Neovisni novinarski portal
19.10.2020.
KOMENTARI / POLITIKA
Sarajevska deklaracija i hrvatski kompleksi: Ne vuci me za jezik!

Sarajevska deklaracija i hrvatski kompleksi:
Ne vuci me za jezik!

Jugoslavenstvo je, bilo kao nacionalno-politički resantiman ili kao iskreno uvjerenje, bogme i kao psovka, postalo s godinama posve passe. Sve do Sarajevske deklaracije o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca. Koja je reaktivirala stare hrvatske komplekse i staru dogmu o ugrožavanju hrvatstva unitarnom jugoslavenskom idejom, ovog puta infiltriranom u jezik kao jedno od ključnih elemenata nacionalnog identiteta. Nacija koja pati od akutnog nedostatka samopouzdanja, ponovo je na nogama, jer makar danas razdružena od Jugoslavije , u novoj „svezi“ sa zemljama EU, i dalje boluje od sindroma prijetećeg jugohegemonističkog demona. Hrvatska se od Jugoslavije još nije izliječila…

Tek što smo se, htjeli- ne htjeli, navikli na samosvojni arhaično-puristički tzv. standardni hrvatski jezik, netko mu je stao raditi o glavi. Tvrdeći da je riječ o policentričnom, zajedničkom jeziku. Srećom da imamo dežurnog, profesionalnog čuvara državotvornog hrvatstva, povjesničara Zlatka Hasanbegovića koji će odmah precizno detektirati da je to podmukli „vukovski vapaj jugoslavenskih nacionalista za izgubljenom domajom“. Treba li uopće reći kojom? Nije li već sama ta  misao toliko profana da bi bilo neumjesno, bezmalo neugodno svakom ozbiljnom i napisati, nekmoli izreći, kako nas to bivši Karamarkov ministar kulture ponovo plaši avetima Jugoslavije?

“Vukovski vapaj jugoslavenih nacionalista…”

– Riječ je o neojugoslavenskom pamfletu, platformi koja propalo jugoslavenstvo kao državnu ideologiju smješta na izvorno područje gdje je nastalo, na područje filologije i kulturne ideologije- tumači nam Hasanbegović skrivene namjere kružoka okupljenog oko prof. Snježane Kordić i njezina seminara „Jezik i nacionalizmi“ kao podloge dokumentu novog jezičnog unitarizma. Bauk, navodno probuđenog, jugounitarizma ponovo kruži regionom.

Jer, ne radi se ovdje toliko o pokušaju negiranja hrvatske jezične samobitnosti, koja je tek kolateralni cilj, veli Hasanbegović, koliko o stvaranju podloge za novi koncept jugoslavenskog kulturnog jedinstva sračunatog na dovršavanje nezavršenih procesa na prostoru ex- Jugoslavije, odnosno onog njezina dijela koji je ostao izvan EU. Prije svih, meta ove jugoujdurme, vele kritičari Deklaracije, su Bosna i Hercegovina i Crna Gora, što se dade vidjeti i po akterima deklaracijske inicijative među kojima nema uglednika,  ni bošnjačkih ni crnogorskih, koji su se istakli borbom za jezičnu i kulturnu emancipaciju tih dvaju naroda. Prema tome, stvari su kristalno jasne: hrvatski književnici, znanstvenici, lingvisti, javni djelatnici stavili su se u funkciju ostvarenja utješne mini-balkanske unije kojoj bi na čelo stala Srbija. A takva tvorevina trajno bi predstavljala opasnost po hrvatsku samostalnost i državotvornost.  Što kod Hasanbegovića izaziva napadaje paranoje ravne onim postratnim Lošinim ( koji se u pravilnim ciklusima i danas javljaju kao  poznate teorije urote Davora Domazeta Loše).

Pa tako, uz opasku da je Deklaracija otišla čak korak ispod jezičnog standarda mračne komunističke Hrvatske, Hasanbegović vehementno zaključuje: – Ovdje se jasno govori da je riječ o zajedničkom jeziku tzv. policentričnog tipa, a svi ostali se svode na varijantu. Koncept varijanata je koncept jugoslavenskog  jezičnog unitarizma, to je koncept JNA i ideal sastavljača i većine potpisnika ovog pamfleta je da ono što se postiglo u JNA vezano uz jezik, sada postane standard i nekakva kulturna podloga jezične politike u svim državama osim Slovenije, Makedonije i Kosova… Ako smo izgubili jugolsavensku državnu paradigmu, obnovimo jugoslavensku kulturnu paradigmu i krenimo u kulturnu i političku akciju, pa ćemo, ako budu povoljne međunarodne okolnosti, kroz određeno razdoblje ponovo obnoviti izgubljeni jugoslavenski državni ideal.

Deklaracija o zajedničkom jeziku koju je potpisalo više od dvije tisuće respektabilnih imena s hrvatske javne, političke i kulturne scene, vjerojatno nije bila tako pretenciozna da bi sebi pripisala međunarodne političke i ine implikacije i utjecaj na geostrateško prekrajanje regiona. No, čak ako je u primisli imala i više od dokidanja segregacije i diskriminacije djece jezikom kao alatom za širenje mržnje i netolerancije spram drukčijih ( iako u osnovi govore isto), ako su htjeli i više od pragmatičnog izbjegavanja nepotrebnih, skupih prijevoda za nešto što u sve četiri države gotovo jednako razumijemo ( od knjiga i filmova do dokumenta i sudskih rasprava) , teško je zamisliti ih kao neke nove kartografe koji se poigravaju geopolitičara i crtaju po ostatku neeurointegrirane regije neke nove granice i unije. Neojugoslavenske, dakako…

Jezik kao sredstvo denunciranja,  a ne komuniciranja

Uostalom, što se mene tiče, radi se o istom jeziku, i samo notorni licemjeri i zadrti nacionalisti to ne žele priznati. Ranih 90-ih razlike su se nasilno uvodile tzv. tuđmanizmima, rehabilitacijom endehazijskog hrvatskog koji se teško primao. Po tome kako govoriš znalo se tko si. Jezik je postao sredstvo ne komuniciranja, nego denunciranja. Pod svaku cijenu htjelo ga se učiniti drukčijim, pa se utvrdio i cijeli niz novih riječi koje su se imale uvrstiti u već standardizirani hrvatski književni jezik. Takvo nasilje izazvalo je samo odium spram rigidnog jezičnog purizma.

Zna se što se definira kao isti jezik, a ovaj koji dijele ove četiri države i naroda poklapa se u više od 75 posto jezičnih elemenata. Činjenica je da se razumijemo i komuniciramo na tom zajedničkom jeziku čak bolje negoli to uspijevamo postići među nekim internim dijalektima. Zar se Komižanin i Zagorec bolje razumiju nego Hrvat i Crnogorac, Bošnjak i Srbin?

Prema tome, neovisno od toga što su bile otvorene ili prikrivene intencije pokretača i zagovornika Deklaracije o zajedničkom jeziku, teško je osporiti da su imali pravo u pogledu činjenice da je jezik isti, ali standardiziran i normiran u četiri varijante. Ma kako mi to nazivali i ma koliko tu istovjetnost negirali. No, ne vidim u čemu je tu problem. Zašto bi jezik kao temeljni instrument komunikacije, iako manje-više isti, morao nasilno biti sredstvo razdvajanja a ne zbiližavanja? Zašto bi priznanje da govorimo u biti istim jezikom, kao što je to slučaj s Nijemcima, Austrijancima, dobrim dijelom Švicarske, dijelom Belgije… ili Englezima, Amerikancima i bezmalo svim građanima svijeta koji koristi engleski jezik kao osnovno sredstvo kumunikacije, predstavljalo ugrozu nacionalnom identitetu i samobitnosti bilo kojeg naroda? Pogotovo je neshvatljivo da se upravo na tu vrst ugroze pozivaju kritičari Deklaracije iako znadu da ona ni na koji način ne dovodi u pitanje opstojnost službenog hrvatskog standardnog jezika, baš kao ni srpskog, crnogorskog, bosanskog… Samo tvrdi nešto što svi znamo, ali nas je malo koji priznajemo, da se radi o jednom, zajedničkom jeziku. Pa i kada se pozivamo na povijest i branimo činjenicom da je hrvatski jezik u upotrebi već 120-130 godina.

Novi jezik za novi narod ( ?!)

Koliko god to zvučalo otrcano, ali kotač povijesti doista nije moguće vratiti. Zastrašivanje naroda „novosadskim“, „bečkim“ i inim povijesnim „jezičnim“ dogovorima i deklaracijama, kao i tezama o velikosprstvu koje je uvijek promicalo ideju jednog jedinstevnog jezika ali pod uvjetom da su „svi štokavci zapravo Srbi“, deplasirano je i kontekstualno, i s obzirom na sadašnju konstelaciju političkih snaga i odnosa, poprilično iracionalno.

Problematiziranje odnosa u BiH kroz prizmu Deklaracije o zajedničkom jeziku kao navodnom pokušaju da se nacionalni problemi rješavaju jezikom, nekakvim miksom ova četiri standardna jezika kao novim jezikom za novi narod ( ? ), nepriznavanje je realnosti. Jer, BIH jest politička tvorevina nastala nakon Drugog svjetskog rata, koja se danas pokušava održati kao država tri konstitutivna naroda koja su možda najbolje sublimirala nekadašnju ideju jugoslavenstva, u recentnom ratu rastočenu upravo na tom prostoru najkrvavije.

Dakle, što god bilo s Bosnom i Hercegovinom kao državom, jugoslavenstvo je mrtvo i njime se danas može utjerivati strah u kosti samo neukima, neinformiranima i neizlječivo nesigurnim ljudima. Njime se služe još samo profesionalne Hrvatine koje bi, konačnim pokapanjem Jugoslavije i jugoslavenstva kao unitarističke i hegemonističke ideje, ostali bez posla i društvene uloge. O Jugoslaviji još samo oni govore i njome se hrane kao nekom vrstom nacionalističkog opijata koji ih drži u stanju stalne budnosti. A tko nikad ne spava, zna se…

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI