Neovisni novinarski portal
12.12.2019.
POLITIKA
Portret tjedna/Zoran Milanović, šef SDP-a: Sjedi dolje, jedan!

Portret tjedna/Zoran Milanović, šef SDP-a:
Sjedi dolje, jedan!

Milanovic - Portret Kad je u recentnom intervjuu na Novoj TV na pitanje Mislava Bage dokle će uspijevati sačuvati kontrolu nad svojom eksplozivnom naravi Zoran Milanović mirno odgovorio „dokle god treba“, neki su komentirali kako se lider hrvatske ljevice napokon uspješno transformirao u pristojnog političara koji uvažava suparnička stajališta, ali se argumentirano i postojano bori za svoja. Nedugo iza toga, čovjek se potpuno oteo kontroli. Kao da se najeo bunike, na zatvorenom sastanku s reprezentacijom „braniteljske Hrvatske“ zastupane po Josipu Klemmu i Dražimiru Jukiću, potpuno se „dao od kraja“, i kako svjedoči audiozapis ovog „povijesnog debakla“, do te mjere dodvoravao onima koji su godinu dana sustavno rušili njegovu Vladu, da je ostavio u čudu i pobornike i protivnike. Klemm i Jukić obavili su zadatak vrlo dobro. Sve je snimljeno i sve objavljeno. To samo politički diletanti ne bi predvidjeli. Milanoviću, sjedi dolje, jedan!

Hrvatskim „vitezovima savskog šatora“ vođa oporbe predstavio se kao jedan od njih, pače, nabrijaniji i oštriji, eksplicitniji u „zaštiti nacionalnih interesa“, a napose u vrijeđanju i diskvalificiranju hrvatskih susjeda, prvenstveno Srbije i BiH, na čemu je zaradio možda tek poneki zlobni aplauz. Milanović je u tom razgovoru, čiji je sadržaj trebao ostati tajna, toliko eskalirao da se čak i Klemm perfidno ogradio od njegove „huškačke“ retorike, „zabrinuto“ dvojeći gdje će to odvesti vođu SDP-a. Jadan čovjek, pun empatije prema šefu SDP-a, tolerancije i želje za normalizacijom odnosa sa Srbijom. Jer business je business, a politika-politika…

Sve dam, samo da vladam!

A govorio je Milanović zbilja svašta. Vodstvo Srbije nazvao „šakom jada“, beogradskom čaršijom koja bi htjela biti gospodar Balkana, i ponaša se bahato, za Bosnu i Hercegovinu kazao da i nije država, da tamo nemaš s kim šta razgovarati, to je „big shit“( veliko sranje), tamo „imamo posla s negativcima, zapamtite to, to su negativci, to nisu dragi i topli ljudi“, poručivao, i u slučaju odcjepljenja Dodikove Republike Srpske, „šta ćemo mi, ostaviti Hrvate u BiH s Bošnjacima…“, taman posla.
Na inzistiranje Klemma i Jukića da se očituje o pozdravu „Za dom spremni“, pozvao se na odluku Ustavnog suda o zabrani rečenog ustaškog pokliča, ali njemu se osobno „živo fućka za pozdrav Za dom spremni“. Takva relativizacija i minorizacija jednog etičkog i moralnog, a ne samo zakonskog pitanja, apsolutno je degutantna. I povrh svega, svoju benevolentnost spram onih koje Klemm i Jukić predstavljaju, jer to nije niti može biti braniteljska populacija an gro, pokušao je demonstrirati i velikodušnom ponudom: Želite li da ostavim Medveda ( Tomu, op. a. ) za ministra?
Takva količina snishodljivosti i ponižavajućeg udvorništva prema ljudima koji su izvodili mase na ulice, prijeteći marširali na Markovom trgu i provocirali nasilje, sve s ciljem rušenja Milanovićeve vlade, doista je neprobavljiva. Politika jest prljava , ali čak i u prostituciji postoje neka pravila. Kako je moguće od ovakvog licemjerja i neiskrenosti ostvariti političku korist? Ako mene pitate, nikako!
Usred izborne kampanje proizvesti takav skandal i profitirati, naprosto nije moguće. Na njegovu prizemnu retoriku s gađenjem su pljunuli svi, od Milorada Pupovca, preko Milana Bandića do Andreja Plenkovića. Potpredsjednik SDSS-a i partner u bivšoj lijevoj vladi, Milorad Pupovac koji je neposredno pred ovaj ispad pokušavao omekšati zategnute odnose Srbije i Hrvatske u razgovoru sa srbijanskim premijerom Aleksandrom Vučićem, opazio je da taman kad misliš da desnica ne može gore, izleti Milanović sa svojom retorikom dokazujući da on može i gore od desnice… Bandić se javno zgrozio tako jeftinim pokušajem pridobijanja šačice glasova, i dodao- „fuj, to nije dobro“. Plenković je , i osobno povrijeđen Milanovićevom eskapadom iz istog maca nediplomatskog izljeva bivšeg premijera, takav rječnik nazvao uličarskim, prikladnijim za krčmu negoli za političara premijerskog formata.
Srbija je konsternirana, tamošnje naslovnice vrište od hrvatskog političkog skandala, „ustaše su načisto poludele“, snebivaju se susjedi, a ni iz BiH ne stižu nimalo ugodniji tonovi. Čemu i komu je to trebalo?

Zadnji izbori “političkog frajera” za premijera (?)

Zoran Milanović na pragu je 50-te, ali, kako veli, još je mlad, mada ovo su mu zadnji izbori na koje izlazi kao kandidat za premijera. Valjda je zato zaigrao opasan rulet, na sve ili ništa, pa ili će biti pobjednik ili “pokojnik”. Bit će i dalje aktivan u politici, ali ne u ovakvoj ulozi. Sva sreća! Jer, da ovaj vječiti „politički frajer“ koji drži da je mladost karakterna osobina a ne biološki limit( pa si dopušta ludost jer je pokriva „mladost“), kojim slučajem potraje još neko vrijeme, SDP bi došao na razinu političke stranke koja okuplja isključivo provjerene poltrone zadužene za apologiju svake gluposti svoga vođe. Još bi je proglašavali, kao što to čini „da, šefe“- Milanka Opačić, besprimjernom hrabrošću koja dokazuje veličinu Zorana Milanovića jer je, eto, pokazao spremnost razgovarati i s onima koji su mu ne tako davno „radili o glavi“.
Zašto je uopće Zoran Milanović, nakon što je već odgovorio pozivu Đure Dečaka, predsjednika Zajednice udruga proisteklih iz Domovinskog rata, imao potrebu sjesti za stol s besprizornim tipovima poput Josipa Klemma i Dražimira Jukića, prvotimcima „šatorske revolucije“ koja je godinu dana ljuljala lijevu vladu a SDP-ova ministra branitelja Freda Matića umalo spakirala na psihijatriju?
Susret na Iblerovom trgu, iza zatvorenih vrata, organizirao je Franko Vidović, šibenska SDP-ova akvizicija za možebitnog ministra branitelja, koji je i ranije posredovao u nekim razgovorima s tom ekipom, a zatekao se i u Klemmovoj kleti tijekom „prijateljskog druženja suboraca“ gdje se pojavio čak i Matić. Je li Vidović htio pojačati svoje dionice kod Milanovića odmrzavajući njegove odnose s braniteljskom „vrhuškom“ i eventualno pridobijajući neke od njih u „narodnjački“ birački korpus? Ili je iskreno vjerovao da bi takav razgovor, s takvim ljudima, mogao pridonijeti ispravljanju nekih „krivih Drina“ u braniteljskoj percepciji Milanovića i SDP-a? Možda je pomislio, ako mene kao svoga suborca, prihvaćaju i ako mi vjeruju, zašto ne bi, omogući li im se otvoreni i iskreni razgovor, promijenili mišljenje i o Milanoviću?

Narodna koalicija (ni)je slučajna

Kakvi god bili Vidovićevi motivi, to ne može biti presudno za ono što se dogodilo. Jer, Zoran Milanović nije od onih koji će nešto činiti jer im to drugi sugeriraju. Dakle, da sam nije mislio kako bi takav razgovor mogao biti profitabilan, iako je njegova startna opravdanost sasvim upitna, ne bi ga prihvatio. No, čak i da je kurtoazno odradio i taj zadatak, mogao je biti bez cirkusa i nepotrebnih akrobatskih skokova s trapeza pod kojim nema sigurnosne mreže. Htio se svidjeti, dodvoriti, poentirati na braniteljskoj potpori, kao da je u politici debitant a ne senior s desetljetnim stažom. Želio je svjedočiti „narodni štih“ nove koalicije koja želi sublimirati sve slojeve i bezmalo sve svjetonazore pod jednu kapu koja neće biti nikome tijesna. Uostalom, sam kaže kako „Narodna koalicija nije slučajno narodna, to je koalicija ljevice, liberalnog centra i desnog centra… To je koalicija hrvatskih ljudi, hrvatskih građana, naših sugrađana Hrvata i Srba, to su naši ljudi i mi njihovi, i neće pred svake izbore morati slušati govor mržnje, nego će biti sigurni da im je ovdje dobro i da ih trebamo“.
Dakle, Zoranu Milanoviću treba sve , sada i ovdje, nema više čekanja, ovo bi imao biti njegov zadnji premijerski mandat i za njega nijedna cijena nije previsoka. Osobito ona koja se plaća vjerodostojnošću, ponosom, autentičnošću. Kao da toga u politici ima!?
I tako je nastala Narodna koalicija. Nekad je bila Kukuriku, pa se preimenovala u koaliciju Hrvatska raste, ali je uvijek zadržavala makar osnovne elemente svoje prepoznatljivosti, po konzistentnoj strukturi članica, kulturnom ambijentu, mahom protestnih, građanskih predizbornih skupova i artikuliranom sadržaju poruka koje su dominantno civilizacijske stečevine.
Danas se ova grupacija naziva Narodnom koalicijom, i dalje je predvodi Zoran Milanović, ali neka se javi tko doista razumije kakva je to amorfna skupina, kojem se dijelu društva obraća i s kakvim porukama. Umjesto rokera Gorana Bare i Majki, sada su im bliži tamburaši i Gazde. Umjesto čvrstih svjetonazorskih stavova i jasnih ideoloških poruka, ova se koalicija razmeće političkim kičem i trudi biti što sličnija konkurenciji. Ništa tu više nije prepoznatljivo, pa čak ni Zoran Milanović koji je promijenio i tjelesnu masu i političku retoriku, a bogme i publiku. I dobio posve zbunjeno biračko tijelo ljevice koje bi najradije ostalo kući iz straha da ne sudjeluje u kakvoj novoj politički “pervertitskoj” predstavi, koju je još pred koji mjesec uprizorio Most s HDZ-om, a mogao bi sada ne daj bože i s SDP-om, a u kojoj uživaju samo glumci na sceni…

Desne fore za lijeve biračke kutije

Alibi za lijevu metamorfozu navodno je čista politička pragma. Cilj je, kažu uvijek vjerni sljedbenici, dobiti izbore, pa ako treba i s potporom dijela, nezadovoljnog desnog biračkog tijela koje bi se moglo navući na Milanovićeve “desne fore”. Priglupo!
Takvo udvorničko klizanje u desno, ne bi li se napunile glasačke kutije s lijeve bande, može samo rezultirati apstinencijom izvornih birača ljevice, ili njihovim alternativnim odabirom kakve marginalne, nove građanske opcije koja ima jasne poruke i još uvijek nekompromitirane kandidate.
Novi Milanović nije ni tako bahat ni tako arogantan, kakav je bio. Šteta, jer i tako odbojan, iritantan i drzak, kakvog ga znamo od ranije, bar je bio iskren i autentičan. Ovaj novi niti je iskren, niti je uvjerljiv, a ako misli da se doima narodski, samo zato što se ulizuje baš svakome s kim se sretne, ljuto se vara. “Reformirani”, „pronarodni“ Milanović čisti je promašaj! Izaziva odium i kod članova svoje stranke i kod građana koji su dosad, uz sve rezerve prema njemu zbog nepatvorene arogancije i bezobrazluka u javnoj komunikaciji, makar cijenili artikuliranost njegovih stajališta i njihovu beskompromisnost. Stari Milanović predstavljao je jednu modernu, građansku političku opciju posve nespremnu koketirati s regresivnim ideologijama i desnim političkim zabludama. Novi bi ih rado prigrlio i umotao se, za predizborne potrebe, u njih kao svoju zastavu, ne bi li transponirao biračima, iz čistog vlastohleplja, poruku da su pod njegov kišobran baš svi dobrodošli. Ridikulizirao je SDP, pa nije čudo da ga već neki zovu hrvatskim Trumpom. Taj čim zine, već je nered i zbrka. Je li lider ljevice u ambiciji da pod svaku cijenu osvoji vlast odlučio biti što sličniji glavnim konkurentima u HDZ-u (svaka sličnost s Plenkovićem je namjerna), pa snižava već dosegnute standarde poigravajući se i s temeljnim ideološkim razdjelnicama? Umjesto da podiže razinu političke i svake druge kulture, Milanović je pragmatično spušta „da ga ceo svet razume“… A oni koji pohlepno grabe sve što im dođe pod ruku, obično ostaju i bez onoga što im je bilo čvrsto u ruci…
Ne znam kako je s vama, ali meni dođe da pitam: Zoki, zaboga, na čemu si ti?!

Tags: , , , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI