Neovisni novinarski portal
23.11.2020.
KOMENTARI / POLITIKA
Ima tu nešto…/Trg Josipa Broza Tita

Ima tu nešto…/Trg Josipa Broza Tita

marsalov-kazalisni-trgPiše: Renato Baretić

Tamo negdje, gdje pretpostavljamo da se nalazi “Zemlja 2.0”, planet nastanjiv za ljudski rod u ovakvom obličju, tamo je negdje, toliko svjetlosnih godina udaljena, i najbliža točka u kojoj bi se moj svjetonazor mogao preklopiti s onim Milana Bandića. U misli, riječi, djelu, pa i propustu, nemamo nas dvojica nijedne bliže dodirne točke.

Tako sam barem mislio do subote u podne, kad me je, u HTV-ovom Dnevniku, totalno izblesirao podsjećanjem na to kako čak ni Tuđman ’94. nije dopustio da se uopće raspravlja o promjeni imena Trga maršala Tita i, da stvar bude bolja, predložio da o budućem imenu tog trga (ili ostanku dosadašnjeg) odluče sami Zagrepčani, na referendumu koji bi se, uz minimalne troškove, mogao održati istovremeno s lokalnim izborima sljedećeg proljeća. Đe me nađe, Milane?!

Prepredeni Bandić

Legendarna “narodska” prepredenost zagrebačkoga gradonačelnika u ova, skoro puna, dva desetljeća nijednom još nije poslužila općem dobru – i nikome pritom ne naštetivši! – kao ta izjava. Nikoga ne povrijedivši, Bandić je, ponajprije, sa samog sebe skinuo svaku mogućnost odgovornosti za izglasavanje odluke koja bi, vrlo vjerojatno, izazvala lavinu osporavanja i protivljenja, odluke kakvu se skanjivao donijeti i sam Franjo Tuđman, i to u doba dok su mu šnajderi dolazili na probe za onu bijelu “vrhovničku” uniformu. Kao drugo, ponudio je gradonačelnik Zagrepčanima da masovno (jer na izbore će ih izići daleko više no što bi ih izišlo na zasebni referendum o imenu nekog tamo trga, pa makar bio i taj, je li, Kazališni) odluče sami. I to za sitnu lovu: par tisuća kartonskih kutija i pola milijuna listića – pa to Holding sam plati dok trepneš!
A kao treće, poručio je neizravno Andriji Mikuliću, predsjedniku Gradske skupštine te Gradskog odbora HDZ-a (a i, usput, svojem onodobnom agilnom i ambicioznom SKH-sudrugu): “Tko vam je, dečec, prodao foru da meni možete vjerovati? Ajde vi prvo mene pobijedite na izborima, pa onda izvodite kaj vas je volja”. Zbunjenome Mikuliću nije preostalo ništa osim da se javno snebiva nad činjenicom da je isti taj Milan Bandić prije samo deset dana na istu temu zborio dijametralno suprotnim riječima, te da se s iskrenim legalističkim uvjerenjem, i to bez “spuštanja na razinu ideoloških rasprava, jer nema potrebe” poziva na europsku rezoluciju i hrvatsku deklaraciju koje, veli, propisuju “da se sve ono što podsjeća na bilo koji totalitarni režim, mora maknuti iz javnog prostora”.

Mikulićev obračun s totalitarizmima

Kao iskusni član Udruge neizlječivih Zagrepčana, moram priznati da me na “bilo koji totalitarni režim” podsjeća moćna gomilica građevina i institucija u mojem rodnom gradu, prilično istaknutih u javnom prostoru. Kako bi njih g. Mikulić uklonio iz istoga? Zbilja bi bilo zanimljivo zaviriti u njegove mokre snove o tome kako ukloniti, ne znam, pola Novog Zagreba, Zagrepčankin i Cibonin neboder, Neboder na Trgu, Autobusni kolodvor, pola mostova preko Save, toranj na Sljemenu… I još mnogo drugog (Velesajam, Jarun, Prisavlje, Kockicu, pola Dubrave zajedno s bolnicom, tri četvrtine fakulteta i studentskih domova – da brzo nabrojim samo ponešto) što nas podsjeća na jedan od “svih totalitarnih režima”. Da ne zaboravim i, božemiprosti, zatvor u Remetincu… Na što sliči Zagreb u Mikulićevim eurorezolucijskim i hrvodeklaracijskim snima, oslobođen svega što bi ikoga moglo podsjetiti na vrijeme autokratske vladavine Tita i Partije u koju se – kako bruje portali, forumi i društvene mreže – današnji predsjednik gradskog HDZ-a još kao srednjoškolac poletno uključio, baš taman prije no što je prdnula u rosu? Isključuje li možda g. Mikulić, u tim snovima, iz javnog prostora i sva ogledala i sve druge reflektirajuće plohe?
Nego, da se vratimo Bandiću i Trgu maršala Tita. Gradonačelnikov su subotnji ekspoze kreativniji besposličari po internetu već prokomentirali u stilu “I poslije mita – Tito” i “Mito je mito, al jedan je Tito”. Koliko će puta već do prvog zasjedanja Gradske skupštine dotični gospodin promijeniti stav, a koliko li tek puta do eventualnog raspisivanja uzizbornog referenduma – to ni vidoviti Milan ne može naslutiti…

Skidanje Maršala

A trg, heh, malo me je sram reći, ali u ove 53 godine još nisam upoznao nikoga tko bi uživo izgovorio njegovo službeno ime. Sintagma “Trg maršala Tita” koristi se samo na tri načina: u službenim adresama (i spominjanju istih), u snimljenim glasovnim obavijestima po tramvajima (i na displejima istih) te – pazi ovo! – na transparentima i u ustima samih zagovornika promjene imena trga, raznoraznih tomaca, šeparovića, mikulića i sličnih eks-komunista. Jednog dana, da se sve ovo izvrne naglavce i vrati na staro – jedino bi oni mogli reći, i to uz konkretne dokaze, da su usrdno ponavljali sintagmu “maršal Tito”, u onim olovnim vremenima kad se to nitko drugi nije usudio… Mi ostali, uvijek smo dogovarajući susrete govorili da ćemo se naći “ispred Kavkaza”, “kod Zdenca”, “ispred Akademije”, “ispred ŠPU”, “ispred Pravnog”… Taksisti vas nikad ne bi (doduše, ne znam kako je danas, jer sve ih se više po Zagrebu snalazi jedino uz pomoć GPS-a) odvezli do Gavelle, Komedije ili ITD-a ako biste im rekli samo “do kazališta” – znalo se na koje kazalište i adresu mislite. Nikad ništa slično “Trgu maršala Tita” ili, ne znam, “Titovom trgu” nije izgovorio nitko s kim sam u životu i riječ razmijenio. U praksi je, dakle, posve svejedno kako se taj trg zove ili će se zvati.
Premda, osobno sam, ako ikoga zanima, kao član gorespomenute zavičajne udruge, sasvim sklon preimenovanju. Valjalo bi ukinuti tog “maršala”, on doista nosi solidan ideološki teret na epoletama, danas sasvim suvišan, i dati tom lokalitetu ime “Trg Josipa Broza Tita”. Jer, budimo iskreni barem među sobom, mi Hrvati: nikoga važnijeg i većeg od njega, i za nas i za svijet, hrvatska majka još nije rodila. Ma koliko vi željeli da ga je pobacila.

      

              

    

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI