Tomo Egredžija, bivši pripadnik specijalne policije i gardijske brigade Tigrovi koji je u ratu proveo 1901 dan od 11. ožujka 1991. do njegova konačnog završetka, oglasio se javno svojim pismom o aktualnim problemima u hrvatskom društvu. Objavljujemo prvi dio njegova pisma koji je danas prenešeno posredstvom Facebook stranice Dosta je – Ja vas se ne bojim, koju je pokrenuo Zoran Erceg, a gdje se učestalo javljaju veteranke i veterani Domovinskog rata (vidi pismo Vesne Grgić). Ovdje je poveznica na FB stranicu: https://www.facebook.com/jasevasnebojim/, a mi u nastavku tekst prenosimo u cijelosti.
Tomo Egredžija u uniformi specijalne policije (foto Facebook/privatni album)
Bio sam pripadnik Specijalne policije i 1. gardijske brigade “Tigrovi”. Proveo sam 1901 dan u borbenom sektoru. Ranjen sam u “Oluji”. Odlikovan sam sa Redom Nikole Šubića Zrinskog i Redom Hrvatskog Trolista. Nositelj sam Spomenice domovinske zahvalnosti i Spomenice domovinskog rata. Dobio sam Spomen plaketu Vukovar “91 iako je nisam zaslužio jer se nisam borio u Vukovaru već u Iloku. Dobio sam još hrpu pohvalnica, zahvalnica, čak i pištolj, ali mi je ipak najdraže priznanje od srpske starice iz Okučanskog Benkovca tijekom akcije Bljesak kada mi je rekla da sam najbolji vojnik koji je došao u njeno selo. U početku se bojala da ćemo je ubiti…
Sudionik sam Domovinskog rata od 11. ožujka 1991. godine pa sve do njegovog kraja. Borio sam se na ratištima od Iloka do Prevlake. Sudjelovao sam u akcijama Maslenica, Medački Džep, Bljesak i Oluja.
Ja nisam ni ustaša ni fašista. Antifašista sam i tek sam jedan od mnogih koji su branili Hrvatsku. Na ovaj moj istup me ponukalo sve ovo što se dešava u mojoj zemlji za koju sam se borio, a sad sam doživio da se sve te vrijednosti bacaju u blato. Uporno se bivši branitelji nastoje prikazati kao ustaše, nacionalisti, fašisti, a sve zahvaljujući braniteljskim udrugama kojima se ne zna ni broj te nekim bolesnim ambicijama čelnika tih braniteljskih udruga koji kroz njihovo djelovanje nastoje ostvariti svoje osobne interese. Nije njima stalo do digniteta Domovinskog rata i dostojanstva branitelja
Pitam se kako je moguće da po našim gradovima marširaju ljudi koji otvoreno podržavaju fašizam i ustaški pokret? Oni su danas cijenjeni građani, biskupi ih blagoslivljaju i podržavaju kao jedine prave branitelje. Veliča se NDH, revitaliziraju se ustaški zločini, iskrivljuje povijest. Ljudska prava, zagarantirana Ustavom, se na poštuju i gaze se. O slobodi medija da i ne govorim. Gospodarski kriminal se ne sankcionira. “Branitelji” prijete svojim sugrađanima dok vlast s odobravanjem gleda na sve to. Nekažnjeno se dižu spomen ploče s ustaškim pozdravom, prijeti se veteranima koji ne misle kao oni, a najveći poticaj dolazi od HDZ-a i Crkve.
Najdraže priznanje
Od svih odlikovanja i spomenica koje sam dobio, meni je najdraže priznanje jedne srpske starice iz Okučanskog Benkovca tijekom akcije Bljesak. Rekla mi je da sam najbolji vojnik koji je došao u njezino selo. Cijelu je noć stajala ispred kuće. Bojala se da ćemo ju ubiti ako uđe u kuću. Ujutro kad više nije mogla izdržati, na naš je nagovor je ušla unutra i kolega joj je napravio napitak sa C vitaminom. Baka se uplašila da ju želimo otrovati i uplašeno me pogledala. Pitala me hoću li ja prije nje probati taj napitak. Naravno da sam joj ispunio želju i onda je i ona popila.
Tomo u ratnim danima (foto Facebook/privatni album)
Zbog takvih trenutaka kada me je srpska starica pohvalila isplati se živjeti. Riječi te starice su bile iskrene i iz srca i zato mi je taj trenutak toliko važan.
Slično sam doživio još jedanput prilikom pretresa terena poslije Oluje i smatram se sretnikom zbog toga.
Mislio sam da će poslije rata takve geste biti nešto najnormalnije.
Mislio sam da moji sugrađani i suborci koji ne misle isto kao ovi bukači-branitelji, neće 2017. godine živjeti u strahu i dobro vagati svaku svoju riječ zbog svojih bivših suboraca.
Sad kad je rat odavno završio, a mi, umjesto da živimo u Hrvatskoj o kojoj smo sanjali na bojištima i za koju smo bili spremni dati život, opet vodimo bitku za preživljavanje. Od obećane male Švicarske, mi smo postali siromašna, neperspektivna zemlja iz koje bježe svi koji mogu.
Nažalost, to većinu braniteljskih udruga ne zanima. Ne zanimaju njih veterani koji nemaju nikakva primanja, veterani koji nemaju posla, veterani koji nisu članovi nijedne braniteljske udruge pa im nisu u vidokrugu. Ne zanimaju njih niti njihovi sugrađani koji kopaju po kontejnerima za smeće. Njih zanima samo postotak. Bore se da neka mjesta (Vukovar, Udbina) dobiju status mjesta od posebnog pijeteta, a ne bore se da ta mjesta postanu mjesta prosperiteta.
‘Ja ne mogu više šutjeti’
Nadao sam se i želio da ćemo mi, hrvatski branitelji, dignuti svoj glas na nepravde u društvu i da ćemo i nakon rata braniti slabije. Da ćemo podržati radnike u njihovoj borbi za njihova prava i da ćemo svi zajedno graditi jednu lijepu i modernu, naprednu građansku Hrvatsku.
Na žalost to onima koji dižu šatore, spomen ploče s ustaškim pozdravom, veličaju jednu propalu zločinačku tvorevinu to nikad neće biti važno. Sada imaju dobro zaleđe i u novoj vladi i u Crkvi tako da ne znam gdje će to ludilo više stati. Znam da ima veterana koji dijele ove moje stavove, ali isto znam i da su uplašeni za sebe i svoje obitelji. To su oni veterani koji dijele sudbinu svojih sugrađana – rade i šute da bi preživjeli.
Ja ne mogu više šutjeti i zato putem ove Facebook stranice “Dosta je, ja se vas ne bojim” želim progovoriti.
Želim da me puno ljudi čuju koji misle kao i ja. Siguran sam da puno veterana domovinskog rata može ispričati priču sličnu mojoj. Zato ih pozivam da se jave, da javno iznesu svoje stavove.
Nemojmo šutjeti i dopustiti šačici „glasnih“ da zgaze sve za što smo se u ratu časno borili. Dosta je bilo!
