Neovisni novinarski portal
22.10.2019.
INTERVJUI / LJUDI
Bruno Šimleša (Foto: Hrvoslav Pavić)

Bruno Šimleša:
Pobačaj nije ozbiljan društveni problem, to je samo platforma za širenje ideologija

Bruno Šimleša (Foto: Hrvoslav Pavić)

Razgovor s autorom, televizijskim voditeljem i najpoznatijim hrvatskim ‘ljubavologom’.

Bruno Šimleša (Foto: Hrvoslav Pavić)

Bruno Šimleša (Foto: Hrvoslav Pavić)

Bruno Šimleša, autor brojnih knjiga o ljubavi, odnosima i životu općenito, sinoć je do vrha napunio multimedijsku dvoranu Gradske knjižnice na svom drugom gostovanju u Šibeniku. Nakon gotovo dva sata predavanja, fotografiranja i potpisivanja knjiga, odveli smo ga na piće kako bismo ga spasili od navale obožavateljica.
– Uporno tvrdim da su ta predavanja za sve ljude, međutim točno je da na njih uglavnom dolaze žene. Žene više čitaju pogotovo literaturu za samopomoć, a mi tupavi muškarci često mislimo da nije mudro ili muževno priznati da nam treba pomoć u bilo čemu. Ako priznamo da imamo neku slabost, onda mislimo da nismo pravi muškarci. No, u pitanjima ljubavi, odgoja, odnosa prema djeci, roditeljima, prijateljima i partnerima trebamo svi razmišljati i svima nam treba pomoć.
Muškarci, kao prvo, ne izgovaraju riječ “ljubav” ni blizu koliko i vi. Koji vam je dnevni prosjek?
Hm… Dobro, ja nisam tipični muškarac. Ja ću se rasplakati kad mi je teško, pa i od radosti. Malo sam i pričljiviji od prosječnog muškarca, a ljubav mi je i na pameti i u srcu jako često tijekom godine. Mislim da bi se svačiji dan trebao kretati oko toga kako danas može što više živjeti ljubav, ne samo partnersku, nego i prema djeci, prema pisanju, zori, slobodi, umjetnosti, filozofiji… Meni je život posvećen tome.
Uspjeli ste sebe naučiti da uvijek budete dobro raspoloženi, pozitivni, suosjećajni i prepuni razumijevanja. Znate li da to ljudima ide na živce?
Znam. Zahvaljujući društvenim mrežama jako dobro znam kako ljudi reagiraju na mene. Jedan dio ljudi iritira to što sam često nasmiješen i zadovoljan. Ne mislim se nekome ispričavati zbog toga.
Zašto je to tako?
Iritiram ih iz dva razloga: jer bi i oni takvi htjeli biti, a nisu i drugo, neki misle da je iza toga nešto neautentično, da sam nekakav naivan klaun, da glumim. Naravno da imaju pravo na taj cinizam, imaju pravo biti u krivu.
Ispast će da ste idealan muškarac.
Ja sam jako zahtjevan, kao prijatelj i kao partner. Mislim da mogu dati puno, pa onda to i tražim. Također, brutalno sam iskren, što većina ljudi ne može podnijeti, ni u prijateljskom ni u partnerskom odnosu. Dakle, meni se ne da u privatnim odnosima kalkulirati.
To vas onda neminovno dovodi u nevolje.
Često, ali bi šutnja napravila još veću štetu.
(Foto: Hrvoslav Pavić)

(Foto: Hrvoslav Pavić)

Ime ste proslavili knjigom “Ljubavologija” u kojoj ste, da istaknemo samo jedan detalj, ubili mit o srodnim dušama. One, dakle, ne postoje?
Okomio sam se na nekoliko mitova. Ali da, ta ideja da postoji neki savršeni par i da smo vječno osuđeni tražiti bolju polovicu bez koje ćemo imati isprazan život, promašena je. Partnerska je ljubav dragocjena, trebamo uživati u njoj, ali iskreno, mislim da trebamo imati razvijeno nekoliko ljubavnih odnosa, među kojima može biti i partnerski odnos, ali ne nužno. Ljubav se može i lakše i elegantnije živjeti kroz odnos prema djeci, umjetnosti, Bogu, prirodi… Partnerska ljubav, po meni, nije najveličanstvenija, nego je najkompliciranija, jer tu imamo najviše pogrešnih očekivanja.
Kontrirate cijeloj holivudskoj industriji romantičnih komedija…
Neka. Alergičan sam na romantične komedije, jer one najčešće završavaju onda kad život tek počne.
Ako nas nijedan partner neće upotpuniti, jer to, kažete, i nije njegova funkcija, čemu onda partneri služe?
Uživanju i slavljenju naše ljepote. Osjećaj ljubavi kao takav nas upotpunjava, ne mora nas partner upotpunjavati. Mi smo cjelovita, bogata, smislena stvorenja, a s partnerom možemo dijeliti strast i uživati u brojnim zajedničkim interesima.
Ambrose Bierce, autor ‘Đavoljeg rječnika’ iz 1897., tvrdi da je ljubav privremeno ludilo koje se može izliječiti brakom. Znam da ćete sad reći da brak ne mora štetiti ljubavi, ali ipak u nas se svaki treći brak raspada, kaže statistika. Zašto?
Sudeći po trendovima, raspadat će ih se sve više. I to ne zato što su ljudi samoživi i nisu spremni rješavati probleme. Puno veći razlog je što su žene danas ekonomski neovisnije pa si mogu priuštiti razvod, a i emotivno su sigurnije pa znaju da će ostankom u lošem braku nanijeti sebi veću sramotu, nego njegovim raspadom.
Pravo da budemo voljeni stječemo rođenjem, to je isto jedna od vaših postavki. Čudi me kako vas konzervativne udruge već nisu okrznule pitanjem „a što je sa onih prvih devet mjeseci“. Navlačim vas, ustvari, na pitanje pobačaja…
Stopostotno sam za to da bi svaka žena trebala odlučivati o sebi, odnosno o svom životu. Razumijem da je to jako užareno pitanje, preko kojeg neki ljudi sebi grade političke platforme za širenje svojih ideologija. To više, objektivno, nije ozbiljan društveni problem; prošle smo godine imali manje od tri tisuće abortusa, a prije dvadeset godina bilo ih je oko 50 tisuća. Ideologiju bismo trebali odstraniti od te problematike, pravo žene na odabir je civilizacijski doseg. Pobačaj je uvijek trauma i to je zadnja opcija, ali žena na nju mora imati pravo.
(Foto: Hrvoslav Pavić)

(Foto: Hrvoslav Pavić)

S druge strane, u jednoj ste knjizi cijelo poglavlje posvetili Bogu. Bogu kao ljubavi, Bogu kao univerzalnoj svijesti ili Bogu kao sjedim na tronu i odlučujem tko će u raj, a tko u pakao?
Nijedna religija nema monopol na Boga. U nas prevladava ona dogma da je jedino naše viđenje Boga ispravno te da svi ostali vjeruju u krivog Boga i zato su manje vrijedni. Iz moje perspektive, Bog ne zna osuđivati, ne kažnjava nego daje prilike, do njega se dolazi kroz ljubav. Nemam dojam da je posebno sretniji ako mu se molimo u crkvi, niti ako se odlučimo na brak jer nam se dogodila trudnoća s osobom koju ne poznajemo. Način na koji se doživljava Bog u ovoj zemlji, nije moj način. Vjerujem u Boga, ali se moja ideja Boga ne uklapa u ono što većina vjeruje.
Jednu ste knjigu posvetili i objašnjavanju ljubavi prema samom sebi. Kako voljeti sebe, a ne biti egoist ili narcisoid?
Voljeti sebe znači cijeniti svoju vrijednost, ali ne misliti da si vrijedniji od drugih. Osoba koja voli sebe je skromna, zdrava, zna što zaslužuje i zahtijeva to u svom životu. Egomanijaci nisu ljudi koji vole sebe, to su ljudi umjetno podižu svoj osjećaj vrijednosti, a intelektualni su i duhovni siromasi. Imamo dosta političara koji su dobar primjer toga.
Je li ego naš najveći neprijatelj, kako to tvrdi većina istočnjačkih učenja?
Ponekad jest. Mada sam sklon zapadnjačkom doživljaju ego, u smislu da je ego moment koji sadržava našu volju, a ne samo animalni dio nas kojeg se treba odreći kako bismo duhovno oživjeli. Mislim da ego treba staviti pod kontrolu, a ne zatomiti. Treba ga usmjeriti kako bismo potvrdu samih sebe tražili kroz naša djela, a ne kroz poznanstva, novac ili kakav auto vozimo.
Spominje li se u školama ljubav igdje osim kad se štreba književnost ili poezija? I bi li trebala?
Mislim da bi bilo sjajno kad bismo već u osnovnoj školi imali neke teme o tome kako se gradi samopouzdanje ili kako imati zdrav odnos prema svom tijelu. Problem je što svaki put kad se pojavi takva inicijativa, konzervativni krugovi nisu zadovoljni jer to dolazi iz znanosti, a ne iz religije. Oni bi najradije da djeca uopće ne razmišljaju o sebi, da nisu seksualna bića  u nekom trenutku, odnosno da se to ne razvija spontano u njima. Dakle, razgovor o seksualnosti neće seksualizirati djecu. Bolje je da ih se usmjerava, nego da se pravimo da to ne postoji i da im u jednom trenutku života neće proraditi hormoni.
Sigmund Freud je ustvrdio da ne postoji ljubav, već samo libido? Možete li protiv Feuda?
Mogu, njega je demantiralo nekoliko zadnjih desetljeća razvoja psihologije i znanosti kao takve.

 

Tags:

VEZANE VIJESTI