Neovisni novinarski portal
12.12.2019.
INTERVJUI / LJUDI / POLITIKA
Zoran Lučić: Zatvaram svoju ratnu videoarhivu na 20 godina, Šibenik je očito ne želi

Zoran Lučić:
Zatvaram svoju ratnu videoarhivu na 20 godina, Šibenik je očito ne želi

Nakon devet godina pokušavanja da na prikladan način prezentira gotovo 250 sati materijala snimljenog u Šibeniku i okolici u periodu od 1991. do 1994. godine, ratni snimatelj Zoran Lučić odlučio je da te snimke nitko neće vidjeti iduća dva desetljeća.

Zoran Lučić - Luca

Zoran Lučić – Luca

Zoran Lučić – Luca, zaslužan za nedavno uspješno održan projekt “Light is Life” u Šibeniku, već godinama želi udomiti svoju ratnu videoarhivu. S kamerom na ramenu ratnih je godina prošao sve crte bojišnice u Šibeniku i zaleđu, te je sačuvao 250 snimljenih sati, koje je u više navrata nudio Gradu i Županiji. Bez rezultata.
– Besmisleno je da bilo kakvo ratno obilježavanje u Šibeniku prolazi bez moje arhive – reći će Lučić, čije snimke ni ove godine neće biti dijelom obilježavanja Rujanskog rata. – Ti materijali su dio novije šibenske povijesti i trebali bi biti nezaobilazni kada se priča o ratu u Šibeniku od 1991. do 1994. Nitko nikada ih nije tražio u Šibeniku i zato ih sada stavljam pod ključ na dvadeset godina. Ili najranije do moje smrti. Neka ostanu za neku novu generaciju, koju valjda neće samo zanimati što se na ovim prostorima događalo za vrijeme Rimskog carstva ili u Srednjem vijeku, već će se, nadam se, brinuti i o modernoj povijesti.
Je li ih netko tražio izvan Šibenika?
Dao sam snimke za jednu proslavu u Tisnom, a samoinicijativno sam napravio izložbe fotografija 2009. u Gradskoj knjižnici, pod nazivom “Nota bene: Da se ne zaboravi”, zatim u šibenskoj Gimnaziji i u školi “Tin Ujević”. Zvali su me i u Dubrovnik, kao i u Klub Šibenčana u Zagrebu. Prošle godine, na molbu UDVDR Skradin, napravio sam dokumentarni film “Skradinske jeseni” o svom trošku, dok su im drugi autori tražili nekoliko tisuća kuna samo da prikažu neki ranije napravljen film. Ja ne želim prodavati svoju arhivu i nikad nisam prodao ni jedan kadar, a nuđeni su mi novci, jer to smatram nemoralnim. Autorica Bruna Bajić kad je radila film o Maksimu Mrvici dobila je tražene snimke bez naknade, a bila je spremna i platiti. Lijepa riječ otvara sva vrata…
Vaša arhiva se nalazi i u Državnom arhivu u Zagrebu…
Da, krajem 2007. godine ponuđena mi je suradnja koju sam prihvatio i koja traje do danas. Kontaktirao me zamjenik ministra kulture i zamolio da doniram snimke u Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata pri Hrvatskom državom arhivu. Tada je cjelokupna arhiva digitalizirana, predao sam im 250 sati snimaka. Nakon toga sam više puta predavao zahtjeve Gradu i Županiji. Prvo sam materijale nudio gradonačelnici Nedi Klarić, a potom i Anti Županoviću. Grad nikada nije zatražio te fotografije i snimke. U međuvremenu sam 2012. napravio multimedijski postav “Sjeti se Šibenika” u Galeriji Matija. Godinu kasnije, u prostorima sadašnjeg Turističkog informativnog centra postavio sam multimedijalnu izložbu “Digni Luce pauca“ za koju sam dobio posebno priznanje HMDCDR-a. U tom prostoru napravio sam i ratnu Spomen-sobu. Kada je gradonačelnik Burić od Muzeja zatražio procjenu te instalacije, za koju sam se nadao će da u tom prostoru i ostati, dobio je negativnu reakciju, gdje je, među ostalim, stajalo: “Tko je Zoran Lučić da priča o ratu? On nije obrazovan da govori o tome, a njegove materijale moraju pregledati braniteljske udruge i dati svoje mišljenje.” I neka ja to predam u Muzej grada Šibenika.
I? Zašto niste?
Naš je Muzej poznat po agilnosti. To bi stajalo u podrumu jedno dvadeset, trideset godina dok se netko ne bi sjetio što bi s tim. Došao sam u Muzej 2008. godine, jer sam imao ideju napraviti postav fotografija i videomaterijala i tražio od ravnatelja Gojka Lambaše potporu za izradu filma. Dao mi je usmenu potporu, ali rečeno je da nema novca. No tada je on bio i predsjednik Kulturnog vijeća, a svake godine država raspisuje natječaje za takve projekte pri Ministarstvu branitelja. Novac je trebalo zatražiti od Ministarstva, ali gle čuda, u dvadeset godina Šibenik nikad nije tražio sredstva za takve projekte, jer ih nikad nitko nije ni radio. Potporu mi je dala i kustosica za modernu povijest Marijana Klisović, ali nakon toga više mi se nitko nije javljao na pozive. Tu sam izložbu ipak postavio u siječnju 2009., uz pomoć Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata iz Zagreba. Poslije sam saznao da je djelatnicima Muzeja zabranjeno sa mnom surađivati.
Lučić 1992. godina na groblju Velika Glava (Foto: Aleksandar Lalica)

Lučić 1992. godine na groblju Velika Glava (Foto: Aleksandar Lalica)

Zašto?
Ne znam, zaista, to bi trebalo pitati ravnatelja. Iste te 2009. čujem da Županija sa 70 tisuća kuna financira filma “I moj će grad biti sretan” autorice Mateje Šarić. Opet me nitko nije tražio materijale, ali, pazi čuda, u njemu se nalaze i moji snimci ukradeni iz filma “Šibenska ratna kronika”. Nisam se htio vucarati po sudovima, ali sam medijima tada poslao pismo, koje nitko nije htio objaviti. Prema tim materijalima se svi ponašaju kao da su svačije vlasništvo. Vodeći županijski čelnici potpisuju se na odjavnoj špici ne znajući da time postaju i suučesnici u krađi intelektualnog vlasništva, a što im je podmetnula produkcija. Te se snimke i danas objavljuju po portalima, a ne navodi se autor, niti me pitaju za dozvolu i onda tu stranicu zaštite svojim autorskim pravima. To je presedan. Uostalom, prva izložba ratnih fotografija 1992. godine, koju je napravio Muzej, napravljena je od mojih fotografija, koje su skinute s mojih videomaterijala. U katalogu mi se zahvaljuju na fotografijama, no izložbu autorski potpisuju današnji predsjednik Gradskog vijeća Ivica Poljičak i Gojko Lambaša. Nikada me poslije nisu ništa pitali ni zatražili, a nisu ni zaštitili te fotografije, koriste ih kao da su njihove.
Dakle, vi ste snimke i fotografije bili voljni besplatno ustupiti Gradu. Pod kojim uvjetima?
Nudio sam otvaranje multimedijske Spomen-sobe Domovinskog rata, ona može biti dio bilo kojeg muzeja. Ideja je bila da okupim sve te materijale na jednom mjestu, izložim ih na prikladan način, a svi oni koje ti snimci zanimaju, mogu ih pregledati i otkupiti po Zakonu o autorskim pravima. To bi, između ostalog, bio način samofinanciranja tog projekta. Nositelj projekta bio bi Grad Šibenik, jer to je bitan dio šibenske povijesti koji mora ostati dostupan budućim generacijama. Međutim, Muzej grada Šibenika je najveći kočničar svega toga. Oni planiraju nešto slično izložiti na trećeg katu, a naravno da me nikad nisu nazvali i ponudili suradnju. Muzej je u više navrata krao moje autorske videozapise i od njih radio svoje filmove, a da nikada nisu pitali da im ustupim nešto. Uvijek se kradu snimci iz filma “Šibenska ratna kronika” i neki moji videomaterijali koje sam predao Ministarstvu obrane ’91. i ’92. Kasnije su nestali iz Ministarstva, a da nikog nije briga gdje su danas.
Što je sve na snimkama?
Stjecajem nekih okolnosti, bio sam u osiguranju štaba Zbora narodne garde, gdje su mi gurnuli kameru u ruke i rekli da sam sad snimatelj, iako sam bio bez ikakvog iskustva. Tako je počela moja snimateljska karijera. Prvo je trebalo savladati strah, a tek onda učiti nešto o snimanju. Sačuvano je 250 snimljenih sati, na kojima se nalaze snimke prvih linija od Stankovaca pa sve do Peruče, kao i najveća granatiranja Šibenika te patnja i žrtve ljudi u tim danima. To je povijesno važan materijal, koji treba biti predstavljen javnosti, ali ne na način da ja to poklonim Muzeju kao neželjeno dijete, gdje će na to zaboraviti. Ovih se dana u Šibeniku obiljažava Dan HRM-a. Na mojim snimkama vidljivo je kako se ratna mornarica stvarala u Šibeniku, vidljivo je kako radnici Remonta osposobljavaju zarobljenu topovnjaču u Šibeniku, podizanje zastave na prvi zarobljeni DJČ 171, gađanje minobacačima DJČ koji bježi iz Šibenika, obalne bitnice Žirje, Zečevo i Smokvica i njihova ratna djelovanja… Puno povijesnog u mojoj arhivi ima, zato je tako ljubomorno čuvam i ne želim je prostituirati. Nije se prostituirala ni za vrijeme rata, ona je dio mog indentiteta i želio sam je prezentirati u najboljem svjetlu.
Kako aktualni gradonačelnik stoji s tom idejom?
Željko Burić mi je obećao da će projekt Spomen-sobe biti realiziran. No, sve mi se čini da se čeka da ravnatelj Muzeja ode u mirovinu. Ali ja sam već toliko frustriran da se više ne mogu boriti. Uostalom, škodi mi zdravlju, svaki put kad pregledavam te materijale iznove proživljavam te dane. Želio sam samo da u ovom gradu netko postavi pitanje, gradonačelnik ili župan, mada on neće jer je i dosad imao puno prilika za to: zašto se uporno godinama ignorira besplatno nuđenje ratne videoarhive grada Šibenika?  Ne znam više u čemu je problem…

 

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI