Neovisni novinarski portal
23.7.2019.
IZDVOJENO
In memoriam: Jela Godlar Brešan, prešućivana književnica

In memoriam:
Jela Godlar Brešan, prešućivana književnica

Jela Brešan (Foto H. Pavić) (15)Mojoj profesorici i, s godinama, mojoj dragoj prijateljici, ako to nije pretenciozno reći, jer družile smo se povremeno, ostala sam dužna za jedno neispunjeno obećanje. Nikad nisam ni pomislila da bi me njezin odlazak mogao preduhitriti i opteretiti mi savjest zbog “čekanja prave prigode”.

Jela mi je prije nekoliko mjeseci, a već je počinjalo ljeto, ponudila jedan svoj tekst, sa sasvim skromnom molbom. – Pročitaj, i ako ti odgovara, radi s tim što misliš da treba. A ne moraš baš ništa, procijeni – rekla mi je tada s punom vjerom da ću učiniti baš pravu stvar.  Obećala sam pročitati i pošteno o tome odlučiti. I pročitala sam. I odlučila. Objavit ćemo, samo treba “uhvatiti” pravi povod, odgovarajući trenutak, da se to toplo, obiteljsko štivo nasloni na tijek događaja, da ne ostane neprepoznato u nekom nejasnom vakuumu. U čekanju prave prigode, izdali su me i vrijeme i Jela.  Prohujali su prebrzo, ostavili me da se mučim s iskupljenjem i neispunjenim obećanjem. Zbog uvjerenja da ima vremena, baš kako je i Jela uvijek govorila kad bi pričala o novoj knjizi kojom namjerava zaključiti svoj književni opus. Kakva zabluda! S vremenom se nije igrati, ono curi brže od pijeska u pješčaniku, a nitko od nas ne zna koliko pješčanih zrnaca čini njegov život. Jela nije dočekala da objavim njezinu zadnju priču, i tu više ništa ne može pomoći. Ali, ako sam, nehotice nju zakinula za tu radost, mogu je samo posmrtno moliti za oprost, a vama priuštiti užitak čitanja. Zadnje priče Jele Godlar Brešan, hrvatske književnice koja je za života prešućivana.

Jela Godlar Brešan: Moj djed Mauricije Stapp

U obitelji smo ga zvali Dedo Stapp, a drugog djeda, Slovenca, Dedo Stari. Mauricije Stapp, poljski Židov, došao je iz Lavova u Dalmaciju kao tek svršeni inženjer građevine počekom dvadesetog stoljeća. Austro-Ugarska je gradila ceste po svom carstvu, tako i u Dalmaciji, pa je pozivala mlade inženjere da grade.
Naš djed, nadareni mladi inženjer, trebao je ostati na fakultetu u Lavovu, zadržavali su ga, no on je odlučio odazvati se pozivu. Vuklo ga je njegovo hrabro, pustolovno srce i želja za slobodom od svega što ga je sputavalo u rodnom domu.
Rođen je u brojnoj židovskoj obitelji u kojoj se od svakog člana očekivalo da bude vjeran tradiciji u svim njezinim segmentima. Carski se poziv poklopio s njegovom željom da bude slobodan.
Umro je kad je meni bilo četrdeset godina, a sada sam i sama blizu godini u kojoj nas je zauvijek napustio. Tako postajemo vršnjaci. On je, istina, u svečano šaljivom tonu znao reći da će živjeti najmanje sto godina, kao što su, prema obiteljskoj predaji Stappovi i živjeli.
Da, ali prijašnje generacije! Ne i obitelji njegove braće i sestara. Oni su svi bili odvedeni u logore smrti na samom početku Drugog svjetskog rata i nitko se od njih nije vratio. Baš nitko.
Sada kad gledam one potresne filmske snimke, gdje bageri bez milosti guraju izmršavljela mrtva tijela u golemi zajednički grob, pomišljam da su među njima tijela mojih rođaka. Bez pijeteta su zatim prekrivena zemljom u tom grobu bez zabilježenih imena.
Djed ih je poslije rata tražio preko Međunarodnog crvenog križa. Nijemci su imali uredne popise poljskih Židova. I Stappovi su bili na njima, ali ne kao živi.

Ni jidiš nije htio učiti…

Vidim ih kako umorni hodaju u gustim kolonama s kovčezima u oslabjelim rukama, zatim natiskani u stočne vagone u kojima su umirali od gladi i žeđi prije nego što su pretrpane kompozicije stigle na odredište. Žive je čekala prestrašna smrt.
Nismo Dedu nikada pitale o njima. Činilo se da bismo tada, odmah poslije rata ozlijedile živu, bolnu ranu. A i on je šutio. To teže bi mu bilo govoriti o njima, jer je kao mladac otišao iz Lavova kad je prerezao pupčanu vrpcu s obitelji i iza sebe ostavio sve što ga je za nju vezivalo. Tako je vjerojatno tada, kao mlad čovjek, mislio.
On se već kao dječak suprotstavljao ustaljenim običajima ortodoksnih Židova. Ni jidiš nije htio učiti. Učitelju jidiša bi na kaput prikvačio zečji rep ili bi ljepilom premazao naslon na stolcu s kojega se zbunjeni učitelj, nenavikao na neposluh, trebao poslije poduke dignuti. No stolac je krenuo s njime.
Umjesto u sinagogu, naš Dedo, mladić, odlazio bi na matineje u kazalište. Posebno je volio slušati opere. Sve, izvođene u Lavovu znao je napamet i pjevao ih svojim prekrasnim glasom na studentskim terevenkama.
Kad su ga protiv njegove volje upisali u klasičnu gimnaziju, on je svoj bunt iskazivao tako što bi na polugodištu imao nedovoljne ocjene iz gotovo svih predmeta. Ipak je na kraju prošao razred. Nas tri, njegove unuke, nasladile smo se kad smo našle njegove uredno složene svjedodžbe s jedinicama i zadirkivale ga zbog toga, a on se smijao s nama.
Naš djed je otkrivao temperament naslijeđen od dalekih predaka s obala Mediterana. Tako sam ja već kao djevojka razumjela i njegovu ljubav prema Splitu. Osvojio ga je humor i druge osobine Dalmatinaca. Nijedno ljeto nije prošlo, a da on nije ljetovao u tome gradu u svojim kasnijim godinama. Svako bi kasno jutro sjedao u neku od kavana na rivi da promatra i sluša splitske „balunjere“. Sviđalo mu se kako komentiraju najnovije događaje u gradu, uživao u njihovu tipično splitskom sarkazmu i nepresušnoj duhovitosti visoke kvalitete.
Živeći u Zagrebu redovito je išao u kavanu Corso i Gradsku kavanu. Jednom sam, tada devetnaestogodišnja studentica, sjedila s njime pred Gradskom kavanom. S vremena na vrijeme dopirali su do nas odlomci razgovora s drugih stolova pa smo nas dvoje „razvijali“ šaljive „filmove“ života drugih. Sjedili smo uz ogradu terase. S pločnika koji je išao uz ogradu obratila nam se jedna pripita žena. Pružila je ruku prema Dedi da joj udijeli milostinju. On ju je tiho, ali odlučno odbio. Moj djed, naočit muškarac i u šezdesetoj, i ja, posve mlada djevojka, bili smo zasuti pogrdama. Ona se zapravo okomila na njega: „Sram te bilo“, derala se iz svega glasa, „tu svima pred očima sjediš sa svojom mladom ljubavnicom“.Gosti u kavani oko nas su se uznemirili. Možda su mislili da ona govori istinu. Mora da je diskretno išao poziv „oberu“ da sredi nadasve neugodnu situaciju, jer ona se brzo udaljila. Mi smo se slatko smijali, možda najviše na račun samih gostiju.

Židov i katolkinja

Sudbina je bila odredila da moj Dedo bude otac Friderike, naše majke, i djed nas triju djevojčica, moj i mojih sestara. U Sinju, gdje je bio njegov građevinski stožer, susreo je ženu, njemu najljepšu na svijetu, ljepoticu od koje zastaje dah. Zaljubio se u našu baku. Židov u katolkinju! Bez oklijevanja postaje i on katolik, ide na mise nedjeljom sa svojom mladom ženom kad je u gradu.
Kao svaki razuman čovjek, bio vjernik ili ne, o Bogu, stvarnom stvoritelju ili zamišljenom, misli kao o jednom bogu u obje vjere. U tome jest osnova tolerancije, a on je bio tolerantan čovjek.
Roditelji, odani svojoj vjerskoj tradiciji, nisu ga razumjeli. Iz nesporazuma u nesporazum, sve je vodilo bolnom udaljenju, kako u mnogim obiteljima biva. Nikad se nije vratio u Lavov, duboko povrijeđen što oni nisu otprve prihvatili njegov izbor. On je za našu baku bio spreman dati život.
Rodila mu je curicu. Možemo gledati na sad već požutjeloj fotografiji našu mamu, malu djevojčicu gusto kovrčave sjajne crne kose, tamnoputu Židovkicu, odjevenu u bijelu haljinicu od najfinije čipke.
Nijedna od nas nije tako izgledala. Niti smo bile ljepotice u kakvu je ona izrasla, niti tamnopute, niti crnih očiju. Slavenske plave oči Hrvata i Slovenaca i bijela put predaka po drugoj liniji ublažili su tamne boje naših židovskih predaka.
Naša majka, Friderika, imenjakinja svoje židovske bake, odlazila je u Lavov. Tamo je osvojila srca mnogobrojne djedove obitelji. Činilo joj se da se natječu tko će joj nježnije ugoditi, tko ljepše ugostiti. A ona je njih oduševila svojim poljskim koji je naučila u tri mjeseca koliko je kod njih prvi put boravila.
Voljeli su je kao što su voljeli i njenog oca, svog najmlađeg brata, našeg djeda, koji je svima ostao u sjećanju kao enfant terrible.
Nismo imale srca ispitivati ga o njima. Tako smo jedva doznale da se jedna njegova sestra zvala Helka i da je moja starija sestra Milica nalik na nju, jer je imala nježno lice, blago povijen nos i bila nježne građe, sva krhka kao ta djedova sestra.
Htjela sam sačuvati od zaborava barem prezime Dedine obitelji pa sam jednom liku u svojim pričama dala ime Helka Stapp po toj mojoj prateti. A ta Helka iz priče sam zapravo ja. U njenom imenu živimo i Helka, Dedina sestra, i moja sestra Milica i sama ja.
O tome naš djed nije mogao ništa znati, jer je umro u svojoj osamdeset i osmoj godini, mnogo prije nego što sam te priče napisala.
Sama sam upravo navršila osamdeset godina. Približavam se godini njegova odlaska, a ja ga dalje vidim kao što sam ga zapamtila kao mala djevojčica. I mirna sam kao što je on bio miran i spreman poći na svoje posljednje putovanje. I moj je život gotovo prošao, i meni je vrijeme.

Dedo Stapp poput Imre Kertesza

Najradije bih poput drevnih Japanaca, držeći se za ruku svog čovjeka, svog druga, pošla u daleku snijegom zametenu planinu da tamo negdje zagrljeni zaspimo i da se probudimo u nekim drugim dimenzijama gdje se susreću svi koji se žele sresti. Tamo bih mogla upoznati moje daleke židovske rođake i druge drage osobe koje sam izgubila. Tako i Dedu Stappa.
Nama trima je on još kao malenim djevojčicama pričao ili pjevao dječje pjesmice i priče na poljskom. Sad kao da čujem njegov glas, pun slabo prikrivene nostalgije. Tako je bila i jedna priča o bračnom paru koji je i u starosti sretan. „Ona kašljuca slaba, a on presavijen na dvoje“. To smo sada mi, moj čovjek i ja.
I druge Dedine priče pamtim. Na našu molbu on ih je ponavljao po stoti put. Zapamtila sam ih kao molitve. I danas ih mogu ispričati poljskim turistima koje slučajno upoznam, pa se oni s radošću sjete svog zaboravljenog djetinjstva i kažu mi da sam vjerno „skinula“ Dedin lavovski akcent. Tako ja obnavljam svoju ljubav prema Dedi Stappu, na koga, kaže moj čovjek, kako starim, sve više sličim.
A obradovalo me je i kad su neki poljski Židovi s kojima sam se sprijateljila jednog davnog ljeta, za mene rekli da sam prava židovska žena. Što to znači? Što je u meni židovsko, ne znam, ali drago mi je to čuti.
Da su Hitler i njegovi nacisti ostali na vlasti, ja bih i milijuni drugih, budući da sam četvrtinom Židovka, već davno bila jedno od onih, doslovno do kosti izmršavljelih tijela, bačenih u zajednički grob.
Dedo je mogao biti i Hrvat, kao što je jednom i rekao. „Toliko me se ovdje sve tiče da sam postao Hrvat“. A mogao je biti i Rom, jer je na prvom mjestu bio čovjek, to jest rom kako oni sebe nazivaju. Osjećao se Poljakom, a bio je Židov. Gotovo da je poput Imre Kertesza otkrio to tek kad su Židovi bili osuđeni na istrebljenje. Kertesz je, kao četrnaestogodišnji dječak, bio odveden u koncentracijski logor. O svom identitetu mislio je kasnije. Je li Mađar? Jest. Je li Židov? Jest.

Strastan čovjek i u ljubavi i u osveti

Po čemu određuješ koje si narodnosti? Dedo je jedanput rekao da je Hrvat i ja sam otkrila da je čovjek one narodnosti zbog koje bolno osjeća njezinu sramotu ili nesreću. Mene muči kad danas slave Nezavisnu Državu Hrvatsku, a zadovoljna sam kada se hrvatski partizani spominju po dobru. Dakle, Hrvatica sam. Dedo je bio Židov, jer je u srcu dijelio nesreću svoga naroda, a po tome sam i ja Židovka.
On je preživio godine Drugog svjetskog rata. Kako? Čudna ga je njegova životna priča spasila. Za vrijeme Velikog rata, negdje 1916. godine, na ratište mu je došlo nepotpisano pismo iz Zagreba s optužbom da naša baka ima mladog ljubavnika. Ona je, naime, sa svojom kćeri, našom majkom, tada boravila tamo. Bez teškoća dobio je dopust. Njemu, časniku austro-ugarske vojske, sud je išao na ruku. Začas je bila odobrena rastava braka. Ubrzo se sretni zaljubljenik, dvadesetogodišnjak, oženio s našom bakom tridesetogodišnjakinjom. Djed je prisilio vrlo uglednu zagrebačku obitelj na takav rasplet i da ga prihvati, prijeteći teškim skandalom. Htio je zaštititi svoju bivšu ženu od sramote, ali joj se u isto vrijeme zapravo osvetio. Jer, ona ni o čemu nije mogla odlučivati, nesretna naša baka. Naš Dedo bio je strastan čovjek i u ljubavi i u osveti. I u pobuni i u životnim odlukama.
Protiv volje roditelja otišao je u Dalmaciju na gradnju cesta i mostova, oženio se s katolkinjom. Nitko od obitelji nije došao na vjenčanje i on je to razumio da su ga se odrekli. Vratio im je milo za drago odlukom da više nikad neće doći u Lavov. Za sve te odluke trebalo je strasti.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata nije nosio žutu zvijezdu. U dokumentima koje je legalno imao, stajalo je – vjera: protestant; prešao s koje vjere: katoličke. On se u životu još jednom oženio pa je morao prijeći s katoličke vjere na protestantizam. To ga je možda spasilo. Ne noseći zvijezdu, s prezimenom koje nije bilo tipično za Židove, on je opasno riskirao da ga razotkriju u nekoj raciji u Zagrebu i pošalju u jedan od logora, ustaški ili njemački, ili da ga ubiju na cesti.
Ali tada je pretežno živio u Bugojnu. Na jednoj planinskoj rječici bio je izgradio hidrocentralu i osvijetlio gradić i okolicu. Bio je ovdje štovan, gotovo počasni građanin. Poznat je bio i po tome što je ljude koji su kod njega radili vrlo pristojno plaćao. Predaja je sačuvala sjećanje na „inžinjera Štapa“, rijetkog čovjeka. Tako je moj sin, Dedin praunuk, na odsluženju vojnog roka, sreo mladića iz Bugojna, unuka jednog od Dedinih radnika, i od njega čuo priču o našem djedu.

Bile smo bez oca, ali imale smo Dedu Stappa

Godine 1941. došao je u Slavonski Brod da pomogne svojoj kćeri, jer je naš otac već bio u logoru. U Brodu se očito znalo da je naš djed Židov pa su ga brođanski ustaše odmah uhapsili. Ustaše koji su bili na vlasti u Bugojnu su ga doslovce istrgli iz njihovih ruka, iz jednog stočnog vagona u kojem je trebao biti otpremljen zajedno sa Židovima iz Broda.
Kad čitam Kertesza, otkrivam da svaka njegova knjiga govori o holokaustu. Osjećam ga bliskim, on je moja Biblija. Svjesna sam da bih radije bila jedna od žrtava nego čuvarica u logoru smrti. Svoje iskustvo iz logora, Kertesz je povezao sa stalnom željom za suicidom poput mnogih drugih koji su se vratili iz logora, ali nisu mogli živjeti s tim da su preživjeli. On je, sa smislom za židovski humor, rekao da je svaki put kad je prolazio kroz takvu krizu, počeo i napisao novi roman.
Naš je Dedo imao za što živjeti: za svoju kćer i nas tri djevojčice kojima su ubili oca. Počeo je stanovati s nama na Dolcu u Zagrebu. Bile smo bez oca, ali imale smo Dedu Stappa.
On je znao izigravati strogost. Prolazio bi kroz našu sobu kada je već bilo vrijeme za učenje, a mi smo zauzele položaje kao da učimo: čitamo, pišemo ili crtamo, svaka svoje. Prije toga bismo ga čule dok je povlačeći papučama po parketu svoje sobe išao prema vratima naše. Zatim je prolazio pored nas s ispitivačkim izrazom, a pod gustim obrvama sakrivao nasmiješene oči, zadovoljan što je „strog“. Čim bi zatvorio vrata, mi bismo opet malo zabušavale, smijuljeći se tiho.
Voljele smo što je takav. On bi nas, istina rijetko, upozoravao da u svemu moramo slušati našu mamu, njegovu „princezu“. Tako smo odredile njegov odnos prema svojoj kćeri. Ponekad bi, u brizi za nju, zaustio: „Vi vašu majku…“, ali znao je da je slušamo i da je štitimo od svih zala svijeta, da činimo sve da ona bude sretna, žalosna naša mama.
Mi bismo na njegov prigovor, za koji nije bilo osnove, i sam je to dobro znao, odgovarale šalom. Dedo Stapp i nas tri!
Nakon što je naš otac, Josip Godlar, 1941. godine bio ubijen u Staroj Gradiški, a majka 1942. odvedena u logor, Dedo Stapp se brinuo za nas. Nikada izravno. Uvijek preko nekoliko drugih, bojeći se da nas ne ugrozi svojim židovstvom. Mi smo bile zbrinute kod Janka Godlera, očevog polubrata.

Smrznuta stopala

Djed je od trenutka kada je naš otac bio odveden, preko adresa drugih ljudi slao u logor pakete s hranom i lijekovima. Vidjela sam jedno prokrijumčareno tatino pismo s gusto ispisanim popisom lijekova potrebnim drugim logorašima. Tako se Dedo brinuo i za našu mamu, sve dok nije zamjenom došla u partizane. Tada se, a to je bilo zimi 1943. na 44. godinu i sam pridružio partizanima. Gdje su drugdje Židovi mogli naći utočište, možemo pitati one koji danas uzdižu NDH. Zar na području te zle tvorevine?
Zima je te godine bila opaka i Dedi su se smrznule noge, pa je zajedno s improviziranom partizanskom bolnicom bio u stalnom pokretu, u bijegu pred ustašama, četnicima ili Nijemcima. Student medicine, partizan, obrađivao je Dedina stopala kako je znao i umio te ih spasio od amputacije. Naš je djed poslije rata u posebnim ortopedskim cipelama, pomažući se štapom, doživio duboku starost.
Neobična je moja vjera, moj osjećaj da je on negdje tu uz mene dok mislim na njega ili pišem o njemu. Hoda jako polako, za mene kad sam bila mlada, prepolagano, oslanjajući se o štap. Na glavi mu je sivi šešir od pusta sa širokim obodom koji skida u odgovor na pozdrav šeširom ljudi koji su ga duboko poštovali. To je starinski pozdrav širokom gestom i laganim poklonom. Ponosna na svog Dedu, tiho uz njega koračam.
Dok živim, živi i on. Još mi tepa s poljskim nazivima za malu mačku. Kaže mi nježno kiću ili kićunću, a ja mu pjevam dječju pjesmicu o mačiću koji skoči na plotek i imruga (žmirka), a pjesenjka nje duga.
Moj Dedo, Mauricije Stapp! Možda je smiješno reći, ali sad smo već vršnjaci. Oboje imamo više od osamdeset godina.
I, eto, dok još živim, stavljam mu ovaj kamenčić na grob.

Šibenik, 9. svibnja 2016.

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI