Neovisni novinarski portal
31.5.2020.
KOMENTARI / POLITIKA
Praznik rada: Kome treba grah?

Praznik rada:
Kome treba grah?

Što znači Praznik rada u zemlji s 300 tisuća blokiranih i oko 200 tisuća nezaposlenih? S jedva 1,3 milijuna zaposlenih i tek nešto manje od toga umirovljenih.  Besplatan grah s kobasicama, parada sindikalnih i stranačkih čelnika, aktivista okićenih crvenim karanfilima, manipulacija političara koji će danas obilaziti sve otvorene prazničke kazane u funkciji vlastite kampanje za lokalne izbore što će se održati 21. svibnja. Jeftinije ne može biti! Je li to solidarnost i poštovanje prema radnicima?!

– Prvi svibnja je dan kad se slavi rad i radnika- veli Krešo Sever iz Nezavisnog sindikata Hrvatske, posve svjestan da je to tek fraza koju više nitko ozbiljno ne shvaća. Hrvatska je država u kojoj najviše i najteže rade samo „prezreni na svijetu“, i to za plaću od koje se ne da preživjeti. A nerijetko im njihovi poslodavci čak ni tako mizernu nadnicu za rad ne isplaćuju…

Miris novih izbora iz prvomajskih kazana

U pozadini prvomajskih redova za besplatni grah odigrava se kriza vlade izazvana od neodgovornih političkih elita koje su spremnije u samo godinu i po dana po treći put na parlamentarne izbore potrošiti bar 120 milijuna kuna, plus apanaže za nekoliko saborskih saziva, radi boljeg osobnog i stranačkog pozicioniranja u vlasti, a „boli ih briga“ za povećanje plaća potplaćenima i u radu poniženima. Samodovoljnost, egoizam političkih nomenklatura tjera, nažalost, narod u sve veću izbornu apstinenciju. Kome vjerovati? Na koga se kladiti? Od koga pravdu i bolji život očekivati nakon što su vas svi prevarili, izdali, i razočarali?
U Hrvatskoj su izbori u osnovi predvidljivi. Pobjeđuju oni koji imaju najviše sljedbenika, čija je vojska uhljebljenih „ovisnika“ najmnogobrojnija i najlojalnija, jer glasaju iz golog straha za vlastitu kožu. Ne odlučuju ovdje o izbornom pobjedniku ni programi, ni minuli rad, ni respektabilnost biografija kandidata. I ma koliko puta bili prevareni, ljudi glasaju za „svoje“, jer je to neka garancija da će za njih sve ostati kako jest, da će imati posao, pa i kad za njega nisu kvalificirani, da će uživati u preranoj mirovini, pa i ako je nisu zaslužili ni u ratu ni u miru, da će im lokalni i nacionalni establishment pogodovati u dodjeli poslova, da će njihova djeca biti privilegirana u upisima na fakultete, u dodjeli stipendija, studentskih domova i naposljetku – radnih mjesta. Zašto bi onda glasali za promjene? HDZ može rušiti svoje vlade ne dvaput, nego i deset puta zaredom, a njegova mu sljedba neće okrenuti leđa. Radi sebe i svojih očekivanja od takve vlasti. Ne za državu i za opće dobro, nego za vlastitu obitelj, potomke i rođake…
Paradoksalno je da se, uz stranačku pješadiju, najvećoj stranci u državi najmasovnije priklanjaju baš oni koji imaju najmanje, koji rade bez plaće, koji žive na rubu, bez dostojanstva i elementarnih uvjeta za pristojan život. Ali, s vjerom da je to njihov „domoljubni zadatak“, da je to jedini pravi „hrvatski“ izbor, jer su ih davno uvjerili ( indoktrinirali ) da je HDZ jedini pravi zaštitnik nacionalnih interesa, svim Fimi- medijama, kriminalnim privatizacijama, Inama, Agrokorima i sličnim pljačkama unatoč.

Vlak bez voznog reda

Sindikalisti predvođeni Vilimom Ribićem ( Matica hrvatskih sindikata), Mladenom Novoselom (SSSH), i Krešimirom Severom ( Nezavisni hrvatski sindikat ) prigodno su organizirali prvomajski „vlak bez voznog reda“ za Slavoniju, kako bi grah dijelili s građanima Slavonskog Broda, i solidarizirali se s regijom koju zadnjih godina stanovništvo najmasovnije napušta odlazeći „trbuhom za kruhom“. Ali, kakva korist od tog performacea, i komu će u Slavoniji nakon njihova dolaska biti bolje? Pogotovo što svi znamo da sindikalni lideri ni u najmanjoj mjeri ne dijele sudbinu onih kojima se obraćaju i u čije ime pretendiraju govoriti. Ovaj vlak s voznim redom nalik je sindikalnoj ekskurziji za probrane aktiviste koji znaju zašto plaćaju članarinu za razliku od čanstva kojemu dolaze u goste.
Praznik je rada. Prvi svibanj, ili ako hoćete, Prvi maja, kako smo ga nekoć zvali. Ali, za neke je i danas radni dan. I to ne za one bez kojih nije moguće biti, dakle, bolničko osoblje, policajce, vojnike, zaposlene u javnom prijevozu itd. Danas rade svi trgovački lanci, potcijenjene prodavačice i blagajnice koje u bušti nemaju više od 2-3 tisuće kuna mjesečno, iako se baš ništa nikome ne bi dogodilo da su ostale kod kuće s djecom i obitelji. Jer, sve što nam treba mogli smo kupiti i jučer. One danas ne rade ni za nas ni za sebe, nego za svoga poslodavca i vlasnika, za njegov interes i multipliciranje njegova bogatstva. U susjednoj Italiji, primjerice, nema šanse da trgovine rade nedjeljom, kamoli praznikom. Pa ni usred sezone! Ali ovo hrvatsko roblje, nezaštićeno i od nacionalnog establishmenta i od nacionalnih sindikata, odrađuje i svoje nedjelje i svoje praznike, za višestruko manju plaću od kolega u EU-susjedstvu.
Tu činjenicu sindikati i političari očito nisu kadri ni spremni promijeniti, pa svoju brigu za hrvatsko radništvo manifestiraju ponižavajućim prazničkim kazanima graha. I pritom se čini kao da su ga se sami baš prejeli s obzirom na eho koji se s tih licemjernih”masovki solidarnosti” širi…

 


VEZANE VIJESTI