Neovisni novinarski portal
19.11.2017.
DRUGA PARALELA
Rat, ilustracija (izvor: Wikimedia)

Druga paralela – Kada ljudska prava dosade

Rat, ilustracija (izvor: Wikimedia)
Rat, ilustracija (izvor: Wikimedia)

Rat, ilustracija (izvor: Wikimedia)

Prošlo je skoro tri mjeseca od kada je čovjek imena Sir John Chilcot objavio svijetu izvanrednu vijest koja nikoga ni šokirala, a još manje iznenadila. Oni s malo boljim pamćenjem sjetit će se kako je usred toplog jadranskog ljeta, odnosno 7. srpnja, Chilcot iznio javnosti rezultate višegodišnjeg istraživanja o ulozi Velike Britanije u Iračkome ratu te posve jasno zaključio kako su britanske trupe gotovo bez razloga poslane u konflikt čije posljedice danas osjećamo više nego li prije 13 godina.

Rekosmo, kakav šok, zar ne? Međutim, politika zapadnih sila nikada nije dosadna te baš kada pomislimo kako gore ne može, ona nas iznova uspije razuvjeriti. Naime, osim što su britanske trupe prije više od deset godina krenule u bespotreban rat, sudjelovale u nelegalnom razaranju jedne države (uistinu apsolutističke i brutalno diktatorske) te cijelo jedno desetljeće dodatno onemogućavale povratak stanovništva normalnom životu, već neko vrijeme se te iste trupe pokušava proglasiti nedodirljivima s obzirom na sve počinjene zločine protiv civilnog stanovništva. Što to znači? Postoji jedan zgodan dokument koji se konstantno razvija u Europi od 1953. te nosi ime “Europske konvencija o ljudskim pravima”, prema kojemu se sve države koje su ga ratificirale obvezuju štiti ljudska prava i pravno odgovarati u slučaju da to ne učine. Članaka ima više, a posebno se ističu ona vezana uz mogućnost tužbe civilnog stanovništva protiv država koje su navodno prekršile konvenciju za vrijeme vojne akcije. Tom dokumentu formalno odgovaraju i Velike Britanija sa svojom vojskom, ali izgleda kako to neće još dugo biti slučaj. Zašto? Laički rečeno, izgleda kako je vojnom vrhu i novoj premijerki Theresi May sve to dosadilo.

Kada je žrtava previše

Od kada su irački civili shvatili da mogu zatražiti pravdu pred britanskim sudom u slučaju da se osjećaju oštećenima britanskim vojnim djelovanje u njihovoj zemlji, ta je otočka država od 2004. isplatila preko 100 milijuna funti odštete “kolateralnim” žrtvama njihove politike. Ako smatrate da je to izuzetno velike svota novca, niste jedini. Sličnog je mišljenja i nova britanska premijerka, koja je u dogovoru s vojnim vrhom odlučila kako se taj proces mora zaustaviti. May je zaključila kako je nemoguće nastaviti ovakvom praksom, jer se ipak radi o javnom novcu (niste li valjda pomislili da će te iznose isplaćivati Tony Blair?), ali je također dodala kako je pod hitno potrebno jednom zauvijek okončati “industriju smetnje” koja svakodnevno pogađa rad britanskih vojnika. Da, dobro ste razumjeli, “industriju smetnje”. Naime, britanski je vrh vrlo oštroumno došao do zaključka da su sve te silne tužbe prijetnja “izvanrednom” poslu koje njihove trupe obavljaju u Iraku, kako ih to sputava pri “daljnjem djelovanju” te kod mnogih dovodi do negativnih psihičkih posljedica. Drugim riječima, svi oni koji, s pravom ili ne, pokušaju pred britanskim sudovima dokazati doživljenu nepravdu, za nove su vlasti isključivo dosadna smetnja; nešto poput komaraca koji su nas mučili za vrijeme Chilcotove objave. Jednog komarca ćemo još i nekako preživjeti, ali kada ih je više, e onda treba ipak drastično reagirati.

Promjena uloga

Nema sumnje kako su neki pokušali irački kaos iskoristiti radi vlastitog bogaćenja. Međutim, pitanje je koliki je to opseg ljudi? Osobno, vjerujem u vrlo mali broj slučajeva. I što sad? Izgleda kako je stara praksa mijenjanja uloga još jednom iskorištena u ovom besramno jadnom potezu nove britanske premijerke, koja je krenula ne samo s opraštanjem zločina koja su počinile njezine trupe, već se i žestoko obrušila na one koji su zbog gluposti Blairove politike izgubili članove obitelji, domove i na koncu mogućnost za normalnim preživljavanjem. Nije takav potez ništa novo ili čudno, ali problem leži u činjenici da će izostati reakcija kako britanske, tako i europske javnosti. S jedne strane dopuštamo da najgore akcije naših vlada nesmetano prođu, dok se s druge poslije neprestano čudimo izbjeglicama i njihovim motivima za odlazak. Ispred očiju dopuštamo da nam žrtve pretvore u zločince, nevine ljude u dosadne komarce koji nam zlonamjerno zuju oko ušiju u potrazi za malo krvi. I sve bi to još bilo nekako razumljivo i prihvatljivo kada bi se takve odluke donosile uz nekakve prividno valjane argumente, onako dobro upakirane poput nekog lošeg poklona, ali ovoga puta nema ni pakovanje niti poklona. Kada jedini argument protiv zaštite ljudskih prava postanu “naporne” prijave obespravljenih ljudi i potreba da naši vojnici tisućama kilometara od kuče štite interese koji sasvim sigurno nisu naši, onda je kap uistinu prelila čašu. U ovome su slučaju zločinci postali irački civili, ali ne smijemo zaboraviti da je politika Therese May daleko od toga da bude isključivo britanska specifičnost. Iz dana u dan nam se dobitnici predstavljaju kao gubitnici, a zadnji postaju krivci za naše probleme. Nažalost, za očekivati je da Britanci neće pretjerano emotivno reagirati na takvo legitimiranje zločina i rata, ali bi svakako trebalo učiniti sve kako bi spriječili izjednačavanje ljudskih prava s “napornim” komarcima, jer na koncu kukci možemo biti svi mi, ali Raid aparate koriste samo rijetki.
Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI