Neovisni novinarski portal
12.12.2019.
KOMENTARI
Donald Trump i John Wayne (foto HINA)

Glas protiv

Donald Trump i John Wayne (foto HINA)
Donald Trump i John Wayne (foto HINA)

Donald Trump i John Wayne (foto HINA)

Američki predsjednički izbori su gotovi. Neki bi mogli s pravom uzdahnuti „Konačno!“. Međutim, kako bilo da bilo, njihov će rezultat dodatno potvrditi kako je 2016. godina sasvim sigurno jedna posebna točka na lenti vremena ljudske povijesti, ako ništa drugo barem za sve one koji će njene posljedice direktno osjetiti na svojoj koži. Sve je krenulo s famoznim Brexitom, događajem koji je duboko podijelio europsku i svjetsku javnost, ponajprije između one koji su slijepo vjerovali da Velika Britanija mora ostati u Europskoj Uniji, i onih koji su tu istu Uniju doživljavali poput zadnjeg kruga Danteovog pakla. Prije referenduma, malo tko je izvan britanskog otočja vjerovao da će se izlazak iz EU stvarno dogoditi, a mnogi u to ne vjeruju niti danas.

Ipak, prvo veliko „čudo“ ove posebne 2016. nastavlja svojim putem. Treba biti realni i naglasiti kako je to bio šok prvenstveno za Europu i eventualno neke američke i ruske političare, dok je drugi veliki događaji ipak mnogo dalekosežniji. Donald Trump? Još uvijek djeluje nevjerojatno da je takva osoba, odnosno američki multimilijarder i tajkun, uspjela dobiti izbore. Pritom, nije to čudno jer je Trump ekstremno bogat, to je zapravo najmanji problem u državi gdje je politika gotovo pa igra bogatih i razmaženih, često do granica dobrog ukusa, karikiranih individuuma. U biti, čudno je kako su Trump i Brexit uspjeli u nečem drugom, tj. pobijediti najsnažnijeg protivnika kojeg itko tko kandidira za neku kariku ili poziciju može imati, mainstream medije.

Teorija sposobnosti masa

Postoji u političkoj filozofiji jedna vrlo zgodna teorija naziva „teorija sposobnosti masa“. Njeno bi nas ime moglo zavarati, jer se ne radi o ideji prema kojoj su mase „sposobne“ nečega, već suprotno, radi se o koncepciji koja jasno naglašava kako su mase potpuno nesposobne razumno i racionalno birati i odlučivati. Široki pojam, ha? Naravno. Vrlo bi jednostavno bilo ovu teoriju iskoristiti kada govorimo o Brexitu i odabiru Trumpa za novog predsjednika SAD-a. U prvom slučaju, logično bi bilo za očekivati da bi svaki britanski građanin htio ostanak njegove države u EU, što zbog ekonomskih, što zbog društvenih razloga. Također, svatko razuman bi radije između dva zla izabrao ono manje, što je za mnoge u slučaju američkih izbora bila Hilary Clinton. Želimo li biti neugodni, mogli bi još i naglasiti kako su i u slučaju Brexita i u slučaju Trumpa manje obrazovani te stanovnici ruralnih područja, masovno glasovali upravo protiv očekivanja establishmenta, praksa koja se ponavlja i u Hrvatskoj, u kojoj najsiromašniji i manje obrazovani redovno svoj glas daju političkim opcijama koje desetljećima vladaju njihovim krajevima. Znači li to nešto na koncu? Ovisi. Držimo li se teorije sposobnosti masa, da. Tada, takvo glasovanje bi potvrđivalo ideju da mase nemaju razum, niti sposobnost racionalno birati, jer ako je neka populacija siromašnija ili živi u težim uvjetima od drugih, ali stalno glasa za istu političku opciju, tada očito nešto ne štima. Ali, kako tu teoriju prenijeti na slučaj Brexita i Trumpa? Princip je vrlo sličan.
Za Brexit su opet glasovali ljudi izvan velikih gradova, s područja uništene ekonomije i industrije. Njihov očaj nije mogao biti izokrenut obećanjima o boljoj budućnosti unutar Unije, jer se na koncu ni sami nisu nikada osjećali dijelom te tvorevine. Bespomoćan i razočaran čovjek za svoje probleme traži krivce, a pobornici Brexita su takve krivce imali mnogo: Bruxelles i migranti prije svega. Pritom, bilo je potpuno nebitno što su statistički podaci govorili o tim neprijateljima, kao što je bilo potpuno nebitno to što su njihovi problemi bili rezultat unutarnje, a ne vanjske politike. Povijesno je pamćenje kod masa izrazito kratkog vijeka. S druge strane, Donald Trump. Rekosmo, izbori su bili biranje manjeg zla, a iskreno, ne možemo biti sigurni da je baš Hilary bila nužno manje zlo. Retorika slična pristašama Brexita: migranti i vanjski neprijatelji. I opet, činjenice nisu imale nikakvog značenja, u prvom su planu, baš kao i kod Brexita, iskočile emocije. Mržnja, ljutnja, ljubav, impulsi koje nizozemski filozof Rob Riemen definira „iracionalnim“, opet su odigrali glavnu ulogu. Nije potrebno posebno napominjati kako su i Trumpa podržali stanovnici ruralnih sredina i manje obrazovani, to nije nikakva novost. Jesu li ova dva primjera konačni dokaz (ne)sposobnosti masa? Opet, ovisi. Ne možemo tvrditi da je Brexit čin luđaka, kao što ne možemo to reći niti za odabir Trumpa, jer na koncu, neki dublji razlog za ova dva događaja mora postojati.

Pobuna protiv sistema

Postoji još jedno čvrsto uvjerenje među masama: masovni su mediji svi redom potkupljeni i protiv njih se ne može. E, ipak je to u 2016. godini moguće. Naime, medijske kampanje koje su pratile Brexit i američke predsjedničke izbore bile su zaista na granici groteske. Bez obzira kakve ideje imali o tim događajima, činjenica jest da je tolika opredijeljenost protiv Brexita i Trumpa poprimala na trenutke gotovo odvratne i teško probavljive karakteristike. Stoga, možemo samo zamisliti kako su djelovale na njihove pobornike i, što je u cijeloj ovoj priči i najvažnije, na one neopredijeljene. Čovjek je čudno biće, stvorenje kojega nije teško zavaravati i lagati, ali koje kada osjeti da ste ga toliko dugo javno i bezobzirno gazili, može poludjeti. I, upravo su ljudi masovno u toj 2016. „poludjeli“. Naravno, ne u pravom smislu te riječi. Poludjeli su protiv toliko naivnog pristupa medija, shvatili su da im se želi nešto na silu nametnuti, odlučili su da žele pokazati elitama da na koncu oni odlučuju tko će u demokraciji pobijediti, bez obzira na propagandu, lažirane ankete i sve moguće prijetnje. Zaista zadivljujuće, samo što je taj dokaz „razumnosti“ došao prekasno i krenuo u potpuno krivom smjeru. Još jednom, teorija (ne)sposobnosti masa?

Pogled u buduću prošlost

Razlozi koji su doveli do Brexita i Trumpa su mnogo kompliciraniji od ovoga što je rečeno u ovome tekstu. Međutim, nemoguće je zatvoriti oči i ne vidjeti kako su ljudi umorni od aktualne europske i američke politike. Takva zasićenost nužno treba neki novi pogled na svijetu, novi izlazak, ali ono što se nudi je zaista zabrinjavajuće. Ako je alternativa Hilary Trump, birači u SAD-u su svoju kartu gnjeva zaista loše odigrali. Zašto? Zato što su imali priliku glasati i za nekog drugog kandidata, no to nisu učinili; zato što su mogli birati s obije strane spektra bolje ljude, ali to nisu učinili, zašto? Teorija sposobnosti masa? Britanci su svoje nezadovoljstvo unutarnjom politikom iskazali glasanjem protiv ostajanja u EU, bez da se većina brexitovaca uopće ozbiljnije zapitala što im je to točno Unija skrivila i kako im je sva ta silna radna mjesta oduzela. Još jednom, teorija sposobnosti masa? Odgovor u oba slučaja može biti jedno veliko „možda“. Ipak, što je tu je. Ali budućnost neće dugo čekati, već je tu iza vrata te će pred svima nama opet postaviti ista pitanja. Kako ćemo ubuduće iskazati naše nezadovoljstvo? Kamo ćemo usmjeriti naš bijes i našu razočaranost?
Svijet nije jednostavno mjesto, mir kojeg imamo sreće uživati nije garantiran nikakvim vječnim neraskidivim sporazumom, dok posljedice nekih drugih ratova osjećamo svakim danom sve izravnije. Trumpovu i Brexitovu pobjedu slave ljudi poput Marine Le Pen i Mattea Salvinija, ljudi koji budućnost vide u povratku čvrstim nacionalnim državama, ali ne smijemo zaboraviti kako smo takve države u Europi već imali, a posljedice njihove politike se još i danas snažno osjećaju. Kada Le Pen najavljuje da se „njihov svijet sada gradi“, možda bi trebali razmisliti o tome kakav je to svijet prije nego li dovršimo obrambene zidove, jer bi tada moglo biti već prekasno. Mnogi njihovi birači vjeruju da su Brexit i Trump simboli pobjede naroda, ali nekako se nameće osjećaj da je narod ipak na kraju opet poražen. Glas pobune važan je, jasno iskazuje nezadovoljstvo masa, ali takav glas nosi sa sobom visoku odgovornost. Birati bilo koga u pokušaju pobune ne mora nužno označavati pogrešku, ali nas povijest uči da rezultat može biti itekako negativan. Vraćamo li se opet u prošlost? Naravno, već neko duže opasno vrijeme.
Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI