Neovisni novinarski portal
2.12.2020.
KOMENTARI
Političari u crnome u posjeti Hudoj Jami (foto Ured predsjednice)

Pravda za sve?

Političari u crnome u posjeti Hudoj Jami (foto Ured predsjednice)
Političari u crnome u posjeti Hudoj Jami (foto Ured predsjednice)

Političari u crnome u posjeti Hudoj Jami (foto Ured predsjednice)

Kada se u četvrtak 27. listopada 2016. hrvatski politički vrh pojavio u Mariboru kako bi sudjelovao na svečanoj komemoraciji i pokapanju djela stradalih iz Hude Jame, glavna je poruka koja se od tamo proširila glasila nekako ovako: treba se suočiti s našom prošlošću. Zaista, kako se ne složiti s ovakvom tvrdnjom? Ipak, radi se o najmanje 726 zasada sigurno utvrđenih žrtava zločina kojeg su počinile postrojbe nove jugoslavenske države, uz nagađanja da se dublje u jami nalazi još najmanje 2000 tijela. Istini za volju, novi hrvatski premijer Plenković i predsjednica Kitarović nisu bili previše rječiti, odnosno suzdržali su se od bilo kakvog komentara, dok je bivši ministar kulture, Zlatko Hasanbegović, s osjetljivom gorčinom u glasu odgovorio na novinarsko pitanje naglašavajući, kratko i jasno, kako nije dovoljno napravljeno da se to mjesto dovoljno istraži i dostojno komemorira. Uzmemo li u obzir pretpostavku da su neke žrtve u jami žive zakopane i puštene da unutra skončaju zaista užasnom smrću te da se među njima nalazilo i žena, cijela se situacija čini dodatno užasavajućom.

Međutim, Huda Jama ne može, niti će ikada biti mjesto na kojemu će se buduće generacije prisjećati strahota, patnji i besmislenosti rata. Može to zvučati pesimistično, no dokle god budemo pristupali poviješću na način na kojemu pristupamo danas, i to ne samo u Hrvatskoj nažalost, ova će se jama kao i mnoga druga mjesta koristiti isključivo kao politički simboli određene ideologije, što s lijeve, što s desne strane. Zašto? Zato što većina ljudi nije sposobna povijesno razmišljati, razumjeti povijesne procese i poistovjećivati se s djelovanjima ljudi u prošlosti. Dovoljno je zapitati se tko su bile žrtve Hude Jame, da bi shvatili kako se nije radilo isključivo o nedužnim civilima koji su nesretnim slučajem izabrani i likvidirani bez ikakvog razloga. Radilo se o ljudima koji su u godinama prije tog nesretnog lipnja 1945 sijali strah na teritoriju današnje Hrvatske, Slovenije, Bosne u Hercegovine i dalje, mnogi su vjerojatno i sami bili nemilosrdni ubojice i okrutni pobornici nacističke i fašističke ideologije ili možda obični kolaboracionisti. Među njima su bile i njihove obitelji, ali i zauvijek nepoznati broj ljudi koji je tamo stradao bez da ikome išta skrivi. Opravdava li ova činjenica bila kakvu vrstu toliko okrutnog revanšizma? Niti u snu! Apsolutno ne! Nikada!
Rat je gadan, u ratu pravila postoje samo na papiru, a pošto je taj papir tada bio spaljen već gotovo pet godina, ne čudi da su mnogi koji su i sami puno izgubili, izabrali put kloniranja krvnika umjesto da se nekako odupru onoj klasičnoj demonskoj želji za osvetom, koja na ovom našem planetu krasi samo životinju koju nazivamo čovjekom. Huda Jama je postala za mnoge simbolom stradanja hrvatskog naroda, ljudi koji su branili Hrvatsku. Žalim te ljude, jer ne shvaćaju da je Huda Jama mnogo više, to je mjesto koje simbolizira stradavanje čovjeka kao vrste! Štoviše, predstavlja dvostruko stradavanje čovjeka, najprije kao vrste koja je sposobna uvjeriti milijune da postoje više i niže rase, a kasnije kao vrste koja iz pogrešaka drugih ne zna učiti te svoj bijes nekontrolirano iskaljuje nad poraženima. Huda Jama nije posebno mjesto, Huda Jama je svako mjesto na ovom svijetu, u svakom povijesnom razdoblju, gdje su poraženi i pobjednici pokazali da su nasilje i okrutnost u svojoj biti neutralni, ne poznaju dobro i zlo, idu, kao što je to nesretni Nietzsche dokazao, iznad tih koncepata. Ispod toga ostajemo svi mi koji biramo koju ćemo jamu štovati i poštivati, a koju ćemo grditi; koje ćemo žrtve opravdavati, a koje ćemo zaboravljati; čija ćemo djela veličati i čija blatiti. I nije nam lako. Nije, i nikada neće biti, jer povijest voli pobjednike, oni pišu knjige, oni kroje pogled na svijet. Zbog toga gubimo uvid u istinu, ako ona uopće postoji. A čovjek bez istine ne može živjeti, čovjek je bez istine izgubljen. A istina, u takvim slučajevima neće nikada biti apsolutna, jer ako s jedne strane smatramo da svim žrtvama treba odati nekakvo poštovanje, s druge moramo biti svjesni da nisu sve žrtve vrijedne tog poštovanja. Kako to uskladiti? Do koje se razine spustiti?
Svaka je smrt tragična, ali svaki čovjek odgovora za svoja djela. Nije isto je li netko stradao zbog suradnje s Hitlerovom Njemačkom ili u borbi protiv nje, nikada to neće biti. Zato su nam potrebne istine, ali su istine relativne. To nam govore i postmodernisti, ali što bi rekli pred Hudom Jamom? Je li Hasanbegović izjavio da nije dovoljno učinjeno zato što je vođen iskrenom željom za pacifikacijom hrvatskog društva, ili jer ima neke druge revizionističke ideje? To sami odlučite. Ali je upravo pacifikacija jedini proces koji može nekom društvu vratit mir i razumijevanje, koja može donekle otkloniti tabue. Ali ni to nije jednostavan proces, dapače. U pacifikaciji uvijek netko gubi, ponekad su to gubitnici, ponekad pobjednici, ali je to jedini način da se krene dalje i užase iz naše prošlosti prepustimo stručnjacima. Ona neće donijeti istinu, niti može svim žrtvama i njihovim obiteljima donijeti konačni mir, to naprosto nitko i ništa ne može osim njih samih nakon dubokog i iskrenog introspekcijskog postupka, ali može stvari učiniti boljima. U suprotnom, na horizontu nam se ne pojavljuju alternative birtijskom raspravljanju o Drugom svjetskom ili Domovinskom ratu. I ne, nećemo se izvući ponavljajući mantru da političari to namjerno rade da ne bi na koncu ništa radili i zaokupljali mase, jer oni, iako to uistinu rade namjerno, znaju jako dobro koliko su ta pitanja kruh koji hrani frustracije mnogih u ovoj zemlji.
Tragedija Hume Jame je sve to. Zrcalo hrvatske javnosti, frustracije, potrage za istinom i pravdom, želja za revanšom poraženih zločinaca, pokušaj opravdavanja pobjednika… Radi se o problemu koje nema jednostavno rješenje i koje neće nikada svih zadovoljiti. Jama je rezultat onog čovjeku usađenog povijesnog pragmatizma koji nam kazuje kako oni koji su pretrpjeli zločine, nažalost, gotovo nikada iz doživljenog ništa ne nauče. Taj nas princip prati još od prvih velikih bitaka Sargona Akađanima iz trećeg tisućljeća prija naše ere, a na nama je da dokažemo budućim generacijama da se to ipak može promijeniti. Možemo li ponuditi pravdu za sve? Zaslužuju li svi tu toliko glorificiranu pravdu? Jesu li sve žrtve vrijedne istog tretmana? Nemojte se zaletavat, odgovor nije toliko jednostavan.
Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI