Neovisni novinarski portal
23.8.2017.
LJUDI / POLITIKA / Portreti
Portret tjedna/Žena-političarka: Griješna i neposlušna do bola!

Portret tjedna/Žena-političarka:
Griješna i neposlušna do bola!

Ilustracija (4)

Žene političarke, dekor u muškom klubu ili ravnopravni akter? Hm, kod nas o ravnopravnosti nema govora, a društvo koje je prije desetak godina pokazivalo znakove demokratskog rodno-spolnog buđenja, danas se ponovo bunkerira u primitivni politički mačizam. Hrvatska je država regresije generalno, a u odnosu na ravnopravnost spolova uvjerljivo. Političke stranke, unatoč zakonom propisanoj obavezi o minimalnoj uključenosti 40 posto žena na liste, pa i predviđenim sankcijama za nepoštivanje te odredbe (kazna od 50 tisuća kuna), uglavnom demonstriraju arogantnu podzastupljenost kolegica, svjesno kršeći zakon bez straha od financijskih konzekvencija. O političkim, nema ni govora. Profesionalna politika rezervirana je kod nas za muškarce.

Ženama je, kao neka vrst utješnog rezervata, ostavljeno da se bave civilnim društvom i tzv. aktivizmom koji je u muškom svijetu percipiran kao demokratska bižuterija, baš kao i žena u hrvatskoj politici. Stoga nas i na ovim izborima čeka diktatura muške političke ponude, njihova dominacija na listama tek ukrašenim ponekom ženom, čak i na prvim pozicijama, ali tek „da se Vlasi ne dosjete”. Jer, nećete mi valjda reći kako se HDZ rodno osvijestio kad je čak dvije žene (Ivana Maletić i  Branka Juričev Martinčev) postavio za nositeljice lista, a ukupno ih je u svih 11 izbornih jedinica 15-ak.

Raguževe “griješnice” i Puljićeve “štrace”

HDZ je promijenio predsjednika, ali ne i gard dominantno muške stranke koja ne zarezuje rodnu ravnopravnost, pa ni kad joj kormilo drži uglađeni eurozastupnik Andrej Plenković. Kako stvari stoje, čini se da u „zajedničarskom“ odabranom zastupničkom društvu neće biti više od 15 posto žena. Ništa čudno, ipak je riječ o konzervativnoj stranci utemeljenoj na kršćanskim vrijednostima, a ako je po dr. Ivici Ragužu, tome ženskom zazivanju jednakosti treba hitno stati na kraj, jer je ono eklatantan dokaz njihove neposlušnosti (!?) s kojom je u svijet ušao grijeh. E, pa ne griješimo više dušu, vratimo žene, u ime kršćanske vjere, tamo gdje im je mjesto, u kuhinju, na njivu, u ložnicu, i imaju biti kuco, a ne larmati za političkim govornicama…
Ergo, ljeta Gospodnjega 2016., uoči Velike Gospe, nakon što su s oltara već proglašene štracama (nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić), žene su preuzele i „biblijsku“ odgovornost za sve grijehe svijeta. Svećenik dr. Ivica Raguž u Glasu koncila prigodno nas je počastio autentičnim tumačenjem Biblije, prevenirajući možebitno još veću štetu i nevolju upozorenjem ženama da će, budu li tražile pravo na jednakost, postati neposlušne, te im je konačno prihvatiti vrhunaravnu istinu da su one drugotne, a muškarac je prvotan. Adam i Eva jesu zajedno sagriješili, ali đavo je ipak najprije ušao u ženu koja je potom čovjeka, muškarca, učinila robom grijeha, educira nas nadahnuti svećenik, vjerojatno kivan na sve slobodne “griješiti” po volji i prirodi. Taj prezir božjeg službenika spram žene kao „drugotnog“ bića dolazi po svoj prilici od njegove zatomljene svijesti o vlastitoj neukroćenoj spolnosti, ovisnoj o tom božanskom stvoru koje tako snažno jest, a moralo bi tek marginalno, periferno biti. Nije lako dr. Ragužu održavati mentalnu ravnotežu negiranjem prirodnih sokova koji njegovim krvotokom teku poput nabujale rijeke.

Solidarni i sažaljivi muškarci

Ravnopravnosti, dakle, ne može biti po volji Boga, pa je svako ustrajavanje da se s muškarcima izniveliraju u pravima griješno do neba. Ženama je shvatiti i prihvatiti da su posrnule, a jedina utjeha im može biti da su s njima u posrnuću i njihovi muškarci, u ime solidarnosti i sažaljenja, jer ih u tom krimenu nisu htjeli ostaviti same. I ma kakav podsmjeh ovakva „kršćanska slika o ženi“ izazivala kod onih koji su se od vjere otrgli, veli Raguž, „ne možemo ne ostati vjerni istinitosti“ toga biblijskog poimanja uloge žene na ovome svijetu.
Crkva je na riječi svoga namjesnika ostala u „dostojanstvenoj tišini“, besumnje dijeleći isti nauk i „autentično biblijsko tumačenje“, bez obzira na njegovo manipulativno, retrogradno djelovanje na bogobojaznu pastvu okrenutu Bogu kao Nadi, a ne kao novom diktatoru koji ih želi držati u strahu i poslušnoj poniznosti . U svijetu moćne Crkve koja ima ambiciju s ovako regresivnih stajališta biti moralna vertikala u društvu, muškarac je po mjeri Stvoritelja, a žena tek niža vrsta stvorena da mu služi. Svaka druga uloga svodi je tek na razinu odbačene i prezrene griješnice…
Manjka nam samo preuzeti poučne „terapeutske savjete“ saudijskog obiteljskog terapeuta Khaleda Al-Saqabya, koji je, kako smo svojedobno medijski upućeni, izdao edukacijski video za sve neiskusne muslimanske vježbenike, znakovito naslovljen poput priručnika: Evo kako pravilno istući ženu.
Saudijske žene su drugorazredna bića, građani drugog reda, kako to priziva i dr. Raguž u Glasu koncila za kršćanske žene, bez prava glasa, kako u kući tako i na izborima. Ma što vi mislili o tome, po konzekventnom Al-Saqabyu, fizičko kažnjavanje žena vrlo je ozbiljna stvar, kojoj muškarac pribjegava tek kada je suočen s neposlušnom ženom. – Neke žene ne slušaju svoje muškarce i rade greške. Zato bi ih prvo morali savjetovati. To je prvi korak u discipliniranju žena. Prvo ju treba podsjetiti na prava muškarca i na njene obaveze, a nakon toga dolazi drugi stupanj kažnjavanja – odbacivanje u krevetu – poučno će Al Saqaby, terapeutski preporučujući fizičko kažnjavanje žene uz određene islamske standarde (?!) Naime, što? Ženu ne bi trebalo tući drvenim štapom, ali ni maramom za glavu, ne smiju se koristiti ni oštri predmeti, pa je sugestija tući ih rupčićima jer cilj nije ozlijediti nego je natjerati da osjeti da je kriva, budući da neke među njima, gle čuda, žele biti jednake muškarcima pa se usude čak i u raspravu sa svojim muževima ući. Baš kako je to lucidno prepoznao u kršćanskom svijetu Al-Raguž. Što implicira da bi se mjere za discipliniranje griješnih muslimanki mogle sasvim dobro implementirati i na kršćanke. Pogotovo one koje su već stigmatizirane, po Puljićevom rječniku, kao štrace. Jer se u seks upuštaju prije braka, svjedočeći tako da su lake, prljave. Treba ih zato izopćiti iz društva, ako ne i disciplinirati Al Saqabyevim metodama. Muškarci, međutim, ne mogu biti štrace, njihov je moral u tom smislu bezmalo neupitan, pa i kad ga evidentno nemaju. Ali njima je i to dopušteno, jer svijet Crkve je beskompromisno muški, patrijarhalni, neravnopravni, nedosljedni, licemjerni koji zahtijeva moralnu čistoću isključivo od žene, dok se muškarac može valjati i u blatu nemorala i kriminala a da Crkva kod toga šuti i zatvara oči. Baš kako to čini dok o Velikoj Gospi velečasni Raguž javno ponižava žene svodeći ih na čisti koncentrat grijeha. Konzekventno tomu, njima ne treba dati prava, nego ih ošinuti – kaznom!

Šuti Crkva, šuti Predsjednica…

Lako što Crkva šuti na srednjovjekovno lamentiranje svoga zabludjelog pastira, pod paskom Boga svemogućeg i Biblije, ali kako je moguće da o tome ni riječi ne progovara, makar iz potrebe mentalnog dekontaminiranja javnog prostora, predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović koja bi po razmjerima svoga „grijeha“ i drskosti u neposluhu, morala biti najveća među griješnicama. Zašto šefica države ne mari za razinu ljudskih prava žena, za rodnu ravnopravnost i spolnu diskriminaciju ? Zbog svojih svjetonazorskih limita i stranačke stege? Možda.
Istina je da žene nikad nisu bile ozbiljan, ravnopravan politički izbor u HDZ-u. Ni Jadranka Kosor nije svojedobno dobila priliku biti premijerka i predsjednica najveće, k tome konzervativne stranke (HDZ-a), zbog njezinih kvaliteta, sposobnosti i respekta stranačkih kolega. Naprotiv. Ivo Sanader predao joj je „žezlo i krunu“ na dar, kao da joj daruje dva jutra zemlje, u trenutku abdikacije, uvjeren kako će je na toj poziciji potpuno diskreditirati kao nesposobnu i time pokazati koliko je bio bolji i superiorniji kao šef vlade, što bi građane moglo nagnati da mole za njegov povratak. Dakle, egocentričnom Sanaderu služila je tek kao pontonski most, neka vrst premosnice za neko „normalno vrijeme“ u kojemu će opet ultimativni muškarac biti prisiljen mesijanski uzeti uzde države u svoje snažne, spretne ruke.
Kolinda nije nimalo drugačiji slučaj, samo je mentor drugi. Kandidatura za predsjednicu države nije je dopala zato što bi bila po mjeri i ukusu Tomislavu Karamarku, tadašnjem partijskom šefu. Posve suprotno. Karamarko je procijenio da je nju najlakše žrtvovati, jer se vjerovalo, a i ankete su tako inducirale javnost, da je Ivo Josipović izvjestan pobjednik, pa se u HDZ-u smatralo da je svaki glas koji ode na njenu stranu dobitak, a nitko stranački relevantan neće biti poražen. Svakako, bolje da poraz pretrpi žena, negoli kakav kapitalni HDZ-ov muški primjerak čime bi bio oslabljen za nove bitke, a Karamarko, to je bilo i slijepcima jasno, niti je za premijera a kamoli za šefa države. Ali, priča je dobila neočekivani epilog, a Kolindi u krilo, ni krivoj ni dužnoj, uletjela pobjeda. I što sada? Ništa. Kakva korist od toga!? Karamarko je u međuvremenu nestao s političke pozornice, a Kolinda i dalje uživa u pogodnostima svoje nevažnosti. Čak ni na retoričkoj razini ne pokušava iskoristiti svoj položaj kako bi osvijestila političke elite o potrebi uvažavanja i ravnopravnog tretiranja žena u društvu. Žena koje su kod nas potplaćene (za isti posao plaćene su i do 20 posto manje do muškaraca), obespravljene (u trgovačkim lancima besprizorno eksploatirane, i radnim danom i vikendom i blagdanom za plaću od mizernih 2-3 tisuće kuna), ponižene (prisiljene radi egzistencijalnih razloga raditi bilo što čak i kad imaju fakultetske diplome, napose žene u zrelijoj dobi – žrtve privatizacijskog kriminala i stečajnih poplava), diskriminirane (čak i nesposobniji muškarac ima prednost u odnosu na sposobnu ženu kod zapošljavanja), riječju – drugotne.
Odobrava li gromoglasnom šutnjom predsjednica Republike Raguževu skandaloznu poduku o ženama u Glasu koncila? Zašto šute tzv. političke elite, čega se boje malobrojne žene u politici koje hine kako nisu pročitale, nisu čule za svećenikov šovenski ekstremizam, pa se o njemu i ne očituju? Zbog čega se ne oglase vjernici, makar oni samosvjesni među njima kojima je vjera slobodni izbor a ne indoktrinacija i nekritičko obiteljsko nasljeđe?
Hrvatska je još uvijek sekularna država, ma koliko je neki silovali vjerom i ispirali savijest svetom vodicom. U europskoj, sekularnoj i demokratskoj Hrvatskoj Ustavom i zakonom svim građanima je zajamčena ravnopravnost i jednakost pred zakonom. Pa i u participaciji u politici, na izborima. Zakon o ravnopravnosti spolova propisao je da na kandidacijskim listama za izbore žene moraju biti zastupljene s najmanje 40 posto, što je u osnovi krnja ravnopravnost jer je žena na ovome svijetu čak 51 posto, a cilj kojemu se teži jest zastupljenost razmjerna participaciji u ukupnom stanovništvu. Taj cilj se neće tako lako ostvariti jer bi politiku pretvorio u dominantno žensko zanimanje s mirisom matrijarhata, za muškarce povijesno najneugodnijeg iskustva kojemu više nikad neće dati priliku. I zato će žene, mada većinska populacija, ostati podcijenjene, ponižene, diskriminirane i dugoročno u pravima zakinute. Odgajane u duhu vjere tu će svoju drugorazrednu poziciju lakše prihvaćati, na taj teror muškog mačizma lakše pristajati, biti podložnije manipulaciji i crkvenoj indoktrinaciji koja im utjeruje strah u kosti od pakla koji ih čeka zbog ovozemaljskog neposluha i bezvjerništva.

Zastupljenost žena u politici na pola puta…

Cilj od 40 posto žena na izbornim listama ne samo da nije ni blizu ostvarenja, nego je Hrvatska zadnjih desetak godina od njega sve dalje. Na prošlim izborima, u studenome 2015. izabrane su samo 23 zastupnice u Sabor, ili tek 15 posto, što je najniži postotak „ženske zastupljenosti“ u državnom parlamentu od 2000. Premoćno najviše, 13 , ih je bilo s liste SDP-ove koalicije Hrvatska raste, svega pet s Mostovom legitimacijom, četiri iz redova Domoljubne HDZ- koalicije, i jedna predstavnica nacionalnih manjina. S preferencijskom potporom birača, kao osma na listi u 2. Izbornoj jedinici, u zastupničke klupe uspjela je sjesti tek HNS-ovka Anka Mrak Taritaš. No, tih minornih 15 posto (u odnosu na propisanih bar 40 posto) značajan su odmak od pionirskih dana hrvatskog parlamentarizma koji je, prvo desetljeće hrvatske neovisnosti, pripuštao u Sabor tek 6 posto žena.
Kako je 2000. bila u mnogočemu za Hrvatsku godina „velikog praska“, kada se država nakon monopola Tuđmanova HDZ-a i državotvorne stege napokon otvorila i počela pokazivati ozbiljnije znake eurodemokratizacije, tako je bila i u odnosu prema ženama u politici. Te godine na izborima, koje je dobila Račanova koalicija, saborski mandat dopao je čak 34 žene (16 iz SDP-a, 6 iz HDZ-a…), da bi već na idućim izborima, 2003., kada je slavio HDZ, taj broj pao na 26. Ali ih je na kraju mandata bilo 33, ili 22 posto, zahvaljujući činjenici da su njihovi muške kolege listom dobili mandate u izvršnoj vlasti, gdje se žene još manje pripuštaju, pa su se kolegice s dna lista uspjele upisati među zastupnike. Idući saziv sabora bilježi (2007.) 32 izabrane zastupnice, koje opet, istom logikom transferiranja muških kolega u Vladu i državne institucije, povećavaju svoju zastupljenost na 39, ili čak četvrtinu u parlamentu. I izbori 2011. ne donose revolucionarne promjene, pa iako je na listama startno bilo gotovo 35 posto žena, u Sabor ih ulazi oko 20 posto (30), što će tijekom mandata narasti na 39 ili 22 posto. Tih 22 posto kao da je magični prag preko kojega broj zastupnica u Hrvatskoj ne može preći, ali je i takav postotak negdje blizu europskog prosjeka (25,6 posto), što samo pokazuje da i žene u modernim, demokratski razvijenim i stabilnim društvima još itekako imaju prostora za borbu do pune ravnopravnosti. Doduše, u Danskoj ili Finskoj nije potrebno zakonom obavezivati na izborne kvote i žensku zastupljenost, a ipak se postiže 40 posto participacije žena u parlamentu, što recimo, postižu kvotama u Austriji, Nizozemskoj i Švedskoj (45 posto). Za razliku od Poljske ili Španjolske gdje se propisanim „ženskim kvotama“ postiže od 23,7 do 36 posto zastupljenosti. Konačno, jedna Belgija može se pohvaliti s čak 50-postotnom zastupljenošću žena što se osigurava primjenom dvaju kriterija – rodne kvote i naizmjeničnim modelom strukturiranja lista, odnosno redoslijedom.

Učimo, ali ne od Kovačevića, Vukojevića, Đapića, Raguža, Puljića…

Što može učiniti mala, jedva demokratski i parlamentarno punoljetna Hrvatska da žene ne bi bile diskriminirane i obespravljene, manje vrijedne na poslu,  u životu i politici?
Učiti, ali ne od Al Saqabya, ili od Ante Kovačevića (žena je za madraca, a ne za mudraca – povijesno mudroslovlje upućeno Vesni Pusić), ili opskurnog Vice Vukojevića (manje pričaj,više rađaj – adresirano Đurđi Adlešić), ili izgubljenog u bespućima svemira Ante Đapića (u moj je podrum zabranjen ulaz psima, ženama, Srbima i Židovima), ili kardinala Puljića, ili „napaljenog„ ženomrsca dr. Raguža. Učimo od Belgijanaca, Šveda, Danaca, od svih koji su od nas bolji, koji znaju i postižu više jer su bili odlikaši, a mi se ponosimo što smo ponavljači. Ali zato punokrvno hrvatski…
Tags: , , , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI