Neovisni novinarski portal
19.11.2017.
DRUGA PARALELA
Bombardirana osnovna škola u Siriji (foto: http://www.syriauk.org)

Druga paralela:
Izgubljeno školstvo

Bombardirana osnovna škola u Siriji (foto: http://www.syriauk.org)
Bombardirana osnovna škola u Siriji (foto: http://www.syriauk.org)

Bombardirana osnovna škola u Siriji (foto: http://www.syriauk.org)

S približavanjem kraja 2016. godine, sirijski građanski rat polako ulazi u svoju šestu godinu trajanja. Iako je o tom strašnom konfliktu puno napisano, ponekad izgleda kako se našoj javnosti, i Europi uopće, pitanje Sirije čini zanimljivim isključivo kada se Turska odluči malo ucijeniti stari kontinent, pa propusti nekoliko desetaka tisuća ljudi preko granice, ili kada netko od izbjeglica počini koje kazneno djelo (većinom ne Sirijci). U svim drugim slučajevima, previše nas i ne zanima što se to tamo događa.

Nema veze, sve je to dio ljudske prirode. Na koncu, doći će dan kada će se sirijski građanski rat okončati, jer svaki rat kada tada mora završiti, baš poput svjetskih ratova ili stogodišnjeg rata, a tada će se ova razorena zemlja morat opet pokrenuti, bez obzira na vlast koja će tada imati moć u svojim rukama. Međutim, kada ta zora mira bude svanula, postoji mogućnost da u Siriji ne bude više mladih sposobnih za ponovno pokretanje svoje zemlje.

Razrušene škole

Naime, trenutno se u Siriji nalazi otprilike 2 milijuna djece školske dobi koja ne pohađa nikakav oblik nastave. Prije rata, 90% Sirijaca je bilo pismeno, no izgleda kako će ih nakon rata biti mnogo, mnogo manje. Situacija je za one koji su ostali blago rečeno katastrofalna, pogotovo na teritorijima koje kontroliraju opozicijske i terorističke snage, gdje se škole sustavno bombardiraju i uništavaju. Nije potrebno spominjati da su te škole rijetko prazne, i da pod tim ruševinama stradavaju djeca, nedužne „kolateralne“ žrtve svjetske igre moći. Slike podzemnih škola u dijelu Alepa kojeg kontroliraju opozicija i teroristi iz bivše Al-Nusre, obišle su svijet više puta, dok se broj mrtve djece konstantno povećava iz dana u dan. Situacija nije najbolja ni u drugim dijelovima zemlje, gdje je samo 2015. zabilježeno preko 60 napada te 591 stradalih dječaka i djevojčica. Ove godine je zabilježenih vojnih udara bilo otprilike 84, uz 69 smrtno stradalih. Nažalost, ovo su samo obične brojke, ali nedostatak brojki je taj što im fali duša, fali im slika koja je potrebna ljudskome mozgu da efikasnije procesuira podatke i u čovjeka probudi potrebnu dozu empatije i suosjećanja. Direktni krivci za ovu tragediju su većinom lovci Sirijske vojske, koji unatoč relativno preciznim saznanjima o položajima škola, nerijetko te zgrade pretvaraju u prah i pepeo. Naravno, ne bi bilo korektno za takvo stanje okriviti samo jednu stranu, jer je dokazano kako pobunjenici i teroristi rijetko biraju sredstva u svojim akcijama, s jedinom razlikom što oni ne mogu biti toliko „učinkoviti“ zbog nedostatka zračnih snaga.

Dehumanizacija školstva

S uništavanjem škola, uništava se sirijska budućnost, ali što je još gore, pokušava se uništiti sve ono što je protivnička strana u toj školi provodila. Škole bivaju pretvorene u centre za mučenje, improvizirane zatvore, koji mjesta znanja i napredovanja pretvaraju u simbole patnje i muke. Škole stvaraju identitet, ali sukobljene strane u ratu ne priznaju identitet neprijatelja te ga zbog toga treba što efikasnije uništiti, počevši upravo od škola. Djeca i učitelji koji svakodnevno gube život u tim igrama su samo simboli, oni nisu živa bića, oni su stvari koje treba iskoristiti, uništiti, poput divljih biljaka koje kvare savršeni vrt. U takvim okolnostima, logično, roditelji ne žele slati svoju djecu u školu, jer su svjesni da postoji velika mogućnost da se iz škole neće nikada vratiti. Alternativa im je ostanak kući, gdje ako još uvijek imaju krov nad glavom, mogu dobiti kakvo takvo obrazovanje. Ali, svi znamo da to nije dovoljno, da takva praksa ne može zamijeniti organizirani obrazovni sustav. Međutim, postoji nešto još mnogo strašnije od toga, odnosno činjenica da djeca od najranije dobi počinju doživljavati školu kao mjesto smrti, gdje ostaju bez prijatelja i učitelja. U takvom kontekstu djeca počinju mrziti školu, jer škola na sebi preuzima teret rata kojeg oni nisu htjeli, krv onih koji su pred sobom imali cijeli život te koji su u tim ustanovama pronašli samo svoj kraj. I za njih će doći kraj rata, ali se ta mržnja neće moći tako lako izbrisati. Što će oni govoriti svojoj djeci? Koju će oni sliku škole moći predati u naslijeđe budućim generacijama?

Izgubljena generacija

Sve to stoji, mogli bi pomisliti neki, ali kakve sad veze imaju škole u Siriji s nama, koji ionako imamo i previše vlastitih problema? Zanemarimo li faktor humanosti, prema kojemu bi trebali osjećati barem nekakvu vrstu empatije prema patnjama bilo koga, bilo gdje, postoje i mnogo konkretniji razlozi zašto bismo ozbiljno trebali razmisliti o trenutnom stanju u Siriji. Uzimajući u obzir da je većina Sirijaca (!) koji su stigli u Europu uistinu kvalitetno obrazovana, zapanjujuća je reakcija europske javnosti koja je u njima vidjela samo smrdljive i prljave polupismene teroriste s bliskoistočnih planina i pustinja. Ironija leži u činjenici da bi za pet ili deset godina iz Sirije u Europu stvarno mogli dolaziti takvi ljudi, jer ako se trenutno stanje nastavi, ili pogorša zbog pobjede islamista ili terorista, škole će u Siriji zaista obrazovati fanatike. Uruši li se obrazovni sustav do kraja, prazninu koju će škola ostaviti, popunit će radikalisti i drugi ekstremisti kojima se ljudi u očajnim situacijama u pravilu okreću. To se dogodilo u Afganistanu, Iraku, Libiji, Pakistanu, Somaliji, Nigeriji i svim drugim zemljama gdje se uz slabljenje (nestajanje) vladavine prava, dogodila i propast školstva. Kao što smo vidjeli prošle godine, Sirija nije toliko daleko, pa čak niti pješice, stoga u slučaju da se dosadašnje relativno sekularno obrazovanje u toj zemlji izgubi, tada ćemo zaista imati motiva za strahom.
Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI