Neovisni novinarski portal
1.12.2020.
KOMENTARI / POLITIKA
Prof. Ivan Đikić vs. ministar Pavo Barišić: Plagijator ne može biti ministar!

Prof. Ivan Đikić vs. ministar Pavo Barišić:
Plagijator ne može biti ministar!

Što u „zemlji znanja“ i općeprihvaćenog plagiranja može značiti otvoreno pismo, zapravo apel, hrvatskog znanstvenika svjetskog glasa, prof. Ivana Đikića, adresirano na premijera Andreja Plenkovića a motivirano iskrenom potrebom jednog nespornog znanstvenog autoriteta da se zaštiti dignitet znanosti i obrazovanja u ovoj maloj europskoj državi od beskrupuloznih karijerista koji taj sustav neetičkim postupanjem rastaču? Zapravo, ništa! Prof. Đikić pledira na predsjednika Vlade da brani nultu toleranciju na bilo kakav oblik plagiranja, a to znači da ministar Pavo Barišić kao dokazani plagijator mora odstupiti. Premijer šuti, ministar se i dalje arogantno i slatkorječivo razmeće navodnom potporom znanstvenih krugova,  oporba najavljuje glasanje o nepovjerenju, a građanska javnost potpisuje peticije za smjenu proskribiranog ministra.

Dakle, apel prof. Đikića još je jedan pucanj u prazno, nalik onomu „kulturnjaka“ koji su svojedobno digli glas protiv „terora“  ex-ministra Zlatka Hasanbegovića u kulturi. Jer ovo je zemlja u kojoj se ne cijeni znanje a još manje časno, etičko ponašanje, zemlja koja svjesno perpetuira mentalitet primitivnih, lukavih „kikaša“ što sva vrata nogom otvaraju…

Plagiranje kao nacionalni folklor

Plagiranje u Hrvatskoj spada u nacionalni, poglavito politički, folklor. Devedesetih godina nisu samo plagirani diplomski radovi, nego smo imali na djelu masovno kupovanje cijelih diploma. Pojava je dobila takve razmjere ( primjerice, ZG-Holding )  da se učestalo moglo čuti za ovoga i onoga koji je na vrijeme pribavio BiH diplomu. I nikoga više to nije sablažnjavalo, jer trebalo je jednu podobnu političku strukturu kvalificirati za određene političke , menadžerske i ine funkcije, a da se ne „gubi vrijeme“ na studiranje, pa se manjak znanja kompenzirao viškom „snalažljivosti“ i spremnosti da se uzme što ti ne pripada. Bilo je to vrijeme kada ništa nije bilo lakše do li domoći se kakve diplome i osigurati strelovit politički uzlet u svijet privilegiranih. Nekompetentni, neobrazovani i agresivno ambiciozni, ali deklarirani kao egzaltirani hrvatski domoljubi, infiltrirali su se u sve pore ovog nezrelog društva u kojemu  je demokracija percipirana kao retorički ukras a ne kao civilizacijski standard. S prodorom primitivizma koji je stremio dominantno osobnoj grabeži i probitku, srušen je svaki sustav vrijednosti koji se perfidno pokušavao kompenzirati isključivo lažnim patriotizmom, u osnovi kojega je bio goli šovenski nacionalizam. Sve se pravdalo ratom, obnovom i mladošću države stasale na žrtvi generacija koje su morale uzeti oružje i braniti pravo na mir i slobodu naroda. Četvrt stoljeća poslije Hrvatska, iako punopravna članica navodno strogo filtriranog europskog društva ( EU ), odnjegovala je svoje mane kao najpoželjnije vrline i pretvorila ih u društveni model okrunjene podobnosti kojoj ne može parirati ni sve znanje i obrazovanje ovoga svijeta. Stvoreno je iznimno plodno ozračje za laž, obmanu, krivotvorine svih vrsta i falsifikatore svih profila. Oni su u društvenoj stratifikaciji ove zemlje najprobitačniji sloj…
Pavo Barišić je eksponent jedne političke nomenklature, i sve dok ga ona podržava, ma koliko ga prepisivanje tuđih znanstvenih radova kompromitiralo, neće mu ni vlas s glave pasti nekmoli se fotelja izmaknuti. Ma koliko apsurdno, pače karikaturalno bilo da je ovaj , kako tvrdi saborski Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, dokazani prepisivač, prvi čovjek u resoru znanosti i obrazovanja koje bi trebalo definirati bolju budućnost ove nedorasle zemlje. Stoga prof. Đikić, znanstvenik s pokrićem i impresivnom biografijom, nema šanse mijenjati tu iskrivljenu svijest sve dok se u društvu ne osigura kritična masa onih koji su spremni „poginuti“ za ideal časnog društva s časnim građanima i poštenim političarima. Takvo društvo priziva i Ivan Đikić kada piše predsjedniku Vlade, ne znajući da kuca na vrata prvoklasnog državnog birokrate i oportunista kojemu je važnije ne popustiti pred pritiskom javnosti negoli zaštititi obraz znanosti i obrazovanja, per fin, politike same.

“Tiskarska greška”

– Nulta tolerancija na plagiranje, na kršenje etičkih normi i na pritisak na članove etičkih odbora, trebala bi biti općeprihvaćeni standard za bilo kojeg političara u Republici Hrvatskoj- piše Đikić, konstatirajući da  „ ono što je napravio ministar Barišić u svom radu iz 2008. godine  jest po definiciji plagijat… bez obzira je li prikazani tekst u fusnoti ili u glavnom tekstu rada“.
Što je to Pavo Barišić učinio 2008.? Spomenuti Odbor za etiku u znanosti i obrazovanju utvrdio je da je preuzeo dijelove rada američkog filozofa Stephena Schlesingera, propuštajući citirati izvore. Barišić odbija takvu kvalifikaciju, drži je neosnovanom, brani se navodom kako su etička tijela Filozofskog fakulteta u Splitu i Zagrebu još prije šest godina odbacila spornu prijavu o njegovu plagiranju kao neosnovanu. Ministar tvrdi da je posrijedi bila „tiskarska greška“ koja je  ispravljena u drugom izdanju njegova teksta, a autoru kojega je „zaboravio“ citirati javno se ispričao. Zar zbog „tiskarske greške“ koja je otklonjena?! Ili zbog nečiste savjesti znanstvenika uhvaćenog u nečasnom djelu…
U uređenim demokratskim državama ne bi ovakve rasprave uopće bile moguće. Znanstvenik koji se potpisuje pod tuđe misli kao vlastite, a tek kad je uhvaćen na djelu i javno prozvan, krimen priznaje ali potpuno ga relativizirajući i svodeći na razinu propusta u tiskanju, ne može biti ministar. Nijednog, a kamoli resora obrazovanja i znanosti. U tom smislu i prof. Đikić u svom apelu na premijera Plenkovića spominje primjere ostavke ministrice znanosti i obrazovanja Annette Schawann i ministra obrane von Karl- Theodor zu Guttenberga u Vladi Angele Merkel. Schawann je sama podnijela ostavku zbog sumnje na kršenje određenih etičkih normi u njezinom znanstvenom opusu, počinjeno prije više od 20 godina, kako piše Đikić. Morala je odstupiti jer s takvim teretom “ne može odgovorno voditi obrazovni sustav i biti čimbenik kvalitete i moralne odgovornosti u tom resoru“. Baš kao što to ne može ni Plenkovićev ministar Pavo Barišić, koji zbog svoga osebujnog životopisa, plagiranja i nadnaravnih sposobnosti  ( istodobnog držanja čak 19 kolegija diljem Hrvatske), nikada nije smio ni biti izabran za ministra . Ali jest, i umjesto da se šteta sanira brzim i (vjerodostojnim ) postupanjem premijera, u duhu njegovih predizbornih obećanja, naš predsjednik Vlade šuti. Njegov diskreditirani ministar javnosti prenosi kako se „premijer Plenković jako čudi uopće tome da se javnost toliko zabavlja oko dijela jedne fusnote iz jednog mog članka“.
– Relativizirati javno plagijat mogu samo osobe koje ne razumiju etiku i odgovornost u znanstvenom sustavu, a ako takve izjave dolaze od ministra znanosti onda je to uistinu zabrinjavajuće- konstatirao je prof. Đikić u svome otvorenom pismu. Ali Zemlja se nastavila okretati i dalje, Hrvatska zaostajati  a  njezina Vlada ignorirati plagijatore u svojim redovima. Baš kao što je ignorirala ili bolje rečeno tolerirala i filoustaše, i javni govor mržnje kojekakvih društvenih skupina i pojedinaca ideološki bliskih svjetonazoru vladajuće nomenklature.

Šutnja kao odobravanje

Grijehom nečinjenja, nesankcioniranja ministra-prepisivača, Plenković afirmira plagiranje kao dopušteno, ma koliko neetično postupanje, i istodobno dezavuira znanost i obrazovanje kao conditio sine qua non napretka svake zajednice. Šutnja premijera neugodan je udarac svakom časnom profesoru, znanstveniku, nastavniku koji se po logici stvari ( i hijerarhije) potencijalno podvode pod isti nazivnik sa svojim  resornim ministrom. Jer, ako on, kojemu je „krađa intelektualnog vlasništva“ dokazana, može biti ministar, to znači da je plagiranje u sektoru  znanosti i obrazovanja prihvatljivo. Ako predsjednik Vlade nema što reći na postupak svoga ministra, tada smo legalizirali prepisivanje kao uobičajenu „znanstvenu“ praksu, a učenicima i studentima poslali poruku da je prepisivačina moguća bez ikakvih posljedica, da nema straha od rušenja na ispitu ili testu uhvati li vas profesor na (ne)djelu. Jer, ako može ministar, mogu svi…
Tko smo i gdje smo kao država i kao narod bolje od slučaja ministra plagijatora Pave Barišića, ilustrira „slučaj prof. Đikića“i njegova suživota s ovom arhaičnom, nesređenom zemljom. Koja mu je radije bila maćeha nego majka, koja mu, kao jednom od najboljih studenata na zagrebačkoj Medicini, koji je diplomirao s prosjekom 5,0, odbila osigurati plaćeni staž u bolnicama , i tako ga naputila u Ameriku. Baš kao što je i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU)  2010. odbila primiti ga kao dopisnog člana. Možda baš zato što ih je suviše podsjećao koliko je bolji od njih, jer je već tada bio , kako je istaknuto u jednom intervjuu u Slobodnoj Dalmaciji, više citiran od svih 18 hrvatskih akademika        medicinskog razreda HAZU-a. Prof. dr. Ivan Đikić te iste godine kada ga HAZU odbija prigrliti kao svoga, primljen je za člana najstarije akademije prirodnih znanosti u svijetu, njemačku Leopoldinu,  član je i Europske akademije znanosti, ugledni znanstvenik s radnim mjestom na prestižnom Goethe Institutu za biokemiju, priznat, cijenjen i uvažavan u svijetu, ali ne i kod kuće.
Doduše kao izvanredni profesor od 2002. radi na splitskom Medicinskom fakultetu  kojemu pridonosi i kao prvoklasni znanstvenik i kao donator! Ali, u ovoj „zemlji znanja“ na puno većoj cijeni su „kikaši“, kvaziznanstvenici i politički podobnici…oni koji sustavno destruiraju znanost i obrazovanje, kompromitiraju jednu od najvažnijih i najplemenitijih profesija u svakom društvu, srozavajući ionako potplaćenu profesorsku struku, njezin integritet i dostojanstvo. Za račun lažnjaka, poltrona i karijerista koji plivaju maticom makar i nalik napuhanim ribljim lešinama…

 

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI