Neovisni novinarski portal
31.10.2020.
SCENA
Ian Astbury i Billy Duffy

The Cult se vraćaju u Hrvatsku:
Stara škola magičnosti i seksa

Ian Astbury i Billy Duffy

Ususret novog dolaska čuvenog britanskog benda pred hrvatsku publiku (Šalata Zagreb, 27. lipanj 2017.).

Ian Astbury i Billy Duffy

Generacijska priča, stara preko trideset godina. Osnovna rock formacija, gitara-bas-bubanj, i prstohvat magije. Lako je bilo ostati hipnotiziran nečim što je zvučalo kao da je Andrew Eldritch porodio Zeppeline. A i prokleto su dobro izgledali na sceni.
The Cult su u drugoj polovici osamdesetih održavali na životu ideju o postmodernističkoj viziji rock and rolla. Smješteni u procjepu između nabrijanih prvaka ustalasalog NWOBHM-a i buđenja glam-rock kriplova iz Hollywooda, Ian Astbury na vokalu i Billy Duffy na gitari igrali su se hipi naslijeđem i reinventiranom post-punk atmosferom, te od 1984. do 1989. isporučili četiri albuma koji su danas neoborivi dokaz da je rock nekad znao biti seksi.
Usto, nisu stajali na mjestu. Od debitantskog “Dreamtimea” do očvrsnulog “Sonic Templea”, The Cult su istraživali sami sebe, gurajući pomalo svaku granicu samozadanih gabarita. Pritom su uvjerljivo hodali neistraženim duhovnim stazama, prateći Astburyjevu opsjednutost  indijanskom mitologijom. Dok Guns n’ Roses nisu izašli sa svojim “Appetiteom” i na nekoliko godina učinili sve ostale medijski nevidljivima, The Cult su nam podarili izbrušene dijamante “Spiritwalker”, “Nirvana”, “Rain”, “She Sells Sanctuary”, “Wild Flower”, “Lil’ Devil”, “Fire Woman”, “Edie (Ciao Baby)”, “Sweet Soul Sister” i da ne nabrajamo dalje.

The Cult je trebalo pogledati početkom devedesetih kad su otvarali koncerte upravo za Gunse. Bilo je to netom prije “Ceremonyja”, albuma kojim je započeo niz osrednjih ploča The Culta, i posljednje godine kada je Cult na sceni zvučao uzbudljivo. Nakon toga krenule su ovisnosti, svađe, prekidi i reunioni.
Ovaj ih je potpisnik prvi put pogledao na Drava festu u Koprivnici, gdje su najveće zvijezde bili Scorpionsi. Bio je vrući dan u lipnju 2007., na stadion Slaven Belupa se dobrano uranilo, a ulaz u backstage nitko nije nadzirao. Tako se novinar u društvu Vatre (svirali su još i Majke, Hard Time i Ill Nino) našao za stolom rezerviranom za The Cult, sjeo i počeo jesti. Dok nije bio izbačen, zajedno s Vatrom. Ali nije najveći problem Culta, satima kasnije, bilo što im je netko pomeo ručak, već što im je netko usred koncerta isključio struju, a legenda kaže da je to bio netko od gradskih komunalaca koji je zaključio da je svirka preglasna i da Koprivničanima ometa san. Šteta, jer dogodilo se to na polovici “Eddie (Ciao Baby)”, omamljive grandiozne balade, nakon čega se ni bend ni publika više nisu imali volje vratiti u film.

Dvije godine kasnije, opet nevolja. Masakriran zvuk u Domu sportova uništio je zagrebački termin na “Live Love” turneji. Tek je u srpnju 2012., u splitskoj Areni, sve s tehničke strane funkcioniralo kako treba. No Ian Astbury, a znali smo to i prije, ostane bez zraka na polovici koncerta. U Splitu je zapelo na refrenu “Fire Woman”, vokalna raskoš novovjekovnog Jima Morrisona isparila je, a ni kemije između njega i Duffyja nije nešto baš bilo. Ipak, ako je nešto zajedničko Koprivnici, Zagrebu i Splitu, onda je to fanatična podrška publike, koja i dalje hipnotizirano i s divljenjem gleda u Astburyja, ošišanog, ostarjelog i uglavnom živčanog.
Magija se pamti. Zato će biti teško odoljeti i četvrtom dolasku The Culta u Hrvatsku. Umalo pa točno deset godina od njihova prvog pojavljivanja pred ovdašnjom publikom, Cult dolazi na zagrebačku Šalatu (27. lipnja) na promociju novog albuma “Hidden City”. Nismo preslušali, nije ni bitno. Set-lista obećava, dolazimo po novu porciju hipnoze.

 

Tags:

VEZANE VIJESTI