Neovisni novinarski portal
31.10.2020.
KOMENTARI / POLITIKA
Novo ukazanje sv. Željke Markić: Želj(k)om “markirana” Hrvatska

Novo ukazanje sv. Željke Markić:
Želj(k)om “markirana” Hrvatska

Željka Markić (foto TRIS/H. Pavić)

Bilo je samo pitanje dana kada će nam opet Željka Markić s velikih ekrana, na velika vrata, poput kakve velike propovjednice, ući u život. Hvala bogu na HRT-u. Da nam nije HRT-a, i božjeg namjesnika fra Luke Prcele na HRT-u, živjeli bismo poput slijepih miševa u neznanju, zabludama i iluzijama. Ovako, svijet nam se svakodnevno ukazuje u punini hrvatske suverenističke istine o sebi, kroz čistu, nefiltriranu optiku, autentično demokratske, pluralističke svijesti marljivih HRT-pragalaca, napokon oslobođen od totalitarnih ideoloških okova i mraka „soroševskih plaćenika“. Rješavamo ih se jednog po jednog. Tih jalnuških diletanata, mutikaša i denuncijanata svoje grude, izroda i masona, jugonostalničara i komunjara. Napredujemo brzo, čisteći djelotvorno. Bez ostatka…

Svjetlo se konačno upalilo, i sad vidimo, bez sjena i zamagljivanja, gospođu Markić u svoj njezinoj veličini. I sve ostale „markiće“ koji su sav svoj profesionalni i moralni integritet stavili u funkciju boljeg vida nacije. I demokracije. Kakvo olakšanje. Vidimo i što ne vidimo. A to je, priznat ćete, pravo umijeće. Napokon  vidimo Hrvatsku. U kojoj nije mjera znanstvene stvari jedan Ivan Đikić, nego Pavo Barišić. Ma koliko Đikića titulirali najvećim hrvatskim znanstvenim imenom novog doba, na svjetskoj razini, a Barišića plagijatorom na razini fusnote. Đikića, tog „eksternaliziranog savjetnika oporbe preko Atlantika“, kako ga je pejorativno nazvao naš premijer, Europejac od formata, uspješno smo se riješili, pa sad naša znanstvena zajednica može odahnuti jer se oslobodila remetilačkog faktora koji je blokirao domaću znanstvenu misao. I praksu. Plagiranja i autoplagiranja.

Učenje po Željki

Sačuvali smo ministra znanosti i obrazovanja Pavu Barišića kao mjeru znanstvene stvari, što nam osigurava respektabilan položaj u svjetskoj znanosti. Radostan zbog pobjede, koju doživljava kao osobni trijumf politike nad znanjem, predsjednik Vlade nije ni trepnuo na Đikićevo „zbogom, Hrvatska“. Jedan znanstvenik manje ili više, neš’ ti gubitka. O.k., žao mu je, ali to je njegov izbor, a Hrvatska je slobodna zemlja i svatko je slobodan iz nje otići, ako to želi. Bio znanstvenik ili neznalica…
Gdje je naučio tako disciplinirano kontrolirati emocije, i tako hladno otpozdravljati pameti koja iz ove zemlje otiče kao da nam je višak? Ne boli puno glava našeg premijera ni za Đikića ni za pusta slavonska polja na kojima se u Domovinskom ratu najviše ginulo, a u poraću najviše gladovalo. Ima on koncept reformi koji će Hrvatsku pretvoriti iz siromašne, balkanske zemlje u mitelleuropsku zemlju bogataša kojima država sustavno dizajnira pravi mali rajski vrt, prepun sočnih reformskih plodova. Tko ima i imat će, a tko nema , bježat će…
Dugo smo čekali na autentičnu hrvatsku politiku, ali isplatilo se. Imamo vlast u kojoj promicanje kumova više nije na sramotu nego na ponos, nepotizam nije više grijeh struktura nego skrb za najbliže, znanje nije privilegij, nego papirnati ures, pa medicinske sestre preuzetno odlučuju o sudbini hrvatske kinematografije, saborski zastupnici diskvalificiraju svoje neistomišljenike temeljem krvnih zrnaca a ne loših argumenata, dok Željka Markić, u prime-timeu na HRT-u, educira naciju o ideji civilnog društva kao promicatelja tradicionalnih konzervativnih vrijednosti koje ne podrazumijevaju pedere, kao društvenu anomaliju, pa njih treba vratiti u kućne rezervate. Ali, Hrvatska nije homofobna zemlja, sačuvaj bože, po svim relevantnim kriterijima ona ne zaslužuje taj uvredljiv naslov, uči nas Markić. Sve brže postajemo sve pametniji…

Filip Lukas i revizija povijesti

A to nije sve. U ovoj zemlji iz koje „odlazi Đikić, a ostaje Belamarić“ , kako su to brzo detektirali autori grafita na šibenskoj školi čiji je ravnatelj ( Belamarić) odbio izložbu „Anne Frank-povijest za sadašnjost“ jer je, kako je rekao, „partizane prikazivala kao cvijeće a ustaše kao zločince“,  nije dobro znati ali je prosperitetno plagirati, nepoćudne knjige zabranjivati a neprofitne, neovisne medije zatirati, suditi novinarima ali ne i kleptomanskoj političkoj kasti.
Ovdje se suočava s prošlošću rehabilitacijom zločinačkog ustaškog režima i njegovih  aktera i štovatelja, a ne osudom njihovih zločina, jer to „pravo“ ekskluzivno pripada zločinima totalitarnog komunističkog režima. Pa su i ušato U , i svastika, zajedno sa HOS-ovim spomenicima koji se diče ustaškim pozdravom „Za dom spremni“, nakon jasenovačke devastacije ekspandirali diljem Hrvatske. Zanimljiva je zgoda, koja ilustrira stanje pomaknute svijesti ovog modernog, demokratskog naroda sa snažnim nacionalnim identitetom i samosviješću, koja se nedavno zbila u Šibeniku, gradu s najviše partizana, sudionika NOB-a po glavi stanovnika, gdje se pojavio grafit „Za dom spremni“ na ćirilićnom pismu. Komunalna gradska služba ekspeditivno ja ovaj sveprisutni pozdrav s neformalnim „pravom javnosti“ prekrila gustim slojem boje. Oni latinični, bogme im ne smetaju, ali nećeš ti meni grafite, makar i tako „podobnog“ sadržaja, ispisivati na ćirilici… Blago našoj pameti!
Željka Markić i njezina udruga „U ime obitelji“, nakon što su apsolvirali temu braka, kao isključivo zajednice muškarca i žene, zabrane abortusa, istospolnih zajendica, suočavaju se s prošlošću. Inicijativom za poništenje presude i ponovno suđenje čelniku Matice Hrvatske iz vremena NDH Filipu Lukasu. Traže reviziju  lika i djela, kako Markić veli, toga intelektualnog hrvatskog heroja. Za nju su, sasvim je eksplicitna, Pavelić i Tito isto, u smislu totalitarnog režima i štete koju su hrvatskom narodu učinili. S te pozicije, „markićisti“ ulaze u obračun sa sadašnjošću, prizivajući povratak prošlosti. No, ta istraživačka uloga ove angažirane aktivistice zahtijeva preraspodjelu javnog novca. Treba uzeti Pupovčevom SNV-u čije Novosti štampaju opskurne antihrvatske mrziteljske pamflete, i posve iracionalno s pozicje (srpske) manjine napadaju i vrijeđaju (hrvatsku) većinu, veli osvjedočena zaštitnica svetosti muškoženskog braka. Ali, treba uzeti i civilnom društvu, tom nereprezentativnom konstruktu osnovanom uz financijsku pomoć stranih vlada i donatora. Te, kojekakve nevladine udruge troše godišnje 1,6 milijardi kuna, od čega je državnog novca 600 milijuna, a onih milijardu izdvajaju lokalne jedinice, gradovi, općine, županije. A gdje je tu Soroš? Gdje su strane vlade i ambasade? Čiji novac rabi u ime obitelji? Tko su ti njihovi velikodušni donatori i sponzori? Crkva, župe, Opus dei…?

Fora suzavac (?!)

Ta fina smjerna gospođa, propovjednica lažnog morala i svetosti života, dosjetila se, recimo, što drugima nije palo na pamet, da je i nedavni incident sa suzavcem bačenim na zagrebački klub „Super, super“ gdje se održavala LGBT zabava, moguća provokacija „ubačenih elemenata“. – Ono što je za mene neprihvatljivo jest da prije nego se otkrilo tko je počinitelj – netko iz LGBT ili netko izvan – da se tvrdi da je to zločin iz mržnje. Može biti da su se ljudi unutar LGBT zajednice posvadili, ili da netko misli da je to fora…“ Baš fora dosjetka gđe Markić! Suzavac za foru. Zgodno. Kako se toga nismo dosjetili…
A ima i još nešto. Žena koja je prva zatwitala tu informaciju da se radi o napadu na LGBT zajednicu, a ne o mladim ljudima koji su bili na zabavi, radila je za agenciju Medison i za SDP bila zadužena za “servisiranje” društevnih mreža. Drugo, stalno se povezuje ovaj incident s odbijanjem Ministarstva da financira svibanjsku Paradu (ponosa op.a.) u Zagrebu. Dakle, zaključuje mudro Markić, nakon što je razotkrila “vezu” SDP-a s događajem, poruka je da tko ne financira nečije aktivnosti, bit će mu jako nezgodno. Kako opako!
Što nam gđa Makrić hoće reći? Vrlo jednostavno: napad suzavcem je inscenirana provokacija, smišljena u LGBT zajednici kako bi se skrenula pozornost na njihovu ugroženost i ranjivost u društvu koje im, eto, ne želi financirati ni paradu. Ma vidiš ti to, lukavo i zgodno detektirano. Bravo gđo Markić, prokazali ste to leglo neprirodnog rodno-spolnog orgijanja. Sad možemo dalje.
Riješimo HAVC. Dolje Hrvoje Hribar, živio Daniel Rafaelić sa svim svojim opusom. Koji ga možebitno jednim svojim djelom dominantno nominira za ovu dužnost… Hribar je krao i nije njima dao. Sada nek’ se DORH bavi njime, a gđa Markić će ispravljati ostale „krive Drine“. Recimo, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. Bila je u Upravnom odboru HAVC-a dok je Hribar bio ravnatelj i nije alarmirala institucije zbog onoga što se tamo događa. Njezina je pozicija danas stoga vrlo teška, ona sada treba objasniti kako to da je tvrdila kao članica UO da je u HAVC-u sve u redu, a  Državna revizija kaže drugačije. Sada neka traži sama pošteni izlaz iz te situacije,  a da se porezne obveznike ne vara za njihov novac i da udruge ili pojedinci ne manipuliraju i ucjenama ne  dobivaju novac koji onda koriste na način kakav nije predviđen.  I to bez blagoslova gđe Markić…

Neprežaljeni Hasanbegović u “močvari”

Ma da je ministar Zlatko Hasabegović svega toge ne bi bilo. Jer taj je ovodobni nacionalni junak u Hrvata hrabro zagazio u močvaru Ministarstva kulture i počeo je isušivati, a onda ga premijer prekida u poslu i za kulturu zadužuje Ninu Obuljen. Koja je antipod Zlatku Hasanbegoviću, osobu koja je sjedila u Upravnom odboru te močvare i tumačila nam, kaže Makrić, kako to nije močvara nego lijepi vrt. Ukratko, zaključuje ova svestrana gospođa, Hasanbegović je obavljao svoj posao u interesu građana i hrvatske kulture, a Nina Obuljen to ne radi.
A kad to kaže Željka Markić, treba joj vjerovati. Jer, ovo je društvo “markirano” Željkom odavno, ali se donedavno vješto kamufliralo i radi dugoročnog uspjeha projekta, gđu Markić discipliniralo. Ali, došlo je njezino vrijeme, otvara se Državni arhiv, jasno, radi zločina komunizma i potreba nikad provedene lustracije za koju HDZ nema ni intersa ni volje. Istodobno se za javnost zatvara Registar branitelja koji raste, iako četvrt stoljeća od rata, dinamikom od 2500  novih veterana godišnje.
Registar će se preimenovati u Evidenciju, bit će nedostupan javnosti i moći će nesmetano, daleko od očiju znatiželjnika, bujati, kako ironizira bivši ministar branitelja Fred Matić, sve do milijuntnog vojnika! Još samo da se u registar upišu premijer Andrej Plenković, koji zbog mediteranske anemije to nije mogao kad je bilo za to vrijeme, ili predsjednk Sabora Božo Petrov kojega je u vojničkim obvezama spriječila slabovidnost, koja se s vremenom prometnula u dalekovidnost.  Pa sad Božo i Andrej zdušno lobiraju za obvezni vojni rok kako bi baš pravo muški odužili dug prema Domovini.
To je ta ponosna, suverenistička Hrvatska neponovljive Željke Markić, a ne ona u kakvoj bi živio Ivan Đikić.

 

Tags: , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI