Neovisni novinarski portal
27.6.2017.
KOMENTARI / POLITIKA
Ivica Tororić (Foto: Agrokor)

Afera Agrokor ili Big game fishing:
Što je Hrvatska bez Gazde…

Ivica Tororić (Foto: Agrokor)

Ivica Tororić (Foto: Agrokor)

 Gazda je u slobodnom padu. Od cvijeća do smeća. To što još nije pao, može samo zahvaliti odgovornim ljudima koji su ga u silaznoj putanji na vrijeme pridržali. Da ne tresne o pod. Jerbo bi to izazvalo tektonske poremećaje  u cijeloj državi. Gazda je težak čovjek. Mjeri se u stotinama milijuna.  Kad je na nogama. Pri padu njegova se težina multiplicira. Tad se već radi o milijardama. Takav potres Gazdina država ne može podnijeti. Razoran je. I zato ga , vjeruju u Banskim dvorima, treba spremno uhvatiti na trampolin. Da izbjegne povrede i da može ponovo odskočiti. Jer, što je Hrvatska bez Gazde…

Dakle, budimo razumni, ne širimo histeriju i negativnu energiju, koncentrirajmo sve raspoložive domovinske snage i domoljubne kapacitete za spas prezaduženog Gazde. Kršćani smo, predani, bogobojazni vjernici, koji znaju opraštati. Oprostimo mu dugove, podmirimo solidarno njegove neplaćene poreze, budimo empatični i socijalno osjetljivi. Što znači blagajnicama u Konzumu šest mjeseci besplatnog rada u prilog Gazdinog izvlačenja iz krize, pa ionako gotovo da su volontirale? Primale taman koliko pripravnici koje sponzorira država u korist hrvatskih poslodavaca i popravljanja nepovoljne statistike (ne)zaposlenosti.

Misa za “poduzetničkog genija”

Oko toga smo svi suglasni, treba kolektivno podmetnuti leđa i žrtvovati se za Gazdu, za očuvanje njegovog monopola ne samo kod kuće, nego i u regionu. Ta ipak se radi o 60-ak tisuća zaposlenih, ravnomjerno raspoređenih u zemlji i inozemstvu, koji žive od Gazdinog poduzetničkog genija. Što operaciji spašavanja magičara balkanske trgovine i prehrambene industrije daje međunarodni karakter. Pridonosi zbližavanju sa susjedima i prekograničnoj suradnji. Nije nama Gazda bilo tko…
Uostalom, mi smo zbilja jedan dobrohotan narod, apsolutno posvećen Bogu na nebu i svim božanstvima na zemlji. Evo, i Čača se vraća, zašto da Gazda pada? Spasimo Gazdu, izmolimo za njega svatko od nas bar dvadeset Očenaša i Zdravomarija, platimo misu za njegov spas, kako to predlaže autor dugometražnog dokumentarca „u slavu“ našeg Gazde, redatelj Dario Juričan, prepun razumijevanja za posrnulog gospodarskog diva.
– Mi podržavamo vladin stav da ne treba širiti loše vijesti, iskreno se kajemo što smo filmom doveli u pitanje poduzetnički genij. Mislimo da najmanje što možemo u ovoj situaciji učiniti mi i svi pošteni ljudi u Hrvatskoj je platiti misu za Agrokor- kazao je pokajnički za naš portal Juričan, u svoje i ime svoga partnera u ovom „prokazivačkom poslu“, Saše Paparele, autora knjige o Gazdi. Bili su brzopleti, nepromišljeni, imanentno mladosti-ludosti, kad su se latili denunciranja neponovljivog, jednog i jedinog nam kralja balkanskog posttranzicijskog poduzetništva.
Mora biti da je misa već plaćena i da je svaka molitvena riječ stigla do Svevišnjega jer vijesti koje su potom uslijedile, sasvim su na tragu Plenkovićevog apela. Više se ne šire loše vibracije, samo pozitivna energija i valovi optimizma.

Rusi nadiru…

Agrokor je, netom poslije mise, pomalo mistificirajući, valjda da se razvoj događaja ne urekne, obznanio kako zajedno s partnerima proučava sve potencijalne opcije za stabilizaciju poslovanja kompanije, uz svesrdnu potporu svojih investitora. A kad vas krene, onda sve ide nekako glatko. Dobra vijest sustiže još bolju. Pa saznajemo, Sberbanka je utrčala s novih 300 milijuna eura Gazdi za pokriće onih najvrućih obaveza, i priča se bliži svome happy endu. Nema da omane. Putinova državna banka za par stotina  milijuna investiranih u „predposmrtnu pripomoć“ Gazdi, uspjela ga je reanimirati, ali i osigurati vlastiti prodor u EU i bez predpristupnih pregovora. Odluči li Gazda da mu je tog stresnog života za „opće dobro“ dosta, ruski bankari mogli bi susretljivo preuzeti njegove pozicije i njegove posrnule tvrtke u regionu. Za kunu. Jako dobro. Sve ide baš onako kako se samo poželjeti može…
Nije jedino jasno zbog čega Plenković u tajnosti pregovara s Gazdom oko sanacije (državne) štete. Zbog čega se krije podatak o poreznom dugu „big bossa“ spram države ( PDV), zašto se na svaki spomen 6 milijardi kuna neplaćenih poreznih obaveza, ministar financija odmah obrecne kako su to dezinformacije i proizvoljne konstrukcije nedovoljno upućenih? Zašto nam ministar, zadužen za državne financije, nota bene Gazdin čovjek od posebnog povjerenja,ne kaže koliko PDV-a Gazda nije državi platio? Ako netko to mora znati, tada je to svakako šef financija. Pa ipak se radi o našem novcu, kojega se dragovoljno odričemo kako bi produžili život našem Gazdi, red je da onda znamo i koliko mu poklanjamo…
Tko ga zna otkud ministru financija takvo nepovjerenje prema narodu, i krije li se iza tog zavjeta šutnje ministrova odluka da se danas –sutra vrati „gazdinstvu“? Otkako se Gazda razbolio stalno me muči dvojba, je li Zdravko Marić u Vladu pristigao zbog spašavanja Gazde, ili je zbog uvida u stanje stvari u poslovnom carstvu od svog bivšeg šefa u Vladu pobjegao. Kako bilo, dobro je da ga Gazda tamo ima, bit će od pomoći i koristi i Gazdi i njegovima. Šteta da nije na vrijeme odgovorio šefa od bildanja mišića rizičnim preuzimanjem Mercatora kojega su mu Slovenci podvalili za prenapuhanih 550 milijuna eura. Možda bez tog tereta, ambiciozne fiksacije na svoju regionalnu nedostižnost, i ne bi kleknuo. S oba koljena. Eventualno bi mu popustilo jedno, a s drugim bi se opet osovio na noge.

Bešćutni Petrov

Agrokor je privatna kompanija, država tu ne može intervenirati, takva vrst intervencionizma kosi se s EU-pravilima, neka Gazda prodaje tvrtke i imovinu i podmiri svoje obaveze prema kreditorima i dobavljačima- Gazda je jedini kriv i odgovoran za posrnuće kompanije, pa je red da snosi i konzekvencije za to, nekako je nemilosrdno apsolvirao Gazdin problem ledeno stameni šef Sabora Božo Petrov. Zbilja bešćutno.
Obitelj je desetljećima gradila carstvo. Nije lako kad se ono počne urušavati, to vam je kao da gledate kako vam netko presijeca dotok kisika i odbija vas priključiti na respirator iako znade da je to jedini način da preživite. Teški su to dani za Gazdu. A zavjetovao se ocu, pioniru hrvatskog poduzetništva i tajkunskog gospodarstva, cvjećaru od formata, per fin domoljubu, socijalističkom zastupniku koji se za slobodno tržište i demokraciju žrtvovao 70-ih „proljećarskih“ i odležao u zatvoru zbog „montirane optužnice“. Da bi Gazdi bilo bolje, da bi mogao nastaviti njegovo životno djelo.
I dobro je krenulo, rijeka blagostanja za obitelj je tekla sve moćnija i snažnija, sve dok se tako nabujala nije stala izlijevati preko zadanih obala. Sve što vrijedi u hrvatskom gospodarstvu, bilo je pod paskom Gazde, od Zvijezde, Leda, Jamnice, Agrokora, Tiska, PIK-a, Belja, Rota … sve je preuzeo, sve kontrolirao, svom proizvodnjom, preradom i distribucijom hrane u zemlji disponirao, pa se čak i na graditeljstvo i turizam širio. Bio je paradigmatski lik Tuđmanove tajkunizacije Hrvatske, jedan od 200 odabranih koji je vrijedio za njih bar sto. Što ga je dovelo „za stol“ i pod stijeg predsjedničke obitelji i omogućilo mu da visoko podigne svoja krila. I letio je, sve dok mu poput Ikarovih krila nisu spržena…

“Državni prijatelj br. 1”

Bio je kako neki kažu „državni prijatelj br. 1“.Uz njega su se tiskali i premijeri i predsjednici, ministri i guverneri HNB-a, bankari, financijaši, zastupnici, političari. Nije imao ni političko opredjeljenje ni favorite, sponzorirao je i Tuđmanov HDZ i Račanov SDP, i HSLS i HNS, što god je trebalo da se kupi mir i osigura preferirani status kod onih koji su zaduženi za donošenje, prekrajanje i provedbu zakona. Činilo se kao da se Hrvatska dizajnira po mjeri i potrebama Gazde.
A opet, ma koliko da je imao, htio je biti dio običnog, potrebitog puka, pa se, valjda zbog empatije i solidarnosti s njima znao i javno žaliti na „težak život“. – Da ja ne primam plaću, da mi ne rade sin i kćer, da tata nema penziju… – hm, što je htio reći, da ni za kruh ne bi imao (?!)
Mada, ima se, može se, kraljevski se živi kako Gazdi i priliči. Ali je skroman čovjek, ne razmeće se time, čak se i sklonio od očiju javnosti na obronke Medvednice, da svojim postignućima ne iritira neuspješne pučane. Jest, žive u dvorcu ( Kulmer ), okruženi bajkovitim parkom, ljetuju u Medveji ( Opatija) u velebnoj vili, voze se luksuznim, skupocjenim automobilima, jahtama, pa čak i helikopterom, ali sve je to za potrebe posla, nikako zbog skorojevićevskog primitivnog razmetanja. Zbog njihovih su se potreba i planova mijenjali i prostorni planovi ( podsljemenska zona), kako bi imali rezidencijalni objekt gdje će primati svoje visokopotentne poslovne partnere, a zapravo su se samo naslonili na planove Grada da se u toj zoni smjeste veleposlaničke rezidencije.
Na kraju, veleposlanstva su ostala gdje su i bila, a kao jedini veleposlanik , za Domovinu i dijasporu, na obroncima Medvednice stoluje naš Gazda. Što svjedoči o njegovoj dosljednosti.
Pomolimo se…

 

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI