je od svega 19 km2, u svijetu potpuno nebitno područje koje se ne ističe, koliko god netko to naglašavao, niti strateškom važnošću niti ribolovnim fondom. Zašto? Zato što u njemu nema velikih luka, a koliko se morska fauna može razviti u tako skučenom prostoru u kojemu se pretjerano ribari već desetljećima, valjda je svima jasno. Pa u čemu onda sva ta strka? Sveta domovinska zemlja, naravno. Svaki metar izgubljenog teritorija za neku naciju ravan je katastrofi, pa je tako jučerašnja presuda za hrvatsku stranu automatski označila gubitak jednog prsta, dok je kod naših susjeda, npr. u kući Joška Jorasa, ta ista presuda označila pravu dekapitaciju.
I dok jedni likuju, drugi tuguju. Za slovenski je politički vrh ova „pobjeda“ označila sve ono najsvjetlije što im se moglo dogoditi, dobitak „nevjerojatno“ vrijednih par kilometara zaljeva i koridor širine 2,5 nautičkih milja koji će ih spojiti sa međunarodnim vodama. Pitanje je kako su onda do sada slovenski brodovi, i oni koji su u Sloveniju htjeli pristajati, dolazili do slovenskog kopna? Jesu li tankere katapultom prebacivali preko hrvatskih voda? Također, ulaskom u EU, hrvatske su teritorijalne vode ovako i onako bila otvorene gotovo za svakoga, a famozni ZERP nije nikada uvidio svjetlo dana. Također, već kad smo kod ZERP-a, jedan od najvećih domoljuba u više tisućljetnoj povijesti Hrvata, dok. Ivo Sanader, čovjek koji je između ostalog od ZERP-a i odustao radi EU, izjavio je kako se radi o „najtežoj situaciji nakon Domovinskog rata“. Vjerojatno je potpuno nebitno to što bi dio Piranskog zaljeva kojeg je Slovenija dobila na javnoj dražbi vrijedio manje od onoga što je gospodin Sanader sebi prigrabio na štetu države u vrijeme njegove vlade. No, bitno ili nebitno, ipak je Hrvatska ostala bez jednog, makar sićušnog dijela svojeg teritorija. I, posljedično, čovjek bi očekivao erupciju emocija, prijetnji, žalbi i što svega ne od najgorljivijih skupina hrvatskih nacionalista, onih ogorčenih branitelja koji su bili u stanju dignuti šator ispred Ministarstva zbog samo njima poznatih razloga. Ipak, oni su ti koji su uvijek u prvom redu kada treba braniti „hrvatske interese“ i svetu domovinu, je li tako?

Ne naziru se plinske boce

Za sada, međutim, u zaljevu se ne nadziru nikakve plinske boce, čak niti one s kisikom za ronjenje. Simpatična udruga koja je spremna dizati spomenik hrvatskom „heroju“ u Otočcu nažalost je ove subote zauzeta, Hasanbegović i ekipa imaju svojih problema s komunistima u Zagrebu, dok će Bujancu i njegovoj družini previše vremena oduzeti uploadanje slika sa Titovim imenom na Facebooku. Istini za volju, bolje da je tako, sve će se barem puno brže smiriti. Naravno, s druge strane Dragonje, znači preko puta Jorasove kuće na hrvatskom teritoriju, slovenski se političari osjećaju kao da su svi pojedinačno osvojili Eurojackpot. Kakav dan za Sloveniju, dobili su 10 km2 zaljeva i put koji ih povezuje sa svijetom, dio mora koje nije njihovo, ali u kojemu mogu postavljati podvodne kablove koji će ih spojiti sa cijelom kuglom zemaljskom do mile volje. Uistinu, kakav dan za Sloveniju! Najavljivan je kao „Dan D“ slovenske suvremene povijesti, možda i važniji nego onaj pravi, jedino su falile desantne specijalne jedinice slovenske vojske i njihovo iskrcavanje, odnosno isplovljavanje, 3 km dalje nego što su to inače radile. Ostalo im je samo još vidjeti koliko će Plenkoviću trebati da izmisli laž, ispričavam se, strategiju, kojom će njegovim biračima objasniti zašto će hrvatska famozna diplomacija opet popustit pod međunarodnim pritiscima, ali iz iskustva znamo i mi i oni da se radi samo o detaljima.
Eto, to se jučer dogodilo, pravi nacionalistički orgazam. Velika pravna bitka dvaju malih država za jedan još manji zaljev. Bilo je tu svega, jedni su slavili kao da su uspostavili nekakvo carstvo, drugi su tugovali kao da ih je neka strana sila porobila, jedan je čupao kosu jer mu kuća nije 10 metara dalje, drugi se brinu gdje će bacati mreže. Obje su strane doživjele vrhunac, climax u odnosu dviju država koje svoje komplekse inferiornosti rješavaju baš onako kako jedino i znaju, bespotrebnim pumpanjem nacionalističkih osjećaja. Tresla se brda, ali je zaljev ostao isti. Kao i uvijek, najviše će patiti obični ljudi, kojima je imaginarna crta na moru najmanje potrebna. Većina ribara zna da se sve moglo puno bolje riješiti i da se radi o političkim igrama, ali je nacionalističko huškanje oduvijek bio kruh za siromašne, pa tako i ovoga puta. Na koncu, koliko će se toga promijeniti za stanovnike s obje strane granice? To ćemo još vidjeti. Obije su države članice EU, organizacije čiji je cilj rušenje granica. Gle čuda, 25. lipnja 2017. Hrvatska je ušla u Schengenski informacijski sustav, posljednji dio pripreme prije ukidanja granice sa tom istom Slovenijom s kojom bi se danas trebali kačiti oko nepunih 20km2 zaljeva?
Samo vi dajte gospodo, nadam se da ste uživali u snošaju.

Pirana (ilustracija)

Tags:

VEZANE VIJESTI