Neovisni novinarski portal
23.8.2017.
LJUDI / POLITIKA / Portreti
Portret tjedna/Tonino Picula, kandidat za novog šefa SDP-a : Skype predsjednik

Portret tjedna/Tonino Picula, kandidat za novog šefa SDP-a :
Skype predsjednik

tonino-piculaTonino Picula (55) uz sav komoditet svoje eurozastupničke pozicije, koje se, evidentno, ne bi odrekao ni za što, njeguje i ambiciju da nakon „abdikacije“ Zorana Milanovića preuzme čelnu poziciju među hrvatskim socijaldemokratima. Kandidaturu za novog šefa Partije najavio je među prvima, kao da je jedva dočekao tu repriznu priliku (za predsjednika SDP-a natjecao se i 2007.) za popravni. Ali, modus operandi kojeg kao potencijalni prvak vodeće stranke ljevice promiče, u najmanju je ruku kontroverzan. Picula bi, čini se, htio i „novce i ovce“, stolac europarlamentarca i šefa Socijaldemokratske partije Hrvatske. A to nikad nije popularno…

Za njega je ta dvojnost kompatibilna i pragmatična, štoviše- produktivna. No, za mnoge u stranci, sudeći po prvim reagiranjima, Piculina igra na dva kolosijeka poprilično je odbojna. Teško da će za takav pristup vođenju, dvama uzastopnim porazima na parlamentarnim izborima u samo godinu dana, frustriranog i destruiranog SDP-a, članstvo imati razumijevanja. Picula se takvom najavom, moglo bi se reći – samodiskvalificirao. Njegova se ponuda zbog spornog funkcionalnog dualiteta čini neozbiljna, egoistična i odveć pretenciozna. Kandidatura „s greškom“. Neki, poput njegova deklarirnog konkuretna Ranka Ostojića, ali i primorsko-goranskog šefa stranke i županije, Zlatka Komadine, već su mu poručili da se SDP ne može voditi iz Bruxellesa. Picula to tako ne razumije. Zbog dvojbi koje je svojom kandidaturom izazvao, obratio se kolegama putem društvenih mreža, pojašnjavajući kako svoje obveze u Europskom parlamentu strogo koncentrira na projekte koje je pokrenuo ili ih vodi u ime EP-a, i koji su već u odmakloj fazi ( ribari, otoci, zaštita domaćih proizvoda, BiH, Kosovo…). Sve ostalo vrijeme ovoga svijeta posvetit će, poručuje , SDP-u. Ali, koliko mu nakon bruxelleskih obaveza ostaje za stranku?

Piculina “treća smjena”

Kad su ga novinari pitali ne čini li mu se situacija u SDP-u takvom da zahtijeva u najmanju ruku puno radno vrijeme, ako ne i prekovremeni rad, brzo se suglasio.
– Stanje je takvo da će trebati i treća smjena, ali ne manjka mi ni energije ni volje- brzo je prisnažio svoju spremnost na višesmjenski rad za „narod i partiju“. I nastavio braniti tezu da se SDP može voditi i iz Bruxellesa, baš kao i iz Zagreba, ali se, kako je izjavio na RTL-u, ne može voditi samo iz Zagreba( ?!) Što bi to trebalo značiti? Zar bi socijaldemokrati trebali kao kriterij za šefa stranke uvesti u Statut i njegov zastupnički status u EP-u, ili u najmanju ruku obvezu redovitog konzultiranja s bruxelleskom administracijom, kvotu obveznih putovanja u inozemstvo? Picula kaže da SDP kao stranka koja se želi vratiti na vlast i promovirati svoje programe, ne gubi ništa s predsjednikom koji je ujedno i zastupnik u EP-u, nego dobiva jer on s te pozicije može itekako pomoći jačanju politike SDP-a u Hrvatskoj, razviti kontakte koji će biti na korist stranci i državi. Ali, zar već nije ostvario priželjkivane kontakte, etablirao se u tom društvu, i sada je vrijeme da stečeno iskustvo i ugled u EP-u kapitalizira u interesu SDP-a i Hrvatske? Zašto je nužno ostati u „europskom društvu“ da bi se bolje razumjelo i usmjeravalo hrvatsko? Je li ključni problem u tome što Picula u ovom mandatu ne može biti zastupnik u hrvatskom Saboru, jer je to inkopatibilno s mandatom u EP-u, pa se nije ni kandidirao? A baš da se zbog predsjedničke funkcije u rovitom SDP-u nađe na suhom, i nije opcija.
Picula je rođen 1961. u Malom Lošinju, ali je osnovnu i srednju školu završio u Šibeniku. Diplomirao je sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sudionik je Domovinskog rata, bivši ministar vanjskih poslova u Račanovoj vladi. Od 2004.- 2008. bio je predsjednik Glavnog odbora SDP-a, a potom i član Predsjedništva stranke u kojoj je trenutno potpredsjednik. Biran je za zastupnika u Saboru kontinuirano od 2000.- 2013. Dva puta je biran u EP i to s najvećim brojem preferencijalnih glasova. Bio je gradonačelnik Velike Gorice od 2005.- 2009. Njegova je politička biografija „bez mane“, ali se doima poput „odlikaša“ kojemu nešto nenadoknadivo fali…
Neki njegovi štovatelji, koji bi ga unatoč svemu, rado vidjeli na dojučerašnjem Milanovićevom stolcu, navode u prilog oportunosti njegove možebitne dvojne, „dopisne“ funkcije i činjenicu da je slovenski lider socijaldemokrata Borut Pahor od 2004. do 2008. bio i eurozastupnik i čelnik stranke, da bi 2008. postao i premijer. Ali, treba li hrvatskim socijaldemokratima Pahor biti referentna vrijednost? Ili novi prvak HDZ-a Andrej Plenković, koji je, također, u unutarstranačku bitku za vodeću poziciju ušao s bruxelleske adrese, najavljujući da će ostavku na dužnost u EP-u podnijeti tek u slučaju da HDZ dobije izbore? Pa danas, dakako, s punim razumijevanjem gleda na kandidaturu Tonina Picule, koji se, eto, kao i on sam, našao na udaru „primitivnih, populističkih snaga“ u svojoj stranci koje ništa ne razumiju niti su do danas shvatile da je Hrvatska već tri godine ravnopravna članica EU, veli budući premijer.

HDZ-u po mjeri

Uostalom, izvan svake je sumnje da bi novokomponiranoj pobjedničkoj ekipi HDZ-a, na čelu s Plenkovićem i Stierom, Picula najviše odgovarao kao vođa opozicije. S njim već godinama njeguju vrlo dobre, prijateljske i suradničke odnose, a što je rezultiralo i Piculinim predgovorom u knjizi Davora Ive Stiera „Nova hrvatska paradigma“, s čijim sadržajem socijaldemokrati, objektivno, ne bi mogli imati puno zajedničkog. No, svakako Stier i Plenković ne podupiru Piculu na čelu SDP-a radi dobrobiti SDP-a samog, nego primarno radi interesa i perspektiva HDZ-a koji u Toninu Piculi zasigurno ne bi imao odveć strasnog i žestokog suparnika. Možda prije suradnika…
Inzistiranjem na paralelnom bruxelleskom mandatu, uz možebitni predsjednički u SDP-u, Picula izaziva ne samo zazor nego i skepsu članstva u ozbiljnost njegovih namjera da provede konzekventnu reformu i demokratizaciju stranke kako bi je pripremio za lokalne izbore. Suviše se čini prizemnim svoditi njegove motive za „paralelni slalom“ dominantno na materijalne, jer poznato je da je plaća EU zastupnika šest tisuća eura plus dnevnice, što dođe i do 10-ak tisuća eura, i da se toga nije lako odreći. Uz materijalni faktor sigurno je prisutan i statusni, koji Piculi osigurava politički ugled unutar europskog establishmenta, respekt šire zajednice i komoditet zastupnika „višeg ranga“ koji se ne mora isključivo mrcvariti domaćim „tricama i kučinama“. Sve to njegovom egu i mentalnoj strukturi zasigurno jako imponira, a s druge ga strane drži podalje od nacionalnih kaljuža u kojima bi morao „šporkati“ ruke ili pristati na stigmu dežurnog oportuniste.
Istina je i da je u dva navrata na europarlamentarnim izborima upravo Tonino Picula dobio najveći broj preferencijalnih glasova, što ga, kako to sam kaže, obvezuje i zahtijeva njegovu odgovornost prema onima koji su mu dali potporu. O.k., ali u tom slučaju, bilo bi korektno, odgovorno i časno odraditi preuzeti posao do kraja, a tek onda aplicirati za drugi. Recimo, šefa partije. Nitko na svijetu ne može istodobno raditi kvalitetno dva posla. Osim možda kakav nadčovjek, superman. Što Picula zasigurno nije. A kod svega, indikativno je da izbjegava artikulirano odgovoriti na pitanje je li spreman, po završetku europskih projekata u koje je involviran, svoj mandat prepustiti nekom od kolega, a osobno se posvetiti SDP-u. Što znači da potencijalni šef SDP-a ni „pod razno“ ne bi mijenjao položaj eurozastupnika za onaj na čelu stranke. Ako može u paketu, oboje istodobno, u redu, ako ne, „hvala na pažnji, i doviđenja“, rekao bi Picula.

Projekt “bruxelleskog establishmenta” (?)

Kad mu se preko Twittera obratila Aleksandra Kolarić, i sama zinteresirana za čelnu funkciju u SDP-u, očekujući njegovu podršku u brzom povratku stranke, umjesto potpore dobila je statutarno- proceduralnu „zaobilaznicu“. I učas je planuo rat…
– Želim da Aleksandra Kolarić svoje ideje, koje već dugo prezentira izvan SDP-a, predstavi stranci jer je bolje da se ideje rasprave u stranci i da vidimo jesu li nam prihvatljive. U svakom slučaju ja sam uvijek bio za inkluzivnost, a ne ekskluzivnost. Njezine ideje trebaju proći verifikaciju stranke, moramo o njima raspraviti. Postoje tijela na kojima se o tome odlučuje, ali nedopustivo mi je i strano da je netko osuđen zbog verbalnog delikta i izbačen samo zato što ima drugačije mišljenje od vodstva“- izjavio je za t-portal bruxelleski kandidat za SDP-ova „skype-predsjednika“. To je Picula. Uključiv, ali strogo proceduralan. Forma uvijek ispred sadržaja…

SDP-u treba jaki lider koji će se znati nositi sa zaostalim, primitivnim, malograđanskim mentalitetom, koji će SDP ponovo dignuti, ojačati i vratiti na pobjedničko postolje, kako veli Zoran Milanović. Uskoro bivši vođa SDP-a, čovjek je s puno mana, ali bez sumnje inteligentan, rječit, obrazovan, intrigantan. Nedostaje mu samokontrole, ali je lider s političkim erosom koji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Picula je, naprotiv, poput Ive Josipovića, odmjeren, distanciran, s razvijenom kulturom političkog komuniciranja, ali mlaki teoretičar, europski birokrat kojemu je zastupnička participacija politička vokacija. Picula bi kao diplomirani sociolog radije hrvatsko društvo izučavao negoli njime kormilario. Prepreke bi radije zaobilazio nego ih rješavao, konflikte izbjegavao, s političkim rivalima se dogovarao, a ne kontreštavao, ukratko, SDP bi teško u političkom ringu slavio.

“Sena ratnica”

Je li projekt Plenković samo prva runda šireg projekta bruxelleske provenijencije koji implicira i dolazak Picule na čelo SDP-a? Nešto kao EU projekt osmišljen u sjedištu europskog establishmenta? Radi potencijalne “velike koalicije” kad HDZ uzgubi strpljenje s Mostom.  Ili se Picula, ponesen uspjehom kolege Plenkovića, odlučio upustiti u borbu za SDP-ov tron kako bi odgovorio „slikom na sliku“, i po prokušanom receptu- pobijedio? Pokazalo se, međutim,  i u recentnim izborima, da nije mudro u odmjeravanju snaga s HDZ-om koristiti njihovo oružje, jer se od njega gine, kako je poginuo i Milanović. Nema sumnje da bi i Picula, kao SDP-ova kopija HDZ-ovog Plenkovića, pao u sutrašnjem odmjeravanju snaga. Ako je HDZ zaigrao na kartu EU-zastupnika, ne mora odmah i SDP. Isti recept ne odgovara baš svakom pacijentu…
Picula za SDP, kao lider nije dobitna karta, sa svojim bacgroundom u stranci, gdje je već prošao takvu utrku 2007. i izgubio od Milanovića, da bi 2011., očito poljuljanog samopouzdanja, okrnjenog ranijim porazom, odustao, navodno, u korist Milanovića i jačanja pozicija SDP-a ususret izborima. Njegove su namjere vjerojatno dobre, ali to nije presudni argument u ovoj utakmici koja traži srčanost, artikuliranost, borbenost i strast. A sve to manjka ovom SDP-ovom političkom teoretičaru i larpurlartistu, čiji se svaki nastup doima više kao poza sračunata na dojam, negoli spontani i iskreni stav.

Ranko Ostojić, kao bivši ministar policije, nije baš najsretnije rješenje za šefa socijaldemokratske stranke. Domagoj Hajduković, osječki čelnik SDP-a, još uvijek je anoniman čak i široj stranačkoj bazi, kamoli hrvatskoj javnosti. Vesna Škulić, kandidatkinja koja osigurava zastupljenost žena u kandidacijskom postupku, i teško išta više… Orsat Miljenić, hm, relativno nepotrošeni lik bez posebnih repova za sobom, ali nekako skromne poputbine. Aleksandra Kolarić, rogobatna bivša SDP-ovka koja bi morala tek obnoviti svoje članstvo u stranci da bi se mogla kandidirati, ako ništa drugo zaslužuje makar povratak u društvo kojem tako silno teži. No, njezine ambicije u tom društvu, naprosto su nerealne i neostvarive. A i kolege je ne žele, pače, časte je najgorim pogrdama na društvenim mrežama, šireći govor mržnje par excellence. Ako samo zbog fiksaciije na restauraciju SDP-a i čišćenje stranke od Milanovićeve ostavštine ulazi, ne treba joj uzalud trošiti energiju. Za „Sene ratnice“ SDP definitivno nema senzibiliteta, a i takve junakinje samo u američkim filmovima prežive… Dakle, što SDP-u ostaje izabrati? Neće to biti lak posao, a mogao bi ga na kraju obilježiti žal za drčnim, prgavim Milanovićem koji je u politiku, uza sve drugo, unio i dramatiku. Nažalost, s tragičnim epilogom…

Tags: , , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI