Neovisni novinarski portal
19.11.2017.
DRUGA PARALELA
Bialoweza (foto Wikipedia)

Druga paralela:
Posljednja europska primordijalna šuma

Bialoweza (foto Wikipedia)

U posljednjih nekoliko godina Hrvatska se politička scena vrlo često uspoređuje s onom u drugim europskim zemljama. U takvom kontekstu, još od kratkotrajne vlade Tomislava Karamarka, sve se češće hrvatske vlasti asociraju s onima iz Mađarske i Poljske, odnosno zemlje predvodnice tzv. “konzervativne kontrarevolucije”. Uistinu, sličnosti postaju zabrinjavajuće i sve veće, pogotovo od kada su HDZ preuzeli ljudi vrlo sličnog stava i svjetonazora mađarskog Fidesz-a (Viktor Orban) i poljskog PiS-a (Beata Szydlo).

Zahvaljujući snažnom nacionalizmu, prikrivenog pod lažnom zavjesom patriotizma, te su vlade donijele cijeli niz kontroverznih zakona, od kojih još uvijek odzvanjaju oni protiv izbjeglica i migranata u Mađarskoj i oni protiv reproduktivnih prava žena u Poljskoj. Međutim, doseg takvih političkih opcija ne tiče se samo društvenog života ljudi, već se širi i prema drugim sferama našeg okruženja, tj. prirodi. Naime, još od prošle godine u Poljskoj se vodi žestoka bitka oko nečega što bi na prvi pogled moglo izgledati kao nešto ne previše bitno za sve nas, ali što bi moglo zauvijek promijeniti jedan dio europske i svjetske (ekološke) povijesti: borba za Bialowiezu.

Što je Bialowieza?

Bialowiezu se smatra jednom od posljednjih europskih primordijalnih šuma, odnosno šuma koja je ostala relativno netaknuta i očuvana tisućama godina. Proteže se na teritoriji Poljske i Bjelorusije te ima ukupnu površinu od preko 3 tisuće km2, od čega se otprilike dvije trećine nalazi unutar bjeloruskih granica. Dobar se dio područja nalazi na UNESCO-vom popisu svjetske baštine (1.418 km2), ali i pod zaštitom Europske Unije i agencije Natura 2000 u sklopu „Special Area of Conservation“ (Područje posebne zaštite). Također, Bialowieza predstavlja dom posljednjih europskih bizona, njih otprilike 800, koji se u divljini mogu pronaći isključivo na tom teritoriju. Ti podaci trebali bi biti i više nego dovoljni da sami zaključimo koliko je ova šuma važna za europski i svjetski ekosustav, bez da uopće spomenemo veliki broj autohtonih vrsta bilja i stabala koji krase Bialowiezu. Međutim, stvari su u zadnje vrijeme postale vrlo komplicirane za ovo jedinstveno područje. Naime, šumu su pogodile dvije ogromne katastrofe: epidemija potkornjaka i čovjekova reakcija na potonju.

Nevolje u praiskonskom raju

Tko se bavi šumarstvom, zna koliko potkornjaci mogu biti opasni za život stabala i šuma. Ovi vrlo invazivni kukci hrane se drvećem te svoj život provode većinom ispod kore (od kuda im i ime). Uz povoljne klimatske uvjete, mogu se širiti velikom brzinom te u relativno kratkom roku uništiti ogroman broj drveća i dovesti do smrti cijelih šuma. Nažalost, upravo je takva sudbina zadesila Bialowiezu. Posebna karakteristika ovih kukaca jest ta da preferiraju smreku, vrstu stabla koja je vrlo raširena na spomenutom području, što je na kraju dovelo do velikih poteškoća u vezi samog preživljavanja dobrog dijela šume. U tom kontekstu, reakcija vlasti pokazala se vrlo kontradiktornom. Naime, pod vodstvom ministra za zaštitu okoliša, Jana Szyszka, odlučeno je da će se problem riješiti sječom 180.000 m3 šume te su aktivnosti deforestacije započele još u svibnju prošle godine.

Bialoweza (foto Wikipedia)

Očekivano, takva je najava izazvala lavinu zabrinutih reakcija. Iako s jedne strane sječa nije, za sada, obuhvatila dio šume koji se nalazi pod okriljem Nacionalnog parka Bialowieza (površine 105 km2), za mnoge je odluka Ministra potpuni promašaj. Naime, iz udruga za zaštitu životinja i prirode, poput poljskih ogranaka Greenpeace-a i WWF-a, ističu kako će se sjeća provodi bez da se prije toga izradila bilo kakva studija o posljedicama i utjecaju navedene na ekosustav Bialowieze. Da bi stvar bila još gora, ministar Szysza odlučio je izraditi zakon, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2017., prema kojemu svatko od sada može sječi koliko god stabala poželi – bez da se obavijeste vlasti i bez da se osigura ponovna sadnja – dokle god se radilo o nečijem privatnom vlasništvu. Na prvi pogled takav zakon i ne izgleda toliko strašno (jer, valjda imamo pravo raditi što god hoćemo na našem terenu je li tako?), no uzmemo li u obzir koliko je teško ponovno pokrenuti neki uništeni ekosustav sustav te koliko mu je vremenski potrebno, stvari postaju kompliciranije.

Više od zaštite okoliša

Iako bi se mogli složiti kako je rješavanje problema potkornjaka jedan mukotrpan i dugotrajan proces, koji sasvim sigurno iziskuje i neke drastične poteze, moramo naglasiti kako se iza izlike o zaštiti prirode poljskog ministra kriju i neke druge, u najmanju ruku sumnjive, izjave. U pokušaju obrane svoga rada, Szyszo je naglasio kako dok 4 milijuna m3 drveća propada i gubi na vrijednosti, veliki dio Poljaka nema se kako grijati te mora uvoziti „prljavi ugljen iz Bjelorusije“. Zanimljivo, zar ne? Zažmirimo li na trenutak na činjenicu da je propadanje drveća i „gubitak vrijednosti“ u očima prirode samo još jedan ciklus koji će s vremenom dovesti do novog rođenja i jačanja flore i faune, jasno se nameće zaključak kako je sječa zapravo odlična prilika za profit za poljsku drvnu industriju, koja će tako smanjiti konkurenciju „prljavog bjeloruskog ugljena“. Hoće li zbog toga nestati dobar dio šume koja prema nekim procjenama ima i više od 10.000 godina, manje je važno. Također, dok je spomenuta praksa u mnogim slučajevima jedina i najbolja opcija za rješavanje takvih i sličnih šumskih problema, mnogi aktivisti naglašavaju kako se dobar dio drveća označenog za sječu zapravo niti ne sastoji od smreke te nema naznaka da bi moglo biti pogođeno potkornjacima.
Na koncu, ostaje nam za naglasiti još jedna ključna stvar. U slučaju Bialowieze ne smijemo zaboraviti jednu vrlo važnu činjenicu, odnosno da potkornjaci nisu kukci koji su se odjednom niotkuda pojavili i počeli nezaustavljivo uništavati šumu. Kao što smo već prije naglasili, priroda slijedi svoje cikluse, koji su za čovjeka često prespori i dugotrajni kako bi ih uspjeli razumjeti i prepoznati, ali koji omogućavaju preživljavanje i razvoj flore i faune. Međutim, kao što često biva, čovjek je i ovdje odigrao vrlo važnu ulogu pri uništavanju Bialowieze, i to ne samo zbog sječe, već i zbog samog izvora problema, odnosno kukaca. Potkornjaci su sastavni dio šume, ali je priroda regulirala njihov učinak tako što su zimske temperature smanjivale njihov broj te posljedično održavale ravnotežu unutar ekosustava. Nažalost, klimatske promjene koje su uslijedile zbog čovjekovih dobro znanih aktivnosti pogodile su i Bialowiezu tako što su se zimske temperature postepeno podizale do razine kada nisu više bile opasnost za potkornjake, koji su sada postali izdržljiviji i rasprostranjeniji nego ikada prije. Na nesreću šume, paradigma brze i masovne sječe predstavlja u biti samo mazanje očiju šire poljske javnosti, a ne kvalitetan dugoročni plan za rješavanje ovog složenog pitanja.
Na koncu, uz takvu perspektivu Bialowiezu i sve njezine stanovnike čeka jedna vrlo neizvjesna budućnost, dok bi Europa mogla još jednom ostati bez jednog neprocjenjivog prirodnog bogatstva.

Bialoweza (foto Wikipedia)

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI