Neovisni novinarski portal
19.11.2017.
KOMENTARI / POLITIKA
Tjedni komentar/Svrstavanje “nesvrstanog” ili deikonizacija generala Gotovine

Tjedni komentar/Svrstavanje “nesvrstanog” ili deikonizacija generala Gotovine

gotovina

Ante Gotovina, umirovljeni general, ribar, poduzetnik, per fin, od petka i vukovarske sjednice Vlade, i specijalni savjetnik ministra obrane, potpredsjednika Vlade Damira Krstičevića. Dio hrvatske javnosti likuje konačnim svrstavanjem politički „nesvrstanog“ Gotovine, ikone Domovinskog rata u Hrvata, koji je još jučer tvrdio: „ To nije moj put, ja se bavim ribarstvom, a ne politikom“. Dio ih se pita – što je to Anti Gotovini trebalo. Kapitulirao je pred opojnim šarmom politokracije personificirane u liku Andreja Plenkovića? Ili je naprosto odlučio pomoći prijatelju i suborcu iz ratnih dana? A možda je sasvim jednostavno, kao zatomljeni homo politicus, pomislio da je našao svoju političku opciju? Ali nije Vlada Andrej Plenković…

Odluka Ante Gotovine da se politički angažira u HDZ-ovoj vladi, ma koliko to bilo simbolično više negoli produktivno, na određeni način pridonosi demistifikaciji pozicije „generala svih hrvatskih generala“ kako ga ovdašnji svijet rado vidi. Jer, ovaj pustolov, po opredjeljenju vojnik, bivši legionar, zapovjednik ključnih vojnih operacija za oslobođenje okupiranih dijelova hrvatske države, ovim se činom, neovisno o tomu je li dominantno prijateljski ili politički motiviran, legitimira višestruko. Kao čovjek kojemu mirovina i ribolov ne mogu ispunjavati život u mjeri kako se nadao ( „ja sam ribar“), i kao svjetonazorski pacificirani HDZ-ovac kojemu je Plenković mjera politike s kojom se može identificirati.

Ratni “drugovi” Kotromanović i Krstičević

Naime, što? Objašnjavati isključivo prijateljskim pobudama ovaj angažman kojega je prije četiri godine nakon povratka iz Haaga kao slobodan čovjek, sam otklonio, bilo bi posve površno. Lako ćemo se sjetiti da je umirovljeni general Gotovina itekako prijateljevao i s Antom Kotromanovićem, još jednim ratnim drugom s kojim je na ratištima bio i sudbinu dijelio, ali osim privatnih druženja u kojima je sudjelovao i bivši SDP- ov premijer Zoran Milanović, nikad nije pokazao sklonost ka drugoj vrsti suradnje. I nikad to nitko i nije problematizirao, jer, budimo realni, ovaj priučeni poduzetnik u tunogojstvu teško bi se mogao staviti na dispoziciju jednoj lijevoj vladi. Ergo, Gotovina objektivno jest birač HDZ-a, dio je tog političkog i mentalnog nacionalno- folklornog miljea, ali mu se tijekom njegovih haaških godina od tog egzaltiranog hrvatstva koje se nerijetko pretvaralo u najprizemnije, ali unosno, profiterstvo, valjda sasvim ljudski smučilo. Za što je imao sasvim dobre osobne razloge…
Sjedeći u sedam kvadrata sheveningenskog zatvora sedam godina, imao je dovoljno vremena sa svih aspekata sagledati i neovisnu Hrvatsku i svoju ulogu u njoj. I odlučio se distancirati od politike. Ali i rata, ratnih priča, govora mržnje, podgrijavanja osvetničkih strasti  i animoziteta, podjela i svakovrsne političke instrumentalizacije rata za stranačke interese i potrebe.
– Rat pripada prošlosti, okrenimo se budućnosti, svi zajedno – poručio je po dolasku iz Haaškog zatvora, pred sto tisuća građana koji su ga dočekali na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Tom je izjavom kod nekih izazvao zbunjenost i nevjericu, uglavnom onih koji na sijanju mržnje i makar verbalnih ratova, egzistiraju. Ali, tom je izjavom „kupio“ i velik broj skeptika i kritičara, pacifista koji preziru oružje, sukobe, mržnju koja se baca među ljude i narode kao kost oko koje će se gladni i poniženi tuči, dok oni koji su im je dobacili profitiraju i bogate se. U javnosti se počela stvarati jedna nova percepcija o Gotovini kao nekoj vrsti preobraćenika koji je u zatočeničkoj osami rekapitulirao vlastiti život i shvatio poražavajuću istinu da se uvijek borio za druge. I kao legionar u Africi, i kao instruktor kojekakvih paravojnih snaga u Gvatemali, ali i kao hrvatski branitelj u Domovinskom ratu.

Gotovina kao  važna  HDZ-ova “lovina”

 Jer, kad je 2001. Haaški sud podigao optužnicu protiv tada već umirovljenog generala Gotovine, tereteći ga po zapovjednoj odgovornosti za sudioništvo u planiranom etničkom čišćenju i ratnim zločinima, morao je napustiti Hrvatsku i skrivati se, dok su kreatori takve politike i kojekakvi ratni huškači sjedili u svojim foteljama i ljuljuškali se u toplim, komfornim domovima, nakon što su cjelodnevno nastojali ući mu u trag i izručiti ga tadašnjoj glavnoj tužiteljici Tribunala Carli del Ponte.
I baš kako je Vladimir Šeks javnosti priopćio, uskoro su ga „locirali, identificirali i transferirali“. Ravno u Haag. Razumije se da nakon svega, i vojnik i čovjek Ante Gotovina, za politiku nije imao ni razumijevanja ni afiniteta.
No, četiri godine poslije, karte su se posložile po njegovoj mjeri i ukusu, a za ministra obrane došao njegov suborac i prijatelj Damir Krstičević. S kojim je 2000., voljom i potpisom tadašnjeg šefa države Stipe Mesića, zbog otvorenog pisma dvanaestroice hrvatskih zapovjednika koji zahtijevaju zaustavljanje kriminalizacije generala i Domovinskog rata, umirovljen. De facto zbog sudjelovanja u pokušaju državnog puča, kako je pismo okvalificirano. I to je morao biti još jedan razlog da mu distanca od politike postane još veća…
Ipak, dolaskom Krstičevića u Vladu, krenuli su razgovarati o mogućoj suradnji i angažmanu. Ovaj put Gotovinu nije trebalo nagovarati. Krstičević je o imenovanju s oduševljenjem izvijestio javnost, ne krijući koliko se raduje “što je moj veliki prijatelj i naš heroj pristao na moj prijedlog i spomenuti angažman te sam uvjeren da će General svojim znanjima i sposobnostima značajno doprinijeti nacionalnoj sigurnosti i razvoju oružanih snaga…“ Dobro nam došli generale- pozdravio ga je na svom FB profilu Plenkovićev ministar obrane ponosno poentirajući na tako „važnom pojačanju“. Što drugima nije uspjelo, eto, njemu jest, kao da je stajalo u podtekstu objave na društvenoj mreži. Tako je Gotovina postao i važna HDZ-ova “politička lovina”…

Poruka i “poruka”

I premijer je zadovoljan, jer, to jest poruka, ali primarno hrvatskoj političkoj i građanskoj javnosti. Ne i Srbiji, kako to čita tamošnji premijer Aleksandar Vučić, referirajući se na Oluju, na egzodus Srba iz tzv. krajine, pljačku i palež njihovih domova, zločine, mukotrpan povratak… i aludirajući na različiti doživljaj Oluje kod Srba i Hrvata. Jer, jedni je slave, drugi komemoriraju…
 Poruka je to, ipak, prevalentno o generalovim preferencijama, što u Hrvatskoj kakva jest, još duboko zadojena ratom i podjelama, ima svoje značenje i svoj eho.
– Tijekom razgovora general Gotovina ponudio je svoje znanje i iskustvo. Smatram kako general Gotovina može pomoći u aktivnostima ministra obrane i domovinske nacionalne sigurnosti- neeuforično, za razliku od ostalih, komentirao je imenovanje specijalnog savjetnika u resoru obrane premijer.
O.k. Gotovina je time završio svoje „civilno“ razdoblje i upisao se u hrvatski politički registar. Obimnu knjigu svakovrsnih likova, često stranački profiliranih isključivo materijalističkim i karijerističkim pobudama, profaniranih i kompromitiranih, čast iznimkama, ali mahom ljudi koji su zaslužni za generalni prezir naroda spram politike. I još nešto. – Rat je prošlost, okrenimo se budućnosti, svi zajedno- rekao je Gotovina u trenutku ostvarene slobode. Je li svjestan da će ga ulaskom u hrvatsku politiku, prošlost vrebati na svakom uglu? Je li spreman na to?  Zašto se nakon četiri godine, činilo se čvrsto izabrane, apstinencije, odlučio ući u taj svijet i s njim dijeliti sustav vrijednosti i odgovornost za njegovu potpunu relativizaciju i kvarnost? Budimo realni i sasvim pošteni- ikone su na zidovima crkvenih hramova i muzeja, one ne hode ovim prizemnim svijetom devastiranim nepravdom i nepoštenjem, grabeži i lopovlukom…
Tags: , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI