Neovisni novinarski portal
30.5.2020.
KOMENTARI / POLITIKA
Pavo Barišić i Damir Boras, Plenkovićev dubl za “zemlju znanja”

Pavo Barišić i Damir Boras, Plenkovićev dubl za “zemlju znanja”

Vlada Andreja Plenkovića za svoju je stodnevnicu pokupila solidne ocjene analitičara a napose građana koji honoriraju premijeru relaksiranje odnosa na političkoj sceni i kulturu dijaloga kojom se i sam rado hvali. Plenković nije Tomislav Karamarko i to je jasno. Ali, bolje od bilo kojeg ranijeg premijera, beskompromisnom obranom svakog člana svoga tima, i kad za to nema nikakvog opravdanja, suprotiva retorici koju koristi, ilustrira žalosno srozavanje kriterija u politici, zapravo an gro- u društvu kao takvom. Dok je Plenkovića na čelu Vlade, ministar Pavo Barišić je sasvim siguran u svom sedlu, ma što činio, baš kao i rektor Sveučilišta Damir Boras, čovjek posvećen „biblijskim vrijednostima“, shvaćenim isključivo kao stimuliranje osobnih probitaka …

U ovako prepariranom okruženju niko se više ne sablažnjava otkrićem da je 65-godišnji rektor zagrebačkog sveučilišta Damir Boras samom sebi lani potpisao odluku o dodjeli sveučilišnog novca za istraživački znanstveni rad. Kod nekog ta informacija tek proizvodi cinični podsmjeh, kakvu zajedljivu opservaciju, ništa više. Između 12 kolega koji su nominirali svoje projekte, baš sebi daje najveći iznos, 68 500 kuna. Doduše, tražio je 80 tisuća, ali to bi bilo ipak previše. Skroman , kakav jest, sasvim okrenut „biblijskim vrijednostima“ na koje se zakleo i u trenutku inauguracije tronuto zaplakao, zadovoljan je i s manjim iznosom. Ali, još uvijek najvećim koji je prošle godine odobren. Borasov rad se na sveučilištu očito drži vrhom hrvatske znanstvene „izvrsnosti“, pa je redovita pojava da se s punim povjerenjem i velikim očekivanjima baš njemu daju uglavnom maksimalni iznosi iz sveučilišnog budžeta. Tako je 2015. dobio 58.460 kuna, a godinu prije maksimalnih 60 tisuća! Što je time hrvatska znanost dobila? A što rektor Boras?

Meštar pompoznog retro- ceremonijala

Rektor koji je široj javnosti poznat ne smo po svojoj predanosti učenju Biblije kao upute za vlastiti smjerni život, nego i kao najpompozniji ceremonijal-majstor sveučilišta ikad, uživljen u vlastito paradno, retro-ustoličenje, ne nalazi ništa problematično u tome što s pozicije prvog čovjeka sveučilišta redovito ubire najveće iznose za svoj znanstveni rad. – Pa šta ja mogu što sam najbolji – arogantno je komentirao tu činjenicu na koju su se mnogi u akademskoj zajednici osupnuli držeći to eklatantnim sukobom interesa i posve neetičnim postupkom, prvorazrednim skandalom radi kojega bi rektor morao odmah podnijeti ostavku ( Jure Zovko s Instituta za filozofiju).
Tko je evaluirao prijave, jesu li uopće evaluirane, otkud višak sredstava na sveučilištu, dvojili su neki. A Boras? Taj  je čak tvrdio da nije imao pojma da su mu sredstva odobrena jer u tom procesu nije sudjelovao ( ?!) Ali je odluku potpisao, kao da je potpisuje za koga drugoga, a ne za sebe…
Ako ćemo pravo, kazao je, po tome bi se svaki dekan i rektor mogao naći u sukobu interesa, ili, dočim preuzme funkciju mora se odreći znanstvenosti. A rektor nitko ne može biti a da nije istodobno profesor i znanstvenik. Za njega nije sporno ni da je kao rektor mogao utjecati na članove Povjerenstva koji su sredstva distribuirali. Pa kako bi to bilo da kao rektor nema ni autoriteta ni utjecaja ?Ali, zar je to problem? Pa ipak se radi o znanstveniku prvorazredne „izvrsnosti“. Valjda je i to u duhu „biblijskih vrijednosti“ koje kažu „hvali se da te i drugi hvale“, ili one pragmatičnije, „uzmi što god možeš, jer ako ne uzmeš ti, uzet će drugi“…
Bivši rektor Aleksa Bjeliš sasvim eksplicitno tvrdi kako se tijekom svoga mandata nikada nije prijavio niti tražio novac sveučilišta. U njegovo se vrijeme uveo, kako je rekao, i sustav evaluacije prema jasno utvrđenim kriterijima vrednovanja, a sredstva su se dodjeljivala radi poticanja  izvrsnosti na sveučilištu. Umjesto da se taj novac svodi na svojevrsnu glavarinu na tipično hrvatski način, izjavio je Bjeliš, trebao se kanalizirati prema onim najboljim, natprosječnim u znanstvenoj zajednici. Je li taj i takav baš Boras, kako je prepotentno dao do znanja „zločestoj“ i znatiželjnoj javnosti? Ali, što to Boras istražuje uoči umirovljenja i kakvi su rezultati ovih sveučilišnih investicija u „zemlju izvrsnosti“, nismo saznali. A kad ćemo, ne zna se…

(Ne)etičnost i znanost

Problem je u tome što su Barišić i Boras dvije ključne figure hrvatskog sustava znanosti i obrazovanja. Oni drže u svojim rukama „zemlju znanja“, oni odgajaju i obrazuju nove generacije na vlastitom primjeru i modelu, očigledno cijepljenom od moralnih skrupula i etičnosti na kojoj bi znanost morala počivati. Ili se možda radi o tome da ovaj dvojac po stručnim, znanstvenim kriterijima, sasvim nepristrano ocjenjuje vlastiti rad kao prvoklasan, pa ga i nagrađuje najvećim potporama. Sve za opće dobro i dobro hrvatske znanstvene misli koja bi bez njihova doprinosa, makar i na kraće (mandatno) razdoblje, naprosto uvenula?
Pavo Barišić, svojedobno smijenjen s dužnosti pomoćnika ministra u resoru obrazovanja i znanosti, kao akvizicija jedne ranije HDZ-ove vlade, demaskiran je kao plagijator i muljator, ali zbog toga nije snosio nikakve konzekvencije. Naprotiv, avansirao je u mandatu premijera Plenkovića, koji u njega ima apsolutno povjerenje, i postao ministar, unatoč zgražanju javnosti i dijela akademske zajednice, usprkos odluci saborskog Odbora za etiku u znanosti i obrazovanju koji ga stigmatizira kao plagijatora.  Što se Vlade tiče, osuđen je Odbor a ne plagijator. A Barišić nije samo citirao tuđe misli i konstrukcije bez navođenja izvornih autora. Za njim su ostali i neki drugi, nimalo časni repovi. Uza sve, tek što je zasjeo u ministarsku fotelju, već je, zajedno sa kompromitiranim državnim tajnikom u svome ministarstvu, Matkom Glunčićem, zaradio prijavu Povjerenstvu za sprječavanje sukoba interesa zbog financijskih potpora koje su širokogrudno dodijelili časopisima i skupovima u kojima su aktivno djelovali. Prijavio ih je SDP-ov zastupnik Peđa Grbin, vodeći se racionalno-logičnim motom da nitko ne bi trebao odlučivati u vlastitoj stvari. K tome, Glunčić je iz činovničke anonimnosti izašao ne zbog svoga znanstvenog pregalaštva, nego zbog antiznanstvenih, skarednih, diskriminatornih izjava da su rezultati PISA testova hrvatskih učenika lošiji jer su u njih bili uključeni pripadnici manjina i djeca s teškoćama u razvoju. A navodno smo mi u Hrvatskoj kod testiranja bili pošteniji i naivniji od nekih drugih europskih država, veli Glunčić, gdje se lošijim učenicima uoči testiranja preporuča izostati iz škole (?!) Kakav prizemni tračeraj i neprofesionalnost!
Ali, naš prekapacitirani i hiperangažirani ministar znanosti Pavo Barišić ima bolji uvid u znanstvene potencijale i doprinos „svoga“ tajnika, pa je odlučio nagraditi njegov angažman anticipirajući Glunčićev revolucionarni doprinos hrvatskoj znanosti. O vlastitome, ne treba ni govoriti. Tko zna bolje od ministra koliko bi naša znanost bila zakinuta da nije odobrio financijsku potporu časopisima i konferencijama u kojima je i osobno znanstveno participirao!?

Čemu Kurikulum, već smo- izvrsni!

A kako su ministar Barišić i rektor Boras „prijatelji po oružju(znanstvenom angažmanu)“, sasvim je očekivana i razumljiva, pače nadahnjujuća, strast kojom je rektor branio kolegu kada je optužen za plagiranje. Kakvo vražje plagiranje, kakvi bakrači?! Nije tu bilo nikakvog prepisivanja, radilo se tek o omašci koju je Barišić ispravio, a i (ne)citiranom autoru se ispričao, tvrdio je Boras nastupajući s pozicije moći i bespogovornog rektorskog autoriteta. Vjerojatno očekujući da njegova riječ u toj stvari mora biti zadnja, neupitna… Kako, ako je i sam rektor po mnogočemu dvojben?
Zar se može kod ovakovog dubla u sektoru znanosti i obrazovanja očekivati kvalitetna kurikularna reforma koja je naprasno prekinuta samo zato što tadašnji tim , od čak 500 ljudi koji su na njoj bili angažirani, novoj vlasti nije svjetonazorski ili politički odgovarao jer nije izašao ispod njihova šinjela? Zašto o tome šuti „hrabri“ premijer Plenković? Možda iz istih pobuda koje ga drže u oportunističkom gardu spram sve učestalijih pojava fašizacije Hrvatske, spram opskurnih HOS-ovih ploča u Jasenovcu, prešutnog davanja prava građanstva ustaškom pozdravu “Za dom spremni”, skandala s izložbom „Anne Frank-povijest za sadašnjost“ koja je povučena iz šibenske Tehničke škole jer je tamošnji ravnatelj, valjda čuvajući svoju ravnateljsku poziciju, odbio panele o stradanjima djece u Drugom svjetskom ratu na ovim, našim prostorima, pa se branio tvrdnjom kako su partizani prikazani na panelima kao cvijeće a ustaše kao zločinci. A dok se o svemu tome šuti, dok ministri plagiraju tuđe radove a rektori uzimaju sveučilišni novac za svoja potentna predumirovljenička istraživanja, dok se država šutke ustašizira, a predsjednik Vlade se pravda vani, umjesto da kod kuće ima jasan i artikuliran stav o svemu, bit ćemo mala kolonijalna izba u kojoj će kojekakav politički polusvijet tjerati crvenilo u obraze svakog časnog hrvatskog građanina…

 

Tags: , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI