Neovisni novinarski portal
11.12.2017.
KOMENTARI / PRIJENOS
(screenshot YouTube)

Hendrixov most iliti Mile voli disko

(screenshot YouTube)

Prenosimo komentar o jučerašnjem cirskusantskom osvjetljenju tzv. Hendrixovog mosta u Zagrebu.

Piše: Zoran Stajčić, urednik portala Ravno do dna

„Živim Zagreb“ pisalo je i još uvijek piše na plakatima obljepljenima po gradu uoči lokalnih izbora i sada skorašnjeg finalnog kruga izbora za gradonačelnika. A na plakatu nasmijano lice koje gleda u zrak za sunčanog vremena, očiju koje škilje, prebačenog sakoa preko ramena dok vlasnik tog nasmijanog lica stoji nasred tramvajskih tračnica ne primjećujući tramvaj iza sebe.
Netko potpuno neupućen u lik i djelo lako bi zaključio da je riječ o upravo pristiglom putniku namjerniku koji je toliko zblenut ili u tornjeve katedrale ili neboder na glavnom trgu da je zaboravio da ga tramvaj može udariti svakog trena, kao što i sako prebačen preko ramena ukazuje na to da putnik namjernik još nije otkrio blagodati klima uređaja u tim tramvajima jer nije kročio u niti jedan od njih i došao do tog otkrića. Tko tako uopće može živjeti Zagreb?
Stanovnici svake metropole, pa tako i Zagreba znaju čemu služi gradski prijevoz, ne bleje po nebu i posebno znaju da se to ne radi dok stojite na pruzi. To je samo djelić od bezbroj rutina po kojima se lako prepoznaju žitelji. A koliko je tek potrebno rutina da bi se osjetio duh nekog grada? Treba tu odmah reći da ima onih talentiranih došljaka koji to uvide prije od nekih drugih, ali ima i onih koji nikad ne shvate. Koji nikad ne shvate da grad ne čine zgrade, već ljudi u njemu.
„Tek sam došao u Zagreb“ – bio bi možda bolji slogan za opisani plakat. Unio bi čak i zanimljivu dozu humora, posebice u grad koji je oduvijek bio jako osjetljiv na svoje došljake koje se ‘od milja’ naziva dotepencima, pa još i od strane nekog tko je potrošio nečiju punoljetnost u obnašanju uloge gradonačelnika. Ali eto, „Živim Zagreb“ tako je samo još jedan u nizu oksimorona koji prate tog čovjeka, oksimorona koji su u skoro dvadeset godina postali samo jedna od mnogih ‘rutina’ na čiji smisao smo oguglali i na koje smo se navikli.

Riskiranje globe i života

Željeznički most, tj. popularno zvan „Hendrixov most“ tako je samo najnovija kolateralna žrtva u nizu dugogodišnjeg pomahnitalog oksimoronskog plastičnog djelovanja u prostor čime se uspješno satire duh grada. Naime, potpuno je razumljivo da čovjek koji „Živi Zagreb“ i njegov „tim stručnjaka“ razmišljaju populistički i da su odlučili kako je pravi trenutak da se par dana pred izbore za gradonačelnika simpatije prema njemu ‘podebljaju’ i među pripadnicima alternativne kulture, kako ih običavaju nazivati. To je sasvim legitimno razmišljanje.
Ali problem nastaje u onom trenutku kad baja koji „Živi Zagreb“ misli da to pravo življenja Zagreba pripada isključivo njemu i što je najvažnije u tom ego-tripu potpuno smetne s uma da postoje i druge baje u ovome gradu, baje kojima ne treba nikakav proračun za iskazivanje moći, već par muda pa da izazove desetljeća što tajnog, što javnog udivljenja jednog velikog dijela populacije, baje čiji jedan jedini podvig je postao urbana legenda.
U skoro dvadeset godina gradonačelnikovanja baja koji „Živi Zagreb“ ne da je omašio fudbal, omašio je cijeli grad. I to dva dana pred izbore. Kao što je dokazao da u svom timu posjeduje toliko stručnu ekipu da bi se svi odreda mogli komotno posložiti po pruzi da udivljeno bulje u tornjeve katedrale dok iza njih umorni ZET-ovac nervozno ubrzava jer mu smjena ističe za petnaest minuta, a on se još treba tandrkati do Dupca.
Nitko od tog ‘trusta mozgova’ u svojim brejnstorminzima nije shvatio da je „Hendrixov most“ ništa drugo do li udivljenje nečijoj hrabrosti, buntu, spletu okolnosti i pravoj poruci. Nitko od tog ‘trusta mozgova’ u svojim brejnstorminzima, kao prvo, ne zna koliko je unutar sebe frakcionirana i raščlanjena supkultura i njeni heroji i da nema previše imena glazbenika i grupa čije ime sadrži simboliku udivljenja kakvu ima Hendrixovo ime. Kao drugo, našao se lik, ili možda nekoliko njih, obzirom da je grafit bio brisan u prošlosti, koji su zbog tog udivljenja riskirali ne samo globu, već i život za svoj poduhvat i to bez ikakve želje da bi se u javnosti otkrili.

Srednji prst

„Hendrixov most“ je most neznanim junacima, ako ćemo za pravo, ili most luckastog poduhvata u punom sjaju svoje subverzivnosti. Kako je to napisao? Kako se usudio? – za mene su uvijek bila ista pitanja kad god bih prelazio Savu i bacio pogled na grafit, dok bi istovremeno dolazilo zadovoljstvo zbog toga što je napisano, jer gotovo i da nema rock grafita u gradu. Hip hop kultura ih je odavno preuzela i preoblikovala, u mnogo slučajeva grafiti su postali art, a u još više slučajeva brojne svastike, ušata slova ‘u’ i varijacije na „Mamiću (upiši bilo koji pogrdni naziv za drugu rasu ili nacionalnost, osim Hrvat)“ tužan su dokaz potupljenja velikog broja onih koji žele ostaviti poruku u ovom vremenu. A taj „Hendrix“ tako romatično prisjeća na ona vremena kad su se autolakovi tek pojavili i kad je urbana kultura grafitima provocirala na sasvim drugoj mentalnoj razini.
Taj grafit uvijek je provocirao i maštu kako bi bilo poznavati autora ili autore. Fućkaš sve ovdašnje poznate i slavne koji se fotkaju i otvaraju dušu za petparačko žutilo, njih svi znaju, ali poznavati tog i te grafitere i njihov identitet držati u tajnosti? To je kao da poznajete Zorroa, Fantoma ili nekog drugog maskiranog osvetnika.
Nekako smo sva ova desetljeća kao supkultura bili nevidljivi i institucijama i moćnicima, rock nikad nije bio zavladao ovim gradom, kao što su i okupljališta te vrste uvijek bila na udaru istih tih struktura, kao što su uostalom i danas, ako se samo sjetimo recentnih primjera Medike i Jabuke. Grafit „Hendrix“ u toj konotaciji bio je na daljinu vidljiv srednji prst, svjedočanstvo postojanja nečeg što se nije ukalupilo. S vremenom postalo je i simbol i nešto što izaziva simpatije.
Nije teško zaključiti da je taj simbol postao vidljiv baji koji „Živi Zagreb“ prije dvije godine kad je pokrenuta inicijativa za preimenovanje mosta. I to mu je bilo dovoljno. Negdje je u svoj notes utefterio da je to iz nekog razloga bitno ‘rokerima’, a i oni su glasači, ili to tek mogu postati. U svojoj poznatoj maniri brzopoteznog površnog populizma popišao se po tom simbolu nečije hrabrosti, bunta i usuđujem se reći, dobrog glazbenog ukusa. No nije se popišao frajerski, kako to nepisani kodeks propisuje, već sigurno i potpuno bezbolno za svoje tijelo (koje po urbanim legendama, iscrpljuje trčanjem do Sljemena), spiskavši pet milijuna kuna našeg novca kako bi napravio svjetlosno disco ludilo u kojem svjetleći i plešući natpis „Hendrix“ udara kao šaka u oko i koja jedan simbol stavlja na razinu vrištećih obavijesti o rasprodajama u izlozima. Osim što, da ponovimo, nije omašio ceo fudbal, već ceo grad, ovim činom smo saznali još i to da Mile voli disko, a ne samo fontane.
Što drugo reći na kraju, već, rokeri glasači, i oni koji to preksutra žele postati – eto vam prilike.
Ili možda i vi volite disko?

 

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI