Neovisni novinarski portal
16.6.2019.
FAIRPRESS / INTERVJUI / PRIJENOS
Stjepan Malović (screenshot)

Stjepan Malović za Fairpress:
Svaka vlast je jednakim žarom željela kontrolirati novinare

Stjepan Malović (screenshot)

S portala Fairpress.eu prenosimo razgovor s umirovljenim sveučilišnim profesorom, medijskim stručnjakom i bivšim novinarom.

Stjepan Malović (screenshot)

Piše: Ana Gavranić
Općepoznato je da su hrvatski mediji i novinarstvo u krizi. Političke, gospodarske i financijske elite su uvijek na svoj način kontrolirale medije, a novinari su često bili na meti napada jer su znali „ubosti na pravo mjesto“. Kroz vremenske periode svjedočimo scenariju u kojem pobjednici na izborima gledaju na Hrvatsku radioteleviziju (HRT) kao na plijen koji će nakon trijumfa pobjede dodijeliti nekom svom podobnom. Naime, dogodila se katastrofa 2012. godine kada je Milanovićeva vlada mijenjala Zakon o HRT-u u dijelu da Sabor odlučuje o glavnom ravnatelju javnog servisa i tako smo se vratili bar četiri godine unatrag, a to je vrlo teško sad promijeniti. Sveobuhvatni registri vlasništva nad medijima još uvijek nisu dostupni javnosti, a ono što piše na papiru i u sudskom registru često nema veze sa stvarnim vlasništvom. O zabrinjavajućem stanju u hrvatskom novinarstvu, utjecaju politike na medije, o ulozi javnog medijskog servisa te o današnjoj medijskoj sceni razgovarali smo sa Stjepanom Malovićem, umirovljenim sveučilišnim profesorom, medijskim stručnjakom i bivšim novinarom. Malović je autor petnaestak knjiga o medijima i novinarstvu, te više desetaka znanstvenih i stručnih članaka. Dio stavova iznesenih u ovom tekstu nalazi se u rukopisu njegove nove knjige „Medijalizacija politike/politizacija medija“, koja je u pripremi za tisak.
Gledajući retrogradno, od danas pa unatrag do 2000. godine, imamo pet predsjednika Vlade Republike Hrvatske i jednu predsjednicu – Ivicu Račana, Ivu Sanadera pa Jadranku Kosor, Zorana Milanovića, poslije je došao Tihomir Orešković te nakon njega, danas aktualni Andrej Plenković. U čije vrijeme je, po Vašem mišljenju, bilo najviše represije prema novinarima?
U to vrijeme više nisam bio aktivni novinar, već sveučilišni profesor i vodio sam razne oblike dodatnog obrazovanja novinara, kako u Hrvatskoj, tako i na području Jugoistočne Europe, pa su moji dojmovi o represiji prema novinarima temeljeni na analizi medija i stanja u novinarstvu, te na razgovorima s novinarima, a ne na osobnom iskustvu. Svaka vlast je jednakim žarom željela kontrolirati novinare i ovladati medijskom scenom. Nije bilo iznimaka. Vlasti su se razlikovale samo po načinu kojim su pokušavale ukrotiti novinare i zavladati medijima. Neke su to činile grubo, nasilno i bez milosti, a neke su bile suptilnije. Vanjski utjecaji na hrvatsku politiku također su imale utjecaj na vladanje političkih elita, pa su vlasti omekšavale svoj stav prema medijima kada su bile pod većom prismotrom međunarodnih institucija koje su se bavile monitoringom medija i zaštitom novinara i ljudskih prava općenito.
Metode kontrole medija su različite. Neki političari su to činili javno, pa su, poput Ivice Račana nakon izborne pobjede dijelili zaslužnima slike Ede Murtića i to zajedno s Ninom Pavićem, vlasnikom EPH, tada najvećom novinsko-nakladničkom kućom. Tim činom su svima poručili kako surađuju, pa se o nezavisnosti izdanja EPH moglo samo sanjati. Ivo Sanader se mnogo diskretnije ponašao. Njegova metoda je još i danas predmet sudskog procesa, pa to moramo uzeti u obzir kada je opisujemo. Dakle, Sanader je, prema navodima optužnice, sazvao čelnike javnih poduzeća, kojima je sugerirano da sredstva za reklamu u medijima kanaliziraju preko Fimi medije, tada relativno nepoznate oglasne agencije. Tako je stranka izravno utjecala na prihode pojedinih medija. A tko plaća muzičare, ima pravo naručivati što će i kako oni svirati. Na sudu je da to konačno potvrdi, a na nama je da sumnjamo u vjerodostojnost medija koji su imali takve oglasne prihode. Sprega s vlasnicima također je jedna od poznatih metoda kontrole. Riječki Novi list slovio je za nezavisno glasilo dok ga je uređivao Veljko Vičević, a vlasnici su bili novinari. Kako se vlasnička struktura mijenjala, tako se i gubila nezavisnost novine. Danas je to novina u krizi, baš kao i ostale novine iz istog vlasničkog portfelja, kao što su Glas Istre i Zadarski list.
Jedna od prokušanih metoda bila je i postavljanje glavnih urednika, ravnatelja i direktora prema stranačkom ključu. To je redovita pojava na HRT, ali o tome više u odgovoru na sljedeće pitanje, te u HINI i Vjesniku, dok je još izlazio. Vlasničke strukture su također utjecale na represivne metode. Neki vlasnici su tražili senzaciju pod svaku cijenu i novinar nije mogao odbiti radne zadatke poput zadiranja u privatnost pojedinaca, senzacionalizam i manipuliranje činjenicama. Sve je to utjecalo na stanje u novinarstvu. Ali, nije bilo nevažno i u kojoj redakciji novinari rade. Uvijek je bilo nezavisnih medija, malobrojnih, s velikim financijskim teškoćama, ali koje su uspijevale zadržati svoju nezavisnost. Barem neko vrijeme. Novinarima koji su poštovali profesionalne standarde i etička načela uvijek je bilo teško. Menadžment je preferirao poslušne novinare koji su šutke odrađivali nametnute radne obaveze. Izlazna vrata redakcija uvijek su bila otvorena za neposlušne novinare. Rijetke pobune su loše završavale. Štrajk novinara Večernjeg lista slomljen je tako što su pozvani studenti novinarstva koji su punili novinu, dok su profesionalci tražili svoja prava! Bilo je to za Guinessovu knjigu rekorda: novinari u štrajku, a novina redovno izlazi! Stoga se razvila autocenzura, pojava koja razara medije. Autocenzura je pogubna za novinarstvo i gora je od svake represije. Ali, to je samobrambeni mehanizam kojim se novinari štite kada su izloženi na milost i nemilost vlasnika, uprave i vanjskih centara moći.
Kako gledate na Hrvatsku radioteleviziju (HRT) kao javni servis?
Moje duboko uvjerenje je da HRT još uvijek nije javni servis, kao što Hrvatska još uvijek nije demokratska zemlja u punom smislu te riječi. Hrvatska je na dugom putu tranzicije iz komunističke države u demokratsku zemlju, a HRT je u tranziciji iz državne u javnu televiziju. Oba su procesa međusobno povezana, isprepletena, ali i bolno dugotrajna. Iskustvo nas uči da je svaka vlast u Hrvatskoj kao jedan od prvih koraka nakon osvajanja vlasti željela ovladati HRT-om. Postavljanje ravnatelja HRT-a uvijek je za novu vlast  bilo jedno od prvih kadrovskih rješenja. Ako nikako drugačije, a onda promjenom Zakon o HRT-u. Podsjećam na brojne promjena zakona, samo da bi nova vlast stekla kontrolu nad javnim servisom.
Zar je to onda javni servis? Zar takva RTV ispunjava potrebe javnosti?
HRT služi više ili manje vladajućim. Metoda ostvarivanja utjecaja na programske sadržaje je vrlo jednostavna: na rukovodeća mjesta imenuju se ljudi koje se bira u političkim tijelima, poput Sabora. Oni pak predlažu niže rangirano rukovodstvo, koje amenuju društvena tijela koje je također izabrao Sabor. Nema greške! Uspostavljena je efikasna vladavina nad javnim servisom. Ubrzo nova garnitura, koja je zasjela na položaje zahvaljujući blagoslovu vladajućih, uvodi svoju uređivačku politiku. Naravno, onu koja odgovara vladajućima. Sve što zatim slijedi samo je ponavljanje već viđenog. Novinari znaju što im je činiti. Moguća nezadovoljstva eliminiraju se tako što se dozvoljavaju različite privilegije, dobre plaće za malo rada ili pak osnivanje privatnih tvrtki koje dobivaju ugovore s javnim servisom. Ogromna sredstva koja se slijevaju iz pristojbe i oglasa troše se bez ozbiljne kontrole, pa razne afere potresaju Prisavlje, ali i ostalu produkciju vezanu uz HRT, kao što su filmovi, razni programski sadržaji ili pak serije, koje u pravilu proizvode vanjske produkcijske tvrtke. Javni servis je u današnjem medijskom okružju potreban, jer komercijalni mediji ne moraju voditi brigu o kvalitetnim sadržajima. Ali, to su medijske kuće sasvim drugih profila. Bojim se da HRT još čeka dugi, možda i uzaludni put koji završava u javnom servisu.
Kakva je današnja hrvatska medijska scena?
Hrvatski mediji i novinarstvo su u dubokoj krizi. Ta se ocjena pojavljuje kako u novinarskim, stručnim, ali i drugim krugovima koji su akteri medijskog okoliša. Takvu ocjenu nije teško donijeti na temelju pokazatelja kao što su vjerodostojnost medija, društveni utjecaj, domet medijskih poruka i kvaliteta. Ali, puno je teże ponuditi rješenje kojim će se medijska scena pomaknuti iz krize i usmjeriti prema kvalitetnom novinarstvu. I svjetski su mediji u krizi. Lažne vijesti su proglašene za laž godine, post- truth je riječ 2016. godine, a alternativne činjenice su postale uobičajene za medijska priopćenja Bijele kuće. Kako iz krize? Ili, kako vratiti vjerodostojnost medijima i kako biti siguran da novinari objavljuju točne, istinite, poštene, nepristrane i uravnotežene vijesti? O tome se vode žučne rasprave u medijskim krugovima. Jedna od brzih mjera je objavljivanje točnih činjenica.
Nekoć se u redakcijama provjeravao svaki dvojbeni podatak. Informatizacijom se izgubio stari način obrade rukopisa, koji je sadržavao redakturu teksta, lekturu i tri korekture, te posebno tzv. fact-checking, provjeru podataka. “Accuracy, accuracy” pisalo je na zidu iza radnog stola Pulitzera, legendarnog urednika, po kojem se zove najprestižnija novinarska nagrada. BBC u svom vodiču za producente kaže: “Vijesti prije svega moraju biti točne”. Točne činjenice više ne stanuju u novinarskim redakcijama. Predsjednički izbori u SAD su najbolji primjer kako lažne vijesti prevladavaju one točne. Vlasnik jednog news portala u SAD je objavljivanjem lažnih vijesti povećao prihode. To je uspjelo i jednom mladom Gruzijcu. Internet trpi svašta, lažne vijesti su mamac za čitanje, a klikovi tih čitatelja su mamac za oglase. Krug je zatvoren. Čemu mukotrpno juriti za vijestima, kada uz malo mašte radiš manje, a zaradiš više.
Ipak, ima ih koji brinu o poštovanju novinarskih profesionalnih standarda, pa postoje nevladine udruge koje se bave provjerom objavljenih činjenica. I u nas postoji Faktograf, pokrenut prije nešto više od godinu dana, koji provjerava objavljene vijesti u hrvatskim medijima i ukazuje jesu li točne ili ne. Oni to slikovito opisuju pa kažu “Ni F od fakta” ili “Tri kvarta fakta”. Nažalost, masovni mediji baš i ne pokazuju neko zanimanje za to, jer očito im se ne dopada da netko ukazuje na nihove greške, ali web stranica je relativno dobro posjećena. Svijet poznaje i druge metode, poput samoregulacije medija, koja je vrlo snažna u zemljama gdje je novinarstvo razvijeno. Vijeća za medije i ombudsmani igraju značajnu ulogu u ukazivanju na negativne trendove, povrede etičkih načela, pojavu govora mržnje i slično. Ni toga u nas nema. Hrvatsko novinarsko društvo je nakon dugih rasprava 2006. odlučilo da se osnuje Vijeće za medije, ali nije provelo tu odluku, sve dok nisu ipak, godinama kasnije, pokrenuli Vijeće. Raspišite nagradnu igru među novinarima znaju li da ono postoji i što radi? Rezultat je poznat unaprijed. Vijeće tavori u potpunom neradu, jer nikome ne odgovara da se ukazuje na propuste. Večernji list je imao zastupnicu čitatelja, instituciju koja je bila dobro prihvaćena u javnosti, ali je naprasno ukinuta.
Kome trebaju nezavisni, kvalitetni mediji, osim manjoj skupini malobrojnih konzumenata medija, a njih ionako nitko ništa ne pita?
Priča o medijima u Hrvatskoj ujedno je i priča o distribuciji moći. Centri moći – od političara do oglašivača – žele vladati medijima. Kontrola medija ili barem utjecaj veoma je važan centrima moći. Medij mogu pokrenuti manipulacije, spinovi se vrte preko medija, lažne vrijednosti stvaraju mediji… Zato ih i treba kontrolirati. Jeste li kadšto uočili kako se na nekom news portalu pojavio oštar tekst, pun kritika i otkrivanja malverzacija, jako plasiran na naslovnoj stranici, e da bi sat-dva nakon toga bio skriven negdje u zapećku. Razlog? Stali su nekome na žulj, a taj netko je dovoljno jak da uspije maknuti vijest iz vidokruga javnosti. Hrvatskoj treba sasvim novi medijski poredak, koji će uvažiti promjene u medijskom okruženju, ali i postaviti sustav u kojem će se naći mjesta i za kvalitetne medije. No, to očito nije nikome u interesu, pa se i ne može očekivati nešto novo, a kamoli nešto bolje. Zato prevladava zdrav razum hrvatskog življa koji medijima ne vjeruje, a do informacija dolazi usmenom predajom.

 

Tags: ,

VEZANE VIJESTI