Neovisni novinarski portal
15.11.2019.
KOMENTARI
Anne Frank

Apstraktni antifašizam

Anne Frank

Piše: Petar Odak

Ilustracija – Anne Frank: Voljela bih zauvijek izgledati kao na ovoj fotografiji…

Gdje se to, makar i približno precizno, ogleda doseg naše dvadesetprvostoljetne političke kulture, kojim da aršinom mjerimo stupanj naše mitelevropske tolerancije? Odnosno, kako da adekvatno ocijenimo vlastito svladavanje mukom, nasiljem, prečesto i leševima stečenih povijesnih lekcija?

Jer na deklarativnoj ravni svi smo mi, građani, besprijekorni. Recimo, bez ustezanja uživamo u zapadnoj popkulturnoj produkciji sa sijasetom crnih, žutih, trans i pederskih likova i superzvijezda. I dalje s jeftinim estetskim kodovima posredovanom empatijom navijamo za domoroce i oslobođene robove. Građanski se nepogrešivo klanjamo pred dubokim humanizmom Schindlerove liste i Pijanista, možda i uz pokoju suzu, zašto da ne? Na satovima lektire obrađujemo dirljive pasaže iz dnevnika jedne talentirane djevojčice koja nije uspjela preživjeti genocid; štoviše, u srednjim školama naše male domovine uprizorujemo izložbe koje se tiču upravo te djevojčice i njenih vršnjaka stradalih kroz historijski neumorno ponavljajuće genocide i ratove. Ali onda udarimo u zid, predvidljivo i neizbježno.
Naime, dokumentarna izložba o kojoj je riječ, ‘’Anna Frank – povijest za sadašnjost’’, svoje je gostovanje u šibenskoj Tehničkoj školi završila već drugog dana, u trenutku kad agilni ravnatelj spremno rastjeruje sve te izloške koji se bezobrazno pomno bave tragedijom Anne Frank i ustaških zločina, usuđujući se istovremeno preskočiti Goli otok i Bleiburg: ‘’Nisam znao da je koncept izložbe takav, nego sam očekivao samo panoe koji su vezani isključivo uz Annu Frank.’’(http://tris.com.hr/2017/01/izlozba-o-anni-frank-naprasno-napustila-sibenik-ustase-su-prikazani-kao-koljaci-a-partizani-kao-cvijece/)
Dvije stvari su ovdje bjelodane. Prvo, naš dobri ravnatelj s Annom Frankom nema nikakvih problema – ta kako i bi?! – bespogovorno štovanje u plinskoj komori ubijene djevojčice figurira kao minimum civilizacijskog dosega već dovoljno dugo da je uspilo prodrijeti čak i do najnazadnijih birokrata mašinskih obrazovnih struktura. No upravo se ovdje i krije zec! Možda je brutalno ali pred istinom ne valja žmiriti: ta tragično skončana djevojčica nonšalantnom i upornom medijskom eksploatacijom u svrhu što ispravnih namjera, što niskih emocija s vremenom je postala gotovo pa isprazni token, simbol koji sve teže evocira išta stvarno – stvarnu patnju ili stvarnu činjenicu genocida. Ona je brzopotezno oprimjerenje apstraktne tragedije, prečac kojim ćemo se ekspresno svrstati na ispravnu stranu. U današnjem kontekstu ostaje toliko očišćena od konkretnog sadržaja da je bezopasna, evo, čak i najprosječnijem ustašofilu.
Druga stvar: precizno je simptomatična činjenica da naš dobri ravnatelj, vlastitom protivljenju jednostranog prikaza o istini Drugog svjetskog rata unatoč, nije zavapio: ‘A šta je s bombardiranjem Dresdena? A šta je s podjelom Berlina?’ Ne, hrvatskom domoljubu titra samo vlastito dvorište, pa je jedini nedopustivi krimen onaj koji govori o genocidnom karakteru NDH, a da istovremeno ne nariče nad partizanskim zločinima. Hrvatski je domoljub, naravno samo u mjeri u kojoj ga se ne tiču, savršeno svladao povijesne lekcije nacističke Njemačke, no ne haje za mrlje na svome obrazu. Linija koja će povezivati nacističke logore i one ustaške njemu je naprosto nepojmljiva.
No važno je napomenuti da bi bilo apsolutno promašeno ovaj pomalo komičan slučaj (komičan na onaj rastužujući, brešanovski način) odrediti njegovim kulturno-geografskim kontekstom i složiti patetično lažljivu priču o jednom pogubljenom ravnatelju zanatske škole u poluprovinciji. Jer ovo nije uznemirujući kuriozitet, omaška zabludjelog građanina, atavizam vremena koje je davno za nama. Ne, ova priča dolazi iz samog srca hrvatskog društva u osvitu 2017. godine, a govori ne samo o obrazovnim kadrovima koji dirigiraju političku i svaku drugu svakodnevicu naših najmlađih, već ide i dalje, najdalje: govori u društvu u kojem premijer nominalno moderne, proevropske, demokršćanske desnice na vijest o postavljanju spomenika s natpisom ”Za dom spremni” u samom Jasenovcu reagira slijeganjem ramenima jer stvar je, naime, kompleksna i dvoznačna. Ta što da radi naš dobri ravnatelj u ovakvoj političkoj konstelaciji? Tko je on da proturječi gospodinu premijeru?
Ali zašto da se, zapravo, zaustavljamo i ovdje? Domovina nam možda i je historijski zaglavila, ali bogami nije ni ona nečuvena iznimka. Što to konkretno na umu ima Zapadna Evropa kad se kune u svoje antifašističko naslijeđe, gdje se oprimjeruje njeno kategoričko odbijanje da zločin holokausta ikad više ponovi? Stvar je deprimirajuće očita – antifašizam ćemo danas upražnjavati deklarativno, u opetovanim isprikama Židovima zbog zločina iz prošlosti, istovremeno tretirajući imigrante na maltene iste načine. Jedino mjesto u kojem zaista možemo testirati naučenost lekcija prošlosti naš je aktualni kontekst, a tu smo tragično podbacili.
Gospodin ravnatelj stoga (osim što će, nastavi li se ovaj otužni skandal povlačiti po medijima, postati još jedan u nizu junaka vječno ugrožene desnice) ovdje ostaje kao precizan simptom društva u kojem antifašizam, ako ga već ne prešutimo, štujemo samo onda kad je strpan u okvir davno prošlog vremena s kojim danas nemamo veze; društva u kojem se posipamo pepelom za davne grijehe ponavljajući iste uporno, u tek nešto drugačijem kontekstu; društva u kojem Drugog cijenimo, ali samo onda kad nam nije u blizini.
Apstraktni antifašizam univerzalna je valuta današnje političke kulture.

 

*O autoru:

Petar Odak (Šibenik, 1986) tekstove s područja književnosti, popularne kulture, ljudskih prava i politike objavljuje od 2013. u Zarezu, te na portalima Voxfeminae, Muf, Kulturpunkt, Libela itd., a sada i na Trisu. Diplomirao sociologiju i književnost…

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI