Neovisni novinarski portal
12.12.2019.
KOMENTARI / POLITIKA
Josip Đakić (Foto Rabor RH)

Hrvatska karaula:
Vojnici naprijed, civilima ulaz zabranjen!

Josip Đakić (Foto Rabor RH)

Josip Đakić (Foto Rabor RH)

Hrvatska kao karaula. „Mala zemlja za veliki odmor“ kao zabačena vojna baza NATO saveza. Maskirna državica za proizvodnju vojske. Obučene da nas brani, ali i da ubije. Vojnik kao novi izvozni proizvod. Kompenzacija za fragilni turizam. Je li to vizija i ideja šefa hrvatskih veterana ( HVIDR-e) Josipa Đakića, koji samouvjereno predlaže establishmentu uvođenje privilegija za vojnu kastu koja je spremna dobrovoljno služiti ( obvezni) vojni rok? Zar neki doista Hrvatsku u perspektivi žele vidjeti takvom? Zašto? Koja je dobrobit narodu od militarizacije i sveopće privilegiranosti vojske? Idemo li smjerom ekspeditivnog rastakanja demokracije u korist preferirane vojne države? Jesmo li, dakle, odlučili zatući demokraciju u korist vojne diktature?!

Sijanje mržnje, sondiranje terena za vojni rok

Godinama se u ovoj zemlji sije mržnja, podjele i razdor među pukom, a kad smo dosegli točku usijanja i rascijepili se po crti manje-više stranačkog „domoljublja“, i konzervativne desne snage stale na jednu a liberalno lijeve na drugu stranu fronta gledajući se preko nišana, netko silno mudar dosjetio se kako bi u Hrvatsku trebalo ponovo vratiti obavezni vojni rok. I podijeliti oružje. Jačati vojni faktor. Za neke nove ratove. Eksterne i interne. Zar je u ovoj zemlji doista dramatično ponestalo pameti?! Koju izvozimo u bescjenje, računajući da je imamo napretek. Nama pamet ne treba, s glupošću se lakše vegetira…Ili neki još nisu dovoljno novca zgrnuli pa traže novu priliku da se obogate na tuđoj grbači, na grbači nove, nedužne mladosti?
Zanimljiva je ta hrvatska transformacija od osamostaljenja do današnjih dana. Prvi cilj je bio samostalna, neovisna, demokratska država. Narod je tu ideju podržao masovnom potporom na referendumu ( preko 96 posto). Ali, cijena samostalnosti i izlaska iz bivše države, plaćena je golemom žrtvom, mahom sirotinje, u krvavom ratu. Iz kojega je izašlo nekoliko stotina tisuća branitelja od kojih je nimalo zanemariv broj s poraćem odmah umirovljen. Uz pune počasti, odličja i privilegije. Jer su domovinu branili od agresora. Ma gdje bili. Važno je da su se na vrijeme registrirali…
Ergo, danas imamo uz 16 tisuća profesionalnih vojnika, i preko 500 tisuća branitelja evidentiranih u nacionalnom registru, koji je toliko pocrvenio od srama i lažnjaka da je novi ministar Tomislav Medved odlučio sakriti ga od pogleda javnosti i učiniti nedostupnim kojekakvim znatiželjnicima. To su naši veterani iz Domovinskog rata čiji se broj sustavno multiplicira i danas, iako je od rata prošlo 22 godine. Za PTSP nikad nije kasno. Pogotovo ako se njime može, i bez rada, hraniti obitelj.

Bogohulno novačenje od nenovačenih

Ima još ponešto i „spomeničara“, sudionika NOB-e, partizana iz Drugog svjetskog rata, kojima su braniteljska prava značajno reducirana, a njihova povijesna uloga u oslobađanju zemlje minimizirana i primitivno ideološki relativizirana. Ali su zato na popis uživatelja „posebnih mirovina“ dospjeli i pripadnici nekih drugih vojski iz rata 1941.-45., politički zatvorenici iz bivšeg sustava i ini nacionalni heroji i „zaslužnici“ iz propalih režima, što listu korisnika sve nemoćnijeg i opterećenijeg mirovinskog fonda čini uistinu impozantnom.
A kod svega toga, unatoč činjenici da smo već godinama punopravna članica najmoćnijeg vojnog saveza na svijetu, NATO-a, koalicijski vladajući zdrug HDZ-Most veleumno najavljuje mogući povratak obaveznog služenja vojnog roka. Novačenje mladih ljudi tijekom ljeta na tri-četiri tjedna vojne obuke. Što će ovu iscrpljenu državu, nalik očerupanoj kokoši kojoj je poslije pljačkaških pohoda njezinih vitezova ostala samo gola koža, stajati 300- 500 milijuna kuna godišnje. Ali, nije beg cicija… Sve za sigurnost domovine. Sve do zadnjeg mladca koji hrvatsku pušku o ramenu može nositi. U ime čega, koga, zašto?
Upravo je bogohulno da novohrvatsko novačenje promoviraju dva nevojnika: hrvatski premijer Andrej Plenković koji se od vojske izvukao slabošću zvanom „dalmatinska fjaka“ iliti mediteranska anemija, i predsjednik Sabora Božo Petrov, kojemu je smetnja za svetu vojničku dužnost bio slab vid. No, u međuvremenu je itekako progledao…
Nije prošlo dugo, a dobili smo i aneks prijedlogu uvođenja vojnog roka za sve zdrave i sposobne. Potrudio se za to najveći među domoljubima i veteranima, HDZ-ov „senator“ Josip Đakić, koji ima formulu kako stimulirati mlade ljude na dragovoljno služenje vojske. Svi oni koji dragovoljno odsluže vojni rok imat će prednost pri zapošljavanju- patentirani je izum nezamjenjivog šefa HVIDR-e. Preciznije rečeno, svi vojno obučeni po prioritetu će se zapošljavati u državnoj službi, u državnim tvrtkama, agencijama, ustanovama, u lokalnoj i regionalnoj samoupravi. – To je najbolji model nacionalne sigurnosti- uvjeren je ovaj političko- veteranski prvotimac bez premca. Sva sreća da hrvatska mladost i pamet u ovoj novoj državnoj nomenklaturi ima prijatelje koji drže širom otvorena vrata „slobodne hrvatske države“, pa im je slobodno napustiti je kad žele, a da ih na tom putu baš nitko ne sprječava niti zaustavlja…

Četiri generacije vojnika na platnom spisku

Bit će tu nekih praktičnih problema koje će spretna i demokratski neosjetljiva vlast znati eskivirati. Recimo, kako kod četiri generacije vojnika koji pretendiraju ostvariti svoje ( nasljedne) privilegije kod zapošljavanja definirati budžet i „red prvenstva“. O.k., partizani ne igraju, em što su stari, em što se njihova djeca i unuci u atmosferi negacije tekovina antifašizma iskreno boje i reći da su potomci boraca NOB-e i pokreta otpora. Uostalom, kod nas se odnos prema povijesti, ne samo nacionalnoj nego i svjetskoj, formulira na specifičan, originalan način, pa kad se cijeli miroljubivi svijet ponosi svojim sudioništvom u antifašističkoj koaliciji koja je tijekom Drugog svjetskog rata porazila fašizam i nacizam, mi se toga sramimo, od te činjenice bježimo k’o vrag od tamjana. Naša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, jednako kao i njezini stranački kolege u Vladi, na čelu s Plenkovićem, do danas se nisu jasno i artikulirano odredili prema HOS-ovim pločama s ustaškim pozdravom „za dom spremni“ , koje su u Hrvatskoj dobile prešutno „pravo građanstva“. U recentnom intervjuu na Novoj TV, predsjednica smjerno podvlači, braneći se od grijeha nečinjenja glede reustašizacije Hrvatske, kako nikom, ali baš nikom, neće dopustiti da izjednačava Drugi svjetski rat i Domovinski rat. Što li to znači? Da je Drugi bio zločinački, poražavajući i protuhrvatski, a Domovinski oslobodilački i pobjedonosni, junački? Nisu li se u oba rata hrvatski građani borili protiv agresora za slobodu svoje zemlje, gradova, sela, domova, obitelji? Nisu li oba oslobodilačka i pobjednička? Nažalost, i oba zločinima uprljana…
Ako bude po Đakićevom, problema nema: Budžet će se već nekako skrpati. Radnika je sve manje, uostalom, kao i stanovnika, jedva 4 milijuna, a trend se nastavlja, sve zbog „slobode“ da za jednokratnu kartu do Irske prodamo sve što smo generacijama stjecali… A vojne privilegije će se dijeliti po „kalendaru“. – Pod jednakim uvjetima prioritet ima branitelj, dijete poginulog branitelja, invalid, tako i onaj koji je odslužio vojni rok- i gdje je tu problem, čudi se Đakić, prvi među hrvatskim veteranima koji su naplatili svaki dan svoga odsluženog vojnog roka.
Problem je u tome što bi po takvim prioritetima imali konzekventnu militarizaciju državnog sustava u koji bi se pripuštali samo oni s vojnom legitimacijom, a svima ostalima bi bio „ulaz zabranjen“. Niti je takvo privilegiranje demokratsko, a niti je ustavno. Hrvatska je zajamčila svojim građanima jednakost pred zakonom, jednake šanse uz jednake reference, ravnopravnost i slobodu izbora. Istina, tako to stoji u našem Ustavu, koji nije Biblija, ali to ne znači da radi onih koji gaze zakone ove zemlje moramo kapitulirati i mi koji ih poštujemo. Bio bi to put koji vodi ravno u kaos. A nismo mu daleko…

Kad moć nije u znanju nego u goloj sili…

Sva sreća na onim malobrojnim dragovoljcima i veteranima Domovinskog rata koji misle drukčije i spremni su to glasno reći. Poput Vesne Grgić ili Tome Egredžije ili Leona Lučeva, koji više nisu ni mogli ni htjeli šutjeti dok su braniteljske udruge i njihovi reprezentativci diktirali tempo (ne)demokratskih promjena u ovoj maloj zemlji za velike prevare. Sva sreća da su svojim gromkim prosvjedom povukli crtu između plaćenika i poštenih dragovoljaca koji su , ne očekujući ni plaću ni privilegije pošli u obranu zemlje računajući da je to stvar ustavne obveze i duga prema svojoj zemlji, svome gradu i svojoj obitelji. Takvi ljudi ne lobiraju za novačenje nove mladosti svjesni kako je njih ta demagogija stajala njihove vlastite. Štoviše, i Vesna i Tomo i Leon i njihovi istomišljenici, sasvim odgovorno i iskreno im savjetuju da oružje ne uzimaju u ruke, napose ne radi lažnih domoljubnih agitatora. Koji ponovo računaju na tuđu žrtvu za svoju korist.
U zemlji vojnih preferenci, gdje sunce izlazi i zalazi po satu „domoljubne elite“ koja besprizorno diktira uvjete „rata i mira“ na hrvatskim ulicama, ucjenjuje i prijeti, etiketira i difamira, linčuje neistomišljenike i ruši „nepodobne“ nomenklature, nema prosperiteta za slobodnomisleće. U ovoj karauli koju bi neki rado pretvorili u vojni logor kojim bi upravljali egzaltirani domoljubni profesionalci, ne bi bilo mjesta ni za Plenkovića ni za Petrova. Na tu je sitnicu , izgleda, zaboravio Đakić. Ili drži da se na njih zakoni ove zemlje, ma koliko bizarni i anakroni bili, ionako ne odnose…
Ovdje se i za mjesto predsjednika uprave u prehrambenoj industrijskoj kompaniji pita ministra obrane, umirovljenog generala, koji se aktivirao kao nezamjenjiva akvizicija vladajućeg ešalona pravovjernih e da bi svoje bivše suborce, časnike i dočasnike, upravo po tom vojnom kriteriju i referencama, gurao na civilne pozicije. U Hrvatskoj danas branitelji odlučuju jednako i o kulturi, i o medijima, o filmu i gospodarstvu, iako apsolutno nekompetentni. Ali tko te pita za kompetencije, onima koji su stvarali hrvatsku državu to i ne treba. Tako bar misle oni među njima koji su je zamislili na svoju sliku i priliku, da bi služila samo njima, a ne svima.
I još mi pored svega oduzimaju pravo da se s njima ne slažem. Da im proturječim, da njihov agresivni, primitivni voluntarizma s prezirom odbacim i da otvoreno pred sobom i svojim narodom kažem kako ovakvu Hrvatsku sigurno nisam ni slutila, a kamoli sanjala…

Tags: , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI