Neovisni novinarski portal
26.11.2020.
REPORTAŽE
Andrija Vukša pali svoje 12 godina čekano svjetlo (Foto: Tris/H. Pavić)

Parčići, zaselak Vukše, dvije godine poslije:
Svjetlo je konačno pobijedilo – mrak!

Andrija Vukša pali svoje 12 godina čekano svjetlo (Foto: Tris/H. Pavić)
Andrija Vukša pali svoje 12 godina čekano svjetlo (Foto: Tris/H. Pavić)

Andrija Vukša pali svoje 15 godina čekano svjetlo (Foto: Tris/H. Pavić)

Možete li zamisliti da je vijest kad neko selo u Hrvatskoj, punopravnoj članici Europske unije, navodno elitnog kluba država Starog kontinenta, dobije struju?! Zar je struja u 21. stoljeću uspjeh kojim se političke nomenklature hvale?! Ili je njihova sramota što se taj događaj zbiva 15 godina nakon što su se rijetki mještani zaseoka Vukše, sela Parčići, u općini Kistanje, vratili u svoje devastirane, zapuštene i sasvim neuvjetne kuće? A prije rata u svakoj je ovoj kući, u svakom zaseoku svijetlilo kao u gradu…

Na Stipanje, dan poslije katoličkog Božića, otišli smo u Parčiće, 15 kilometara od Kistanja, tamo gdje malo tko zalazi i jedva da se ima komu doći. U Vukše se 2001. vratilo četvero-petoro ljudi, starčad, bolesna, nemoćna i izgubljena u ovim bespućima nehumane stvarnosti. Bili smo kod njih prije dvije godine, na poziv Bože Šuše iz Kistanja, koji nas je zamolio da posjetimo te usamljene i zaboravljene ljude koji žive bez struje, vode, puta, u uvjetima koji bi i najtvrdokornije čeljade taklo u dušu i probudilo mu savjest (POVEZNICA). Upozorili smo na njihovu sudbinu riječju i slikom, i evo, dvije godine poslije, s radošću se u zimsko predvečerje ponovo probijamo izlokanim bijelim putem u selo koje je ovih blagdanskih dana obasjalo svjetlo!

Rade i Stoja (Foto: Tris/H. Pavić)

Rade i Stoja (Foto: Tris/H. Pavić)

Zajedničkim naporima UNDP-a, Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost te Šibensko-kninske županije u svaku povratničku kuću u Vukšama stigla je struja. Zahvaljujući solarnim sustavima koji su im instalirani i preko kojih se napajaju, i oni danas mogu reći da znaju što znači toplina doma.

Svaki je sustav, kako nam je kazao UNDP-ov koordinator projekta Mislav Kirac, stajao oko 50 tisuća kuna. Snaga invertera za jednog člana je 3 kilovata, a naknadu za potrošenu struju Vukše neće plaćati.

– U općini Kistanje smo postavili tri takva sustava, u Šibensko-kninskoj županiji 8, a u cijeloj Hrvatskoj ih je ukupno 46 – navodi Kirac .

U to ime Jovan je skromnim, šarenim lampicama, Božiću i svjetlu u slavu, okitio ulaz u svoju kuću. Nek’ se zna da su i njima blagdani. Mada su pravoslavne vjere, štuju i katolički Božić…

Rade i dalje vitalan, Stoja “pala u krevet”

Andrijin 'špaher' (Foto: Tris/H. Pavić)

Andrijin ‘špaher’ (Foto: Tris/H. Pavić)

Kad smo prije dvije godine došli u Vukše, tih nekoliko povratnika koje smo zatekli, bili su bez nade, deprimirani vlastitim životom, ali i perspektivom u koju smo ih uvjeravali. Nisu vjerovali da će struja za njihova života zasjati u tim trošnim kućercima. A ipak jeste. Gole, štedne žarulje u svakoj prostoriji, pa i pred kućnim vratima, griju, s ponešto kasno probuđenog optimizma, srca ovih osamljenika, ali istodobno izdajnički obasjavaju  krivnju onih koji su odgovorni za bijedu i nemoć starčadi o kojoj se gotovo nitko ne brine.

Baš kao i zimske 2014.obilazimo ih opet istim redom. Prvo zakucamo kod Rade Vukše i njegove Stoje, koji su nas i svojedobno srdačno primili i s nama se ljudski ispričali. Danas je situacija puno, puno gora, žalosnija, tužnija. Radu zatičemo kako bolesnu suprugu pokušava smjestiti u krevet, dok se jauče na svaki dodir. Doima se umorno i od života i od ove osame.

Radi je 87 godina, ali još je vitalan, spretan i brine sam o svom domaćinstvu. Njegova Stoja (84) „pala je u krevet“, a prije samo dvije godine bila je još itekako u snazi. Trese je groznica, doziva stalno Radu, i bolno jauče, a Rade nemoćno širi ruke, ne zna ni sam kako joj pomoći. Njegov krevet uz njezin, da po noći bude što bliže zatreba li joj. Peć na drva širi ugodan miris i toplinu, a Rade stalno zahvaljuje na posjeti, nudi vino, domaće, njegovo. Ne bi, hvala, uzvraćamo, sve s nelagodom da nešto krivo ne shvati. Nabacio na svoju Stoju sve što je imao u kući, poplun, dvije deke, a ona i dalje plače kako joj je hladno.

Ponovo rođeni!

Voštane svijeće i šibice (Foto: Tris/H. Pavić)

Voštane svijeće i šibice (Foto: Tris/H. Pavić)

Svih pet mještana vratilo se u selo 2001. i od tada žive od dana do dana, od svjetla do mraka. Pred kućom stado od 15-ak ovaca. Ugojene, djeluju moćno i snažno, nije ni čudo što su Stoju bacile kad ih je pokušala utjerati u tor. Morat će ih, kaže Rade, smaknuti, jer “nijesam ja više za to, a nije ni Stoja. Evo ih išla ugnat u tor i pala, ovdi san je naša, s glavom na betonu“, pokazuje nam u dvorištu najstariji od Vukša povratnika. Otad, veli, više nije za ništa…

– Kako mi je sada sa strujom? A šta pitate?! Rodio sam se ponovo. Znači mi život, eto šta. Imao sam ja i agregat, radio bi sat – dva, a onda usred zime moraš vani gasiti ga, jer se kvario stalno. Četiri sam promijenio. Niko s njime ne zna upraviti. A sad, stisneš prekidač i sve sjaji.

Rade se hvali kako je dobio i novi „beko“ frižider, pa sad više ne mora pješačiti i do dva kilometra k Đuri Kresoviću da mu zaledi meso. – Evo, pogledajte- ponosno će pokazati otvarajući punu ledenicu. Uključen mu i stari frižider, a u njemu, objašnjava nam, drži ono što baš i nije tako dobro, što ne jedu ni rado ni često, recimo jetricu. Ali, doći će dan da će i to spremiti za ručak…

– Velika je razlika prije i sad – dodaje naš domaćin.- Prije sam stalno strahova da će agregat crknuti, pa svako malo unutra-vani, a sad, mirno u svojoj kući sjedim, gledam televiziju a frižider pun. Zaklao sam janje od 18 kila i spremio u frižider, više ne moram po selima tražiti da mi neko primi i spremi moje. Nema života bez struje, a vidite, ja sam bija skoro 15 godina u mraku ili uz sjenu voštanice.

Dosad nisam ni vidio di živim…

Ovce i ovce (Foto: Tris/H. Pavić)

Ovce i ovce (Foto: Tris/H. Pavić)

U Andrije (74), čovjek bi na prvi pogled pomislio, sve isto. Ipak nije. Osmjeh od uha do uha, u nekoć mrzovoljnog i ljutitog povratnika, koji sad ne krije sreću. I on pokazuje frižider kao najveći trofej svoga skromnog i teškog života, sav ozaren.

– Spasilo! Čeka sam i dočeka. Na proljeće ću sve ovo okrečiti. Prije nisam ni vidio u čemu živim. U četiri popodne već bi išao u krevet. Što bi čovjek radio kad padne mrak, a nemaš struje?!

Živio je Andrija s majkom Cvijetom, gluhom staricom o kojoj je brižno skrbio iako jedva da išta vidi. Cvijete više nema…

U čađavom sobičku prekrcanom starim posuđem, i dalje ponosno stoji voštanica, „ko u muzeju“, dobacuje Andrija, zlu ne trebalo, jer kako doš’la, mogla bi struja i nestati.

Nudi nas cigaretama, darežljiv, nasmijan, sve bi s nama podijelio. Inače, kaže, puši lulu, ali bio mu sinovac pa donio cigarete. Andrija živi od mirovine, 1800 kuna, ima 28 godina staža u radnoj knjižici, a bio je vrstan keramičar. I Andrija je meso nosio u Modrino selo kod Đure Kresovića da ne propadne. Đuru i danas zovu sudac. Bio je, kaže Andrija, predsjednik suda“ RSK“.

– Uvijek sam gledao kako ću pasti, kako će me vuk napasti na putu. Ima do Đure kilometar i po , možda i dva. A sad, lijepo stavim u svoj frižider i kad mi padne na pamet mogu skuhati- priča zadovoljno Andrija. Planira nabaviti televizor i štednjak, mobitel ima, a više nije problem ni napuniti ga…

Zakleti “hajdukovac”

Andrija Vukša kraj novog postrojenja (Foto: Tris/H. Pavić)

Andrija Vukša kraj novog postrojenja (Foto: Tris/H. Pavić)

– Sad mi je televizor prioritet, a da vam pravo kažem, neću gledati ništa osim nogometa i dnevnika. Drugo me ne zanima. Veliki sam navijač Hajduka. Neću valjda navijati za Crvenu zvezdu ili za Dinamo. Hajduk je naš dalmatinski tim, nema tu šta – kaže Andrija.

Niže u selu, kuća Jovana Vukše. Jedina blagdanski okićena raznobojnim lampicama.

– Dobro je, dobro, a još bolje bi bilo da imam ženu. Ovako sam, nikad mi dan proći- požali nam se Jovan. Znade on otići i u susjednu Medviđu, a i oni dođu k njomu.

– Sa strujom ili bez nje, pa to je razlika k’o sunce i mjesec. Liježeš miran, komodniji si, sve je drukčije da možeš upaliti žarulju. Samo ne znam što mi je s ovim televizorom. Radio do maloprije, a evo, vidite i sami , sad ga ne mogu nikako naštimati.

Jovan ima dvije kćeri i sina, jedna mu kći u Austriji, druga u Zagrebu, a sin u Srbiji. Dođu, obiđu ga…

Bio je zidar, VKV,pravi meštar, radio u benkovačkom „Radniku“ po cijeloj Dalmaciji. Sad živi od mirovine, ima 5 pivaca i jednu kokoš, psa i mačku. On pazi na njih, oni na njega.

U Vukšama nema dobrosusjedskih odnosa. Svatko se drži svoje kuće a u susjedno dvorište i ne gleda. Tko bi ga znao zašto je tomu tako, pa su ljudi i u muci češće kukavice i svadljivci, nego junaci…

Jovan ima problema s antenom (Foto: Tris/H. Pavić)

Jovan ima problema s antenom (Foto: Tris/H. Pavić)

 

 

 

 

Tags: , , , , , ,

VEZANE VIJESTI