Neovisni novinarski portal
11.7.2020.
KOMENTARI
Ilustracija - Predsjednica RH  s nekom puškom (foto: printscreen HTV)

Unutarnji vanjski neprijatelj

Ilustracija - Predsjednica RH s nekom puškom (foto: printscreen HTV)
Ilustracija - Predsjednica RH  s nekom puškom (foto: printscreen HTV)

Ilustracija – Predsjednica RH s nekom puškom (foto: printscreen HTV)

Od kada je svijeta, ili bolje rečeno od kada postoje organizirane grupe koje žive na određenom geografskom teritoriju, vanjska je politika čimbenik koji gradi odnose među ljudima, utječe na njihovu svakodnevicu, na sadašnjost i na budućnost. Svaka je velika država u prošlosti bila karakterizirana sposobnim ljudima na pozicijama koje su se bavile odnosima s drugim grupama, bili to carevi, kraljevi, ministri, pomoćnici, savjetnici, državni tajnici itd., jer u suprotnom, niti jedna država nije mogla biti uspješna. Istini za volju, nekada je vanjska politika bila više pitanje mača nego li konkretnih dugotrajnih pregovora poput onih kojima svjedočimo danas, ali bi naivno bilo vjerovati kako državnici u prošlosti nisu ipak preferirali medijaciju ratu.

Kao što rekoh, danas se situacija u svojoj biti nije mnogo promijenila te se velikanima smatraju upravo oni ljudi koji diplomatskim putem uspijevaju braniti interese vlastitih grupa, što ruku na srce nije nimalo lako s obzirom na sve ono što se u svijetu konstantno događa. Biti diplomat i voditi vanjsku politiku neke države može zaista biti jedan od najtežih poslova na svijetu: pritisci su ogromni, tajnost pregovaranja strogo čuvana, posljedice mogu biti katastrofalne. Baš zato svaka država želi na tim pozicijama imati sposobne ljude koji će na najbolji mogući način predstavljati neki narod. Naravno, nemaju sve države istu težinu, niti sve države mogu odlučivati o ključnim pitanjima koja brinu svjetsku javnost, ali imaju barem priliku iskazati se svojim mudrim i sposobnim predstavnicima.

Stav bez stava

Hrvatska je u svemu tome ipak drugačija država. Izgleda kako zbog nekog čudnog sadomazohističkog kompleksa, tko god vodio hrvatsku vanjsku politiku voli s jedne strane blatiti zdravi razum hrvatskih građana, dok s druge uživa kada ga prijatelji sa zapada bičuju po najintimnijim mjestima. Kako drugačije opisati hrvatsku vanjsku politiku u posljednjih desetak godina? Bez obzira na koju od dvije stranke bila na vlasti, Hrvatska je diplomacija slijepo slijedila politiku Zapada, bez propitivanja, bez komentara, bez ideja, bez želje za ikakvim samostalnim djelovanjem. Naravno, reći će mnogi stručnjaci da Hrvatska drugačije i ne može, mala je to država koja na taj način štiti svoje interese koji su direktno povezani sa zapadnim partnerima, dio smo europske obitelji i kao takvi moramo djelovati jedinstveno. Odlično, na svu sreću pa je Europska Unija organizacija poznata u posljednje vrijeme po zajedništvu i zajedničkim stavovima. No, nema veze, krenimo mi redom.
Javnost posljednjih dana zaokuplja još jedan u nizu sukoba između hrvatske i srpske diplomacije, ovoga puta u vezi otvaranja Poglavlja 26 u pristupnim pregovorima između Srbije i Europske Unije. Radi se o pitanju kulture i obrazovanja, prema kojemu hrvatska strana ne vjeruje da ona srpska radi dovoljno. I baš kada je djelovalo kako mala Hrvatska ipak može biti dovoljno glasna i pokazati kako stoji iza svojih stavova, dogodio se još jedan vrlo srdačan poziv američkog potpredsjednika Bidena hrvatskom premijeru Plenkoviću. Što je Biden htio? Pitate li Plenkovića, samo malo popričati o važnosti Hrvatske za regiju i NATO, odnosno izvan diplomatskog govora, još jednom pokazati kako Hrvatska ne može dalje od klupe kada su na terenu veliki igrači. Sasvim je jasno kako EU i SAD žele odvući Srbiju od Rusije, a neće im sigurno jedna Hrvatska takav plan poremetiti. I ne bi tu bilo ništa strašno i neviđeno kada bi ponizno prihvatili činjenicu da Hrvatska zaista jest nebitna država u takvim spletkama, država čija je važnost uistinu na svjetskoj šahovskoj ploči na razini Salomonskih otoka. Međutim, ukoliko usporedimo Hrvatsku s nekim drugim sličnim državama poput Češke, Slovačke, ili Slovenije, vidjet ćemo kako se u tim državama stavovima suprotni Europskoj Uniji itekako izražavaju, dapače, često ih se te države i prečvrsto drže. Zašto Hrvatska to ne može?

Promašaj, promašaj, promašaj….

Ukratko analizirajući hrvatsku vanjsku politiku, zapravo je puno bolje za svijet da se Hrvatska uopće ne pridržava vlastitih stavova i planova. Osim činjenice da su hrvatski predsjednici, premijeri i ministri vanjskih poslova uglavnom nesposobni za bilo što osim za slikanje u Bruxellesu te što nikako ne doprinose razvoju EU nekakvim kvalitetnim idejama ili ikakvim djelovanjem uopće, kada se na koncu odluče nešto i reći, blago rečenu se osramote. U svaku svjetsku krizu u koju se hrvatska do sada umiješala, poduzeti su tragikomični potezi. Možemo krenuti od Sirije, koja je ovih dana ponovno aktualna, kako bi se prisjetili genijalne ideje Josipovićeve ekipe da naše oružje tajno pošaljemo u Jordan, državi koja je trenirala i pripremala „demokratske“ zapadnjačke postrojbe za borbu protiv Assada. Posljedica? Gle čuda, hrvatsko su oružje počeli sve češće koristiti bradati teroristi iz ISILa na svojim propagandnim snimkama. Ali, kako smo mi mogli znati gdje će to oružje završiti, zaključili su iz Josipovićeva tima? Mi smo samo jadnici koji su slali puške na 100 km od Sirije, nismo ni u snu mogli zamisliti što se s njima može dogoditi. Jadno? Ne, radilo se više o uvredi zdravom razumu (prije spomenuti sadizam). Posljedica druga? INA je u Siriji imala vrlo značajna naftna postrojenja, hoće li ih dobiti nazad u slučaju da Assad opstane? Pitajte Josipovićev tim.
Nema veze, svatko može jednom pogriješiti. Idemo dalje, dogodio se još jedan sukob Istok-Zapad: Ukrajina. Bez pretjeranog ulaženja u motive sukoba, Hrvatska je još jednom kao razvijena i sposobna država Zapada slijepo stala iz leđa SADa, čiji je senator McCain u Kijevu dijelio kekse dok su velike grupe neonacista sa štitovima i mačevima paradirali gradom. Štoviše, najveći među Hrvatima su se uputili u Ukrajinu kako bi se borili na strani novih Kijevskih vlasti protiv ruskog agresora, postavši članovima bataljuna kojima su SS divizije bile najveći ratni uzor. Posljedica? Gospodarski i turistički odnosi s Rusijom su gotovo uništeni. Događaj broj tri dogodio se nedavno, i samo je pokazao svu vrlinu ljudi koje hrvatske vlasti postavljaju na čelo vanjske politike. Naime, ministar vanjskih poslova, Miro Kovač, uspio je pri posjetu Izraelu svima jasno dati do znanja da su Hrvatska i Izrael imali oduvijek odlične odnose, osim za vrijeme Drugog svjetskog rata. Zaista plemenito, jedino što Izrael do 1948. kao država u modernom smislu riječi nije postojala. Lapsus? Možemo se tome nadati, ili je možda to povijest koju je Hasanbegović predstavio svom kolegi, povijest koja bi bila mnogo drugačija da su u tom ratu pobijedili ljubimci nekih vladajućih ljudi. Barem se u tom slučaju Kovač sigurno ne bi u Izraelu osramotio.

Veliki ego, mala glava

Ova su tri primjera samo neki od najpoznatijih (ne)uspjeha hrvatske vanjske politike. Konstantno na rubu između beznačajnosti i egomanije, hrvatska vanjska politika pokušava se poput najljigavijih organizama prišuljati iza leđa veliki igrača i pokupiti ostatke ostataka koji joj se nude. Naravno, čak niti gospodari ne poštuju takve sluge te baš zbog toga Hrvatska često, unatoč robovskom pristupu, uspijeva samo izgubiti sve. Čak i kada pokuša pokazati zube – a to se događa samo jer zbog svoje egomanije misli da kao članica EU može vršiti pritisak na Srbiju kada god hoće (a ne može) – većinom su rezultati katastrofalni. Pitajte Milanovića što je dobio svojim genijalnim potezom blokade granice prema Srbiji, sigurno će vam nešto o tome znati reći. S druge strane, pred domaćom javnošću se svaki neuspjeh pokuša pokazati, logično, kao uspjeh. Pa tako je uništen odnos s Rusijom dio šire humanističke Europske politike, a ne budalasta igra između SADa i Putina; oružje u rukama terorista je Assadova krivica, a ne hrvatskih, jordanskih i američkih vlasti itd. Bilo bi zaista vrijedno pohvale kada bi se hrvatske vlasti uistinu odlučile za bilo kakav koherentan pristup, odnosno kada bi mogle jasno naglasiti kako im je cilj biti zapadna marioneta jer je Hrvatska, na njihovu žalost, mala i totalno nebitna država. Bilo bi u redu i kada bi vlasti naglasile kako ih uopće nije briga za civile u Ukrajini i Siriji, jer žele samo ruske turiste i sirijsku naftu. Sve bi to bilo u redu, jer bi označavalo činjenica da nekakav stav i odlučnost postoje. Ako ništa drugo, barem bi znali na čemu smo.
Ovako, kompleks inferiornosti jača ego, a taktička i intelektualna inferiornost dovršava svoj posao. Blokada Srbije je samo posljednji čin koji je pokazao realnost Hrvatske, koja čak i kada želi obraniti nekakve „državne interese“, za takvo što nema snage. Dok se kod kuće vladajući uvijek osjećaju najvećima, vanjska im politika redovno šamarom pokazuje gdje im je mjesto. Primjeri drugih manjih europskih država pokazuju da se drugačije može, ali za to treba biti sposobni i mudri, jer bez jasnog stava, bez kičme, bez ideala, umišljeni unutar svojih granica, ništavilo izvan njih, realnost hrvatske vanjske politike je samo grijanje klupe.
Tags: , ,

VEZANE VIJESTI