Neovisni novinarski portal
25.11.2020.
KOMENTARI / POLITIKA
Ima tu nešto…/Bandićev tučak na utuk

Ima tu nešto…/Bandićev tučak na utuk

"Naši ljudi" su svuda oko nas i oduzimaju nam naš prostor uz pomoć "svojih ljudi", a problem s "našim čovjekom" Bandićem je samo u tome što mišiće pokazuje pred onima najmanje imućnima među "našim ljudima".

Piše: Renato Baretić

Ilustracija: Mario Jurjević

           bandicU jednom od mojih bivših splitskih kvartova postojao je mini-market u montažnom objektu, ne veći od petnaest kvadrata, ali opremljen svime što normalnom čovjeku treba, osim svježeg mesa. Sve je unutra bilo uredno složeno, ali opet i nekako prenatrpano. Imalo je to čak i nekog šarma. U dućanu su radili gazda i njegova supruga, povremeno obje njihove kćeri, i gazdina sestra. Sve sam ih znao po imenu, imali smo neki kvartovsko-obiteljski đir, znali su mi čak i pričuvati kćerkicu dok ja skoknem do mesnice. Pinkicu sirovija čeljad, ali beskrajno prijazna. Naši ljudi.

            A onda je gazdi malo dojadila ta skučenost, pa je od bravara naručio nekakvu nakošenu konstrukciju i na nju, oveću, ispred dućana, iznio kutije i kašete s voćem i povrćem. Nije prošlo mjesec dana i komunalci su mu rebnuli opaku globu.

Sućutno kimajući slušao sam tada gazdine žalopojke i psovke, pazeći da mu ne otkrijem što zapravo mislim o svemu. Prošlo je još mjesec dana i – budući da gazda nije rodom iz Splita, nego iz bližeg zaleđa – našla se veza u poglavarstvu, konstrukcija je vraćena, a prijava, oplemenjena žalbom, odložena u neku od ladica za čekanje zastare.

Stafford-komunalci među gerberima

            Niti godinu potom, došla je pred dućan još jedna konstrukcija, slična ali upola veća. Gazda ju je postavio sučelice onoj staroj, zabio i nju u asfalt javne površine i, sve u svemu, zapasao svojim trgovinskim prostorom novih petnaestak kvadrata. Kad sam selio iz toga kvarta, obje su konstrukcije već bile optočene ostakljenom PVC-stolarijom, s limenim krovom i protuprovalnom bravom na vratima. Dugo već nisam bio tamo, najmanje šest godina; ne bi me nimalo iznenadilo da danas na tome mjestu zateknem neožbukanu dvokatnicu s nevelikim mini-marketom, kafićem i kladionicom u prizemlju…
            Zašto vam sve ovo pričam? Pa, kako bih rekao, nećete vjerovati, ali – zbog Bandića i Cvjetnog trga u Zagrebu. Vidio nam na webu video-snimku Cvjetnog trga nakon što su prodavači pokorno ispoštovali Bandićev usmeni ultimatum pa uvukli kante s cvijećem i stoliće unutar gabarita za koje plaćaju najam (dakle – pod granice svojih nadstrešnica) i mogu reći tek: da, sad to izgleda znatno urednije! Ni u paklu narkotika ne bih pomislio da je baš to, urednost, bilo prva i jedina ambicija Milana Bandića kad je odlučio poslati svoje stafford-komunalce bez papira među gerbere, kale i orhideje, ali i dalje stoji činjenica da južni dio partera tog trga sad izgleda suvislije.

“Naš čovjek”, Bandić, za “svoje ljude”

            Gledam po internetu naslove, tekstove, forumaške i FB-komentare, redom u stilu “Bandić prognao cvijeće s Cvjetnog” i ne mogu se načuditi tolikoj količini budalasanja. Cvijeće je s Cvjetnog prognano još tamo potkraj prve polovice devedesetih, dokad je šarmantni šušur svakovrsnih sklepotina od štandova još zračio identitetom opuštenosti i susretljivosti, da bi bio naprasno zamijenjen hladnom i bezdušnom ravninom, bez starih stabala i s unificiranim obdukcijskim stolovima umjesto cvjećarskih pultova. Nije tad još Bandić bio na vlasti (gradom je upravljao Mikša, Vedriš ili netko treći od onih Tuđmanovih usputnika, tko bi to sve popamtio) i nije on prvi započeo obezdušivanje Cvjetnog. Nakon ponovljene rekonstrukcije, kad su nova stabalca već pustila čvrsto korijenje, cvjećari su zbijeni na jug i jugoistok trga, u jednoobrazne kontejnere s nadstrešnicama, a ostatak površine prepušten je štekatima kafića i blagdanskih fritulo-kobasičara.
            Bandić nije nimalo kriv što je šest preostalih kioska s cvijećem sveo na gabarite za koje njihovi zakupci plaćaju najam. Bandić je kriv jer je to napravio preko noći i bez ijednog papira. Bandić je kriv jer sad svi živi misle (i zacijelo su barem malo u pravu) da je njegova usmena obznana cvjećarima nadahnuta čistim klijentelističkim kapricom, u stilu “ako mi Tomicu Horvatinčića prcate zbog gabarita štekata, e, onda ćemo sve svesti u zakonske gabarite”. Bandić je kriv jer se odjednom drži propisa k’o pijan plota, pa udara tučak na utuk u totalno bezazlenoj stvari: ako ne može milijarder, onda ne možete ni vi! Bandić je kriv jer od stoljeća sedmog upravlja glavnim gradom a još nije shvatio “genius loci” nijedne ključne točke zagrebačkoga kontinuiranog urbaniteta, niti za takvo što pokazuje imalo interesa. Bandić je kriv za trilijardu stvari, ali – ne, za dovođenje u red preostale cvjetne oaze na Trgu Petra Preradovića nije kriv nimalo.
            I cvjećari su, na kraju krajeva “naši ljudi”. Baš kao i onaj gazda mini-marketa u mojem bivšem splitskom kvartu, baš kao i onaj gospodin investitor koji je dobio dozvolu da u Maksimiru podigne četiri peterokatnice da bi ih, nakon ishođenja dozvole, pretvorio u četiri devetokatnice, pa se sad buni jer je tih šesnaest katova viška nekome zapelo za oko. “Naši ljudi” su svuda oko nas i oduzimaju nam naš prostor uz pomoć “svojih ljudi”, a problem s “našim čovjekom” Bandićem je samo u tome što mišiće pokazuje jedino pred onima najmanje imućnima među “našim ljudima”.

               

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI