Neovisni novinarski portal
18.7.2019.
INTERVJUI / LJUDI
Davor Rostuhar (Foto: Jozica Krnić)

Davor Rostuhar, svjetski putnik:
Nadam se da nećemo biti toliko glupi da se pokoljemo međusobno

Davor Rostuhar (Foto: Jozica Krnić)

Razgovor s fotografom i putopiscem u povodu povratka njegove izložbe ‘Hrvatska iz zraka’ u Šibenik.

Davor Rostuhar (Foto: Jozica Krnić)

“Fotografija ima moć da se ne mora prevoditi na druge jezike, ona priča sve jezike svijeta”, bila je zadnja rečenica koju je Davor Rostuhar, hrvatski fotograf i putopisac, rekao pred učenicima Srednje strukovne škole Šibenik. Sat vremena je dvjestotinjak srednjoškolaca hipnotizirano slušalo o otkivanju nepoznatih plemena, traženju nestalih civilizacija, spašavanju rijetkih životinja i svemu ostalom što je Davor Rostuhar proživio i fotografirao.
Kongresna dvorana u početku je bila puna jer su učenici iskoristili priliku da opravdano propuste četvrti sat, a kasnije je ostala puna jer su učenici shvatili da je pred njima lik koji je u svojih 35. godina proživio ono što prosječni Hrvat ne proživi u tri života.
Rostuhar je u Šibenik svratio jer se dio njegove izložbe “Hrvatska iz zraka” već neko vrijeme nalazi na hodnicima Strukovne škole. Istog dana imao je predavanje i u Kaštelima, pa smo ga ispraćali iz škole s uključenim diktafonom, hodajući pored njegovih uokvirenih fotografija.
Hrvatska je iz zraka ustvari najbolja, na tlu su već problemi…
Hm…
Dobro, zaboravi. Napisao si u pratećoj publikaciji u izdanju National Geographica da si, snimajući je iz zraka, otkrio i neke nove vrijednosti Hrvatske. Koje?
Naprimjer, labirinti na Cresu. Oni su tu odavno, nisam ih ja izmislio, niti napravio, samo sam ih prvi fotografirao. Čak ni ljudi na Cresu nisu znali da oni postoje. Nakon što sam napravio fotografije iz zraka to je postalo nova turistička vrijednost. Ima još takvih primjera, pogotovo iz kontinentalne Hrvatske. Puno turista je došlo, recimo, u Kopački rit ili na Lonjsko polje nakon što je objavljena fotomonografija “Hrvatska iz zraka”.

Rostuhar pred šibenskim srednjoškolcima (Foto: Jozica Krnić)

Izložba je već u Šibeniku bila postavljena u rivi, sad se krenulo i po školama…
Ovaj projekt se na više razina predstavlja javnosti. Jedan dio izložbe putuje po Hrvatskoj i okolici, dvije izložbe idu po svijetu, a izlažemo i po školama. Uz pomoć Ministarstva kulture i UNESCO-a izložbu smo postavili već u 250 škola, jer ima jednu edukativnu dimenziju. Vidio sam da se taj svijet mijenja, odnosno da se polako gube sve njegove posebnosti, pa sam htio kroz fotografiju iz zraka doprinijeti tome da upozorim na vrijednosti koje mi imamo.
U prvom izdanju fotomonografije uvodnu riječ je napisao Ivo Josipović, tada predsjednik.
Nije to ništa čudno. Radilo se o velikom nacionalnom projektu, puno je državnih institucija to djelomično financiralo. Taj projekt službeno predstavlja Hrvatsku, fotomonografija je bila i ostala protokolarni poklon Ureda predsjednika. U novom izdanju knjige nalazi se uvodna riječ predsjednice.
Učenike si maloprije na predavanju savjetovao da slijede svoje snove. U ovom svijetu gdje se djeca odgajaju da budu poslušni potrošači, to zvuči kao subverzivna poruka.
Puno problema koje ljudi imaju u životu proizlaze iz nesklada između onoga što bi ljudi htjeli biti i što jesu. Vrlo često se radi o tome da nisu ostvarili svoje željene sudbine ili snove iz djetinjstva. Jasno mi je zašto je to tako – to je teži put. Ali ako je teži, ne mora značiti i da je nemoguć. Nije sad da sam ja ostvario svoje snove i to je kao gotova priča, to je konstantan proces i stalna borba. Na kraju krajeva, u svakoj školi gdje održim predavanje reakcije su izuzetno pozitivne, znači da sam ipak nešto zanimljivo napravio u životu. Zato imam nekakvu odgovornost da to podijelim s drugima, kao što su i mene poticali neki autori koje sam čitao. No, ne treba snove slijediti bezglavo, treba koristiti glavu i ne bojati se. Obično je strah od nesigurnosti i neuspjeha ono što ljude sprječava da slijede svoje snove, a ja sam na neki način dosad u tome uspijevao.
Slijedeći svoje snove prekinuo si studiranje sociologije i povijesti zbog putoanja. Je li se isplatilo? Je li ti neko neotkriveno afričko pleme ikad zatražilo diplomu?
Nikad nisam požalio, ali to nije nešto što bih preporučio. Svatko mora naći svoj put. Srećom, dosta sam rano shvatio da mi ne treba formalna diploma. Zasad. Možda mi jednom i zatreba. Bilo mi je bitno znanje, a ne potvrda tog znanja. Puno više učim i obrazujem se nego većina prosječnih ljudi sa završenim fakultetom.

Davor Rostuhar (Foto: Jozica Krnić)

Jesi li, lutajući po svim kontinentima, stekao dojam da je svijet na rubu rata, kako nam to mediji sugeriraju iz sata u sat?
To je zeznuta stvar, bojim se pričati o tome da ne prizovem probleme. U zadnjih petnaest godina koliko putujem, svijet umjesto da se sve više zbližava na razini tolerancije i razumijevanja, čini se da sve odlazi kvragu. To je žalosno. U puno mjesta gdje sam prije slobodno putovao, danas više ne možete doći jer se ratuje. Cijela sjaverna Afrika, cijeli Bliski istok, od Sirije do Indije sve je nesigurno. A da ne pričam o putovanjima u šezdesetima kad je putovao Željko Malnar, tada si mogao gdje si htio. Nadam se da nećemo biti preglupi i ponovno se poklati međusobno.
Trenutno si posvećen projetu ‘Polarni san’, odnosno obilaziš sjeverne polarne krajeve. Dakle, iz prve ruke, jesu li klimatske promjene stvarnost ili mit?
Bolna stvarnost, to i jest jedna od glavnih ideja cijele priče. Ti polarni krajevi su mi zadnja velika cjelina koju još nisam obišao, jer mi je bilo nedostupno i skupo. Već sam imao nekoliko ekspedicija gore, za mjesec dana opet krećem. Dokumentiram posljednje narode na sjeveru koji žive tradicionalno, Nomade, Inuite i Eskime. Oni su na prvoj liniji fronte klimatskih promjena. Rasprave o tome događa li se to i je li to djelo ljudskih ruku, to je sve zastarjelo. Kroz priče pripadnika tih naroda želim pokazati kako je to kad se svijet toliko mijenja, da će se u narednih desetak godina morati seliti i mijenjati svoj život.

 

Tags: ,

VEZANE VIJESTI