Neovisni novinarski portal
12.12.2019.
KOMENTARI / POLITIKA
Ima tu nešto…/ Epizodni lik iz drugog reda

Ima tu nešto…/ Epizodni lik iz drugog reda

...moj epizodist iz drugog reda provincijske knjižnice, odnedavna se opet počeo pojavljivati u medijima sa svojim tumačenjime novije hrvatske povijesti i recentnih zbivanja. Debela dva desetljeća proboravio je u zapećku i malo bi ga se tko ikad više sjetio da nije kroz gustu maglu naše današnjice nanovo svanula nova zora njegovih vremena, onih u kojima se voli mrziti i zapovijedati, a mrzi slušati i razmišljati...

Piše: Renato Baretić

Ilustracija: Mario Jurjević

 Debela je dva desetljeća proboravio duboko u zapećku i malo bi ga se tko uopće ikad više sjetio da nije kroz gustu maglu naše današnjice nanovo svanula nova zora njegovih vremena, onih u kojima se voli mrziti i zapovijedati, a mrzi slušati i razmišljati

Prije malo više od tucet godina, u vrijeme kad sam dovršavao drugi roman, prilično sam se redovito susretao i razgovarao s jednim višestruko živopisnim čovjekom. Skoro da nema djelatnosti kojom se u životu nije bavio, nije bilo nijedne teme o kojoj se s njime nije dalo barem površno razglabati, ali najradije mi je pričao o relativno kratkoj, od godine kraćoj epizodi tijekom koje je, usred rata, vodio noćni klub i bordel u jednom dalmatinskom gradu. Govorio mi je o zastrašujućem lancu kojim su sirotice iz Ukrajine i Poljske silom prolazile kroza sve tada zaraćene države i kroz prljave muške prste prelazile sve tobože zakrvljene bojišnice, o tome kako su ga poslovni partneri znali izvozati, o razlozima zašto mu je propao taj biznis kojim se bavio časnije od 99 posto konkurencije, pa i o najzanimljivijim korisnicima usluga. Kako je vrijeme prolazilo i priče se množile, tako se i u meni nakupljala hrabrost da ga jednoga dana upitam: “Čuj, khm, ovaj, ako ja jednom krenem pisati treći roman, jel mogu, khm, kako da kažem, iskoristit, ovaj, koju od tih tvojih zgoda, mislim, stvarno su zanimljive… Razumiš?”. Odgovor je bio osjetno kraći i koncizniji: “Pa samo ti zato i pričam, budalo!”.

Šake jednog moćnika

Na kraju sam od njegovih stvarnih priča u romanu iskoristio samo dvije, tek kao epizode kojima se dočarava atmosfera u toj kući, u tome gradu i u toj Hrvatskoj. Jedna od njih govori o visokom i poznatom državnom dužnosniku koji je, tijekom konzumiranja unaprijed plaćene usluge, jako volio i tući prostitutke. Onako, baš šakama, do krvi. Prvi je put bio samo nedvosmisleno opomenut (ipak je bio prilično moćan u to doba), ali kad je ponovo navalio uživati na isti način, dobio je od pratećeg osoblja i batine i zabranu da ikad više prekorači prag kluba. Zabranu je bespogovorno poštivao, a je li kako sudjelovao u namještaljkama kojima je zatvorena ustanova u kojoj su se dobro zabavljali brojni njegovi kolege, prijatelji, suborci i poslovni partneri – to se ne zna.

Deset godina nakon izlaska tog trećeg romana, sreo sam se s opisanim likom u stvarnosti, po prvi put u životu oči u oči; na književnoj večeri u jednoj provincijskoj knjižnici sjeo je u drugi red. Knjiga u kojoj je baš on jedan od bitnih sporednih likova stajala je među inima osovljenima na stolu preda mnom i između nas, promatrao sam ga preko nje i razmišljao da li da – umjesto unaprijed odabranog i odavna pred publikom provjerenog ulomka – ovaj put iz nje pročitam onaj u kojemu se spominje upravo njega. Čisto da ga malo štrecne, da shvati da (i) ja znam, ako to već nije shvatio, pa zato i došao. Na pitanja knjižničarke odgovarao sam šturije nego ikad igdje, sve premećući po glavi pitanja: koja korist od toga ako ćemo i dalje samo nas dvojica znati tko je lik iz ulomka; trebam li i zašto napraviti skandal ljubaznim domaćinima iznošenjem uglednikova identiteta; treba li to meni uopće; uostalom, odšutim li, obojica ćemo i dalje znati ono što ionako znamo: ne bi on ni došao ovamo da ne sluti barem tračak opasnosti, to su takvi umovi; zašto bi uopće i dolazio ako pamti koliko sam puta, nimalo ljubazno, u raznim novinama, u ono doba pisao protiv njega i njegovih? Na kraju sam publici ipak pročitao samo onaj pripremljeni ulomak. Znam, nije to ni po čemu najhrabrija stvar koju sam napravio u životu, dapače – možda je jedna od najkukavičkijih i najkukavnijih, ali preplavio me neki nejasni osjećaj gađenja i nagon da čim prije sjednem u auto i nestanem odatle. Što sam i učinio, izmislivši prozirnu laž za domaćine. Bilo mi je važno jedino da nestanem, da se maknem iz te prostorije i njegove ljigave nazočnosti u istom kvadru zraka.

Ponovo “drugotne”…

Zašto vas gnjavim tom neslavnom epizodom? Pa eto, samo zato što se dotični lik, taj moj epizodist iz drugog reda provincijske knjižnice, odnedavna opet počeo pojavljivati u medijima sa svojim tumačenjima novije hrvatske povijesti i recentnih zbivanja. Debela je dva desetljeća proboravio duboko u zapećku i malo bi ga se tko uopće ikad više sjetio da nije kroz gustu maglu naše današnjice nanovo svanula nova zora njegovih vremena, onih u kojima se voli mrziti i zapovijedati, a mrzi slušati i razmišljati. Vremena su ovo u kojima se ženama ponovo poručuje da je njihovo tijelo (da, tijelo ponajprije!) “drugotno”, vremena u kojima se višim zakonima, božanskom pravdom ili nečim trećim opet može ekskulpirati kukavička svirepost, vremena u kojima se kosti miksaju u modernijem blenderu nego prošli put. Miris mogućnosti da se nekome nekažnjeno naudi zadraškao je percem nostalgije gospodinov nos, i evo nam ga opet. I njega i njemu sličnih pozera, uniformiranih paradera koji bi u neki novi rat tako rado poslali novu generaciju tuđih sinova. Pa da oni mogu iznova krasti (ono malo što je u Hrvatskoj preostalo) i nekažnjeno, između mise i nastupa na HTV-u, jebati pa, ako se ne diže, šakama tući sirote ropkinje po šugavim provincijskim kuplerajima. Pa makar bile i iz bratske Ukrajine i još bratskije Poljske. Pa šta to ima veze, žene su.

 

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI