Neovisni novinarski portal
6.12.2019.
KOMENTARI / POLITIKA
Vic tjedna: Kako se “igrač s klupe” prometnuo u prvog do-kapetana

Vic tjedna:
Kako se “igrač s klupe” prometnuo u prvog do-kapetana

14100461_326982280972924_8727900253952171755_nImamo Vladu koja je tek počela raditi, a već obara rekorde. Ovo je najglomaznija hrvatska Vlada dosad, jedna od najvećih u Europi. Mada su njezini ključni akteri, HDZ i Most, tijekom izborne kampanje na sva usta obećavali racionalizaciju i smanjivanje izvršnog aparata, kad je došlo vrijeme njezina konstituiranja, suprotiva obećanju, još su je i dodatno povećali. Za jedno novo ministarstvo. Jer su imali ministra viška. Koji nije htio statirati bez portfelja u Plenkovićevom kabinetu, pa se za njega brzinski formirao novi resor. Upravljanje državnom imovinom. Vic je u tome da je Goran Marić, ministar novog, ad hoc ministarstva, od neželjenog „uljeza“ u Vladi, svojevrsnog rezervnog igrača, postao, uz premijera, njezin najmoćniji član. Skoro pa- kapetan.

Trebao bi, naime, disponirati državnom imovinom čija je procijenjena vrijednost oko 33 milijarde eura, što ga čini besumnje ključnim čovjekom Plenkovićeva tima, ma koliko u javnoj percepciji figurirao kao strano tkivo u tom društvu odabranih…

Moćni čovjek iz Gruda

A nije samo stvar u tome da će Goran Marić upravljati s više od milijun državnih nekretnina, od čega je samo stanova preko 27 tisuća, poslovnih objekata preko 11 tisuća, 70 vila itd. Vic je u tome da će ovaj ozbiljni, ponešto zakopčani i strogi ministar, koji je ministarstvo dobio „prečicom“, kontrolirati sve strateške državne tvrtke, ali i imenovanja uprava u njima. Što ga čini, doista, jednim od najmoćnijih aktera nove vlasti. U mentalitetu ovdašnjih političkih elita, koncentriranih primarno na osobne materijalne probitke, pozicije i privilegije, a ne na opće dobro, ova druga dimenzija ministra državne imovine daleko je zanimljivija od same činjenice da mu je na dispoziciji golemo državno dobro. Za mnoge je važnije i intrigantnije pitanje tko će biti Marićevi kandidati za uprave strateških državnih poduzeća ili onih od posebnog interesa države, komu će dati potporu u kandidaturi za nadzorne odbore tih tvrtki, negoli što će nesuđeni ministar bez portfelja napisati u Strategiji upravljanja državnom imovinom i kako će njome gospodariti. I eto novog razloga da se sva pažnja fokusira na ovog Plenkovićeva „zeca iz šešira“ s kojim mandatar/premijer nije neko vrijeme znao što bi, a možebitno bi najradije da je u šeširu i nestao…
Marić je doktor ekonomskih znanosti ( od 1999.), rodom iz Gruda ( BiH ), saborski zastupnik od 2008., a figurira kao zagovornik nacional-etatističke ekonomske škole, sklon svojevrsnom državnom intervencionizmu. Nasuprot njemu, ključne gospodarske resore u novoj Vladi drže predstavnici „neoliberalne ekonomske misli“, od ministra financija Zorana Marića, preko ministrice gospodarstva Martine Dalić do ministra rada i mirovinskog sustava Tomislava Ćorića. Što jasno govori i o ekonomskom opredjeljenju predsjednika Vlade, Andreja Plenkovića, konzervativnog zastupnika liberalne ekonomije. Što u toj ekipi radi Goran Marić? Drži ravnotežu između HDZ-ovih radikala i centrista, smiruje duhove među nezadovoljnim „zajedničarima“ koje je smjena na vrhu stranke ( nakon ostavke Tomislava Karamarka) zatekla nespremne i destabilizirane? Ili je njegovom statusu presudio Most, za partnerstvo s kojim se Marić zdušno zalagao, pa kad je trebao Petrov mu je to i vratio…?
Bar dvije stvari su znakovite, ali i zabrinjavajuće, u ovom ministarskom imenovanju. Prvo, najprije smo imali ministra pa tek onda za njega ustrojili ministarstvo. Drugo, u ovoj vladi resor se ne dobiva po stručnim preferencijama i profilu kandidata za ministra, jer svi mogu sve, makar i kad ne znaju ništa, nego se križaljka popunjava mimo kompetencija, po osobnim preferencijama ili, ako ste nešto manje po volji premijeru, što vam ostane.  A kako je ovo slojevita vlada, u kojoj participira više partnera, tko vas pita što ste po struci, zna se unaprijed što vas pripada, pa makar da ste i zubar, osigurana vam je pozicija ministra uprave! Moglo je i gore, recimo da profesor književnosti bude ministar zdravlja… Kod Plenkovića je ipak liječnik na čelu toga resora, ali ne bilo koji i bilo kakav, već prononsirani štovatelj poglavnika Ante Pavelića čiji je grob s puno pijeteta i tronutosti kitio svojedobno u Madridu.

O’š gospodarstvo, promet, turizam… sve može!

Gorana Marića se prije konstituiranja Vlade spominjalo primarno kao kandidata za ministra gospodarstva, ali je mandatarov izbor bila Martina Dalić, povratnica u HDZ, pa je Mariću ponuđena rezervna opcija- promet. O.k., mislio je Marić, može i promet. Ali, to je, dakako, uvrijedilo dotadašnjeg šefa toga resora Olega Butkovića, kojemu je utješno punuđen – turizam (!?)
Za Butkovića se, kako se naveliko spekuliralo u političkim kuloarima, založila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, jer joj je, navodno, Butković ostao jedina „kopča“ na Vladu, i bio je spašen. Za Marića više nije bilo resora, pa je uguran u Vladu tek radi „mira u kući“, bez portfelja,  kako bi se primirili stranački duhovi revoltirani izostankom Zlatka Hasabegovića iz Plenkovićeva tima. „Izbacivanje“ i Marića za njih bi bilo neprihvatljivo šamaranje. Tako je ekonomski stručnjak iz Gruda osigurao ulazak u Vladu i bez resora, da bi se resor otvarao naknadno, radi zbrinjavanja „ultimativnog ministra“. Takvo što je naprosto zlo i naopako.
Doduše, Marić je stalno tvrdio kako će dobiti ministarstvo, navodno je čak, nakon što je Vlada u Saboru potvrđena, prijetio ostavkom, uskrati li mu se portfelj, i naposljetku ga je i dobio. I to kakav. Mega-portfelj!
Goran Marić nije autentični Plenkovićev izbor, jer da ga je htio, u Vladi bi ga imao kao svoj prvi, preferirani sastav. Ali, ne samo da nije bio u prvom timu, nego i kad je pripušten u kabinet, spominjao se tek kao koordinator za upravljanje državnom imovinom, državnim uredima, agencijama itd. Ne i kao ministar. Što sugerira da je njegov ministarski položaj isforsiran pod pritiskom, kao i resor kojim će upravljati. Plenković evidentno nije imao ni u svojoj programskoj viziji niti u strategiji ideju o zasebnom ministarstvu za državnu imovinu, pa je umjesto od resora za kojeg treba čelnog čovjeka, krenuo od ministra kojemu traži resor. Iako je nesporno da državna imovina, zbog svoje potentnosti, raspršenosti, zapuštenosti i činjenice da u cijelosti nije ni popisana, zaslužuje kvalitetnije, organiziranije i odgovornije upravljanje. No, ne znači nužno da će pod kapom zasebnog ministarstva biti primjerenije i djelotvornije valorizirana negoli je bila u Državnoj upravi za upravljanje državnom imovinom ( DUUDI ).
Uostalom, i sam ministar Marić iz oportunističke kurtoazije tvrdi kako to što se DUUDI transformira u ministarstvo ne znači da je loše radio… ali nije bilo politike upravljanja državnom imovinom, pa DUUDI nije mogao provesti sve što je trebao, dijelom i zbog katkad pretromog, a katkad prerevnog djelovanja DORH-a. Ali, zato će on odmah uspostaviti nove mehanizme suradnje s Državnim odvjetništvom i pomaknuti stvari s mrtve točke… Ali, hoće li to biti dovoljno? Tek pomak s mrtve točke ?

Ništa protiv privatizacije, samo da nije – telefonska

Slučaj Gorana Marića  koji je proglašen ministrom prije negoli je “njegovo” ministarstvo ustrojeno, svjedoči voluntarističku narav Plenkovićeve vlade u kojoj, ako ste već odabrani, možete biti na čelu bilo kojeg resora. Neovisno o struci, znanju, sposobnosti, kvalificiranosti. A kako smo vidjeli, sasvim je normalno šetati iz ministarstva u ministarstvo jer ova je ekipa sposobna za sve. Naročito za skupi, jalovi karijerizam.

Marić se našao gdje se nije vidio. Ali, njemu ne manjka samopouzdanja, a nije ni tako skroman i samozatajan kako se činilo. Bogme ni tako dosljedan kakvim se deklarirao. Više nije ni protivnik privatizacije državne imovine kako je u javnosti kotirao. Samo ako nije telefonska kakvu je prakticirao bivši premijer Tihomir Orešković. Takvo što, jamči novi ministar, više nećemo gledati.
– Najprije da demistificiram tezu da sam ja osobno protiv privatizacije, što nije točno. Nema većeg promicatelja tržišnih odnosa i privatnog vlasništva od mene, ali postoje neka javna dobra i opće dobro koje nije ekonomsko dobro i koje nikada neće biti na prodaju- eksplicitan je Marić. – Ali isto tako ima , ne na stotine, na tisuće vlasničkih udjela koje Hrvatska ne bi trebala zadržati, ali to treba sustavno analizirati i donijeti strategiju o tome – poručuje ovaj navodni narodni tribun, HDZ-ov ljuti kritičar Hrvatske narodne banke i banaka uopće kao odnarođenog segmenta sustava .
Ergo, Marić nije prirodan izbor premijera, dobio je, pod pritiskom portfelj, ne reflektira autentično opredjeljenje Plenkovića i njegove (neoliberalne) ekipe, i per fin, svemu tomu unatoč, dopalo ga je sve što Hrvatska ima! Upravljanje imovinom teškom bar 33 milijarde eura! Imenovanje uprava državnih tvrtki, filtriranje kandidata za nadzorne odbore… Pa taj ima moć o kakvoj nije ni sanjao! A kako se čini, ni Goran Marić nije ono što smo mislili da jest i kakvim nam se predstavljao. S tolikom koncentracijom nacionalnog dobra u svojim rukama, nije samo preuzeo golemu odgovornost za najvažniji vladin resor( uz financije, koje će ovisiti i o kvaliteti njegova rada i uspješnosti materijaliziranja državnog bogatstva), nego i goleme obaveze. Implicite i utjecaj. Što njegovu političku snagu naglo multiplicira. I objektivno ga čini potencijalnim remetilačkim faktorom Vlade. Ukoliko ne bude dovoljno kooperativan. A doima se kao slobodni strijelac. Nenaviknut na kolektivno djelovanje. Vic je u tome da Plenković taj rizik nije ukalkulirao, jer Mariću takvu ulogu nije ni planirao dati. S njim je više računao kao nekom vrstom „igrača s klupe“, a ovaj na kraju postao prvi do – kapetana …

Tags: , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI