Neovisni novinarski portal
18.8.2017.
LJUDI / POLITIKA / Portreti
Portret tjedna / Sara Kolak (21), atletičarka : Talent koji država uoči tek kad zlatom zasjaji

Portret tjedna / Sara Kolak (21), atletičarka :
Talent koji država uoči tek kad zlatom zasjaji

sandra-k-e1471688473850Sara Kolak (21), „ludbreško čudo“ kako su je odmah prozvali, hrvatska zlatna olimpijka, kopljašica koja je dobacila ravno do svog sna, do impresivnih 66,18 metara s kojima se upisala u povijest hrvatske i svjetske atletike, nemojmo se lagati, nije hrvatski proizvod. Sara je samo hrvatski genetski materijal koji je brušen u jednoj skromnoj, požrtvovnoj obitelji i oblikovan pod stručnom, apsolutno kompetentnom i znalačkom rukom vještog slovenskog trenera Andreja Hajnšeka koji o Sari brine 24 sata na dan. Kao trener i kao drugi otac. Hrvatska se za Saru nije pretrgla, u nju nije investirala, jer u njezine rezultate nije dovoljno vjerovala niti je njezine napore i odricanja valorizirala.

Ni približno kao, također, zlatna Sandra Perković koja je prije četiri godine prvo pravo koplje, od ugljikovih vlakana, vrijedno preko tisuću eura, Sari kupila i poklonila kao njezina starija kolegica i prijateljica. Dok je država novac poreznih obveznika obilato ubacivala u malaričnu nogometnu močvaru, Sara Kolak, zlatni jedriličarski dvojac Šime Fantela i Igor Marenić, ili Josip Glasnović , ili braća Sinković, ili Sadra Perković, Tonči Stipanović i Damir Martin, Blanka Vlašić … snalazili su se kako su znali i umjeli, i rasli na potpori i žrtvi roditelja, svojih ambicioznih i upornih trenera, malih, siromašnih klubova i ponekog prijatelja. Zato ova priča nije posvećena samo filmskom sportskom uzletu Sare Kolak, nego jednako svim spomenutim vrhunskim hrvatskim sportašima koji godinama ostaju ispod radara ovlaštenih distributera našeg novca.

Šustarovo farizejsko “iskupljenje”

Kada je mlada Ludbrežanka u dalekom Rio de Janeiru trijumfalno pomela sve favoritkinje, među kojima i Čehinju Barboru Špotakovu, koja se nadala tituli prve atletičarke s tri uzastopna olimpijska zlata u istoj disciplini, a na kraju otišla kući tek s broncom, hrvatska Vlada kao da se probudila iz ljetnog „pižoleta“, nervozno zijevnula i odjednom se sjetila svojih sportskih perjanica u Brazilu. S kojima se sada naglo identificira, euforično s njima slavi, i s kojima se, nećete vjerovati, ponosi.
„Genijalni um“ ministra znanosti, obrazovanja i sporta Predraga Šustara farizejski se posipa pepelom i žurno najavljuje veće nagrade za osvajače medalja kao da to establishment može eskulpirati od nebrige za sve nenogometne sportove i sportaše u državi. Čak je i pokajnički priznao kako treba razgovarati i o onim stvarima koje su u pripremi odlaska sportaša na Olimpijadu u Rio bile slabije, dakle, o onim stvarima u kojima je država apsolutno zakazala, kako bi ih neka nova, ako ne već ova „produktivna i promišljena“ administracija, mogla na vrijeme ukloniti. Ta naknadna pamet jednog od rijetko nesposobnih i prijetvornih ministara koji se potpuno kompromitirao sabotiranjem Kurikularne reforme i njezinog Ekspertnog tima, iritantna je i skandalozna. Šustar bi post festum brigom za vrhunske sportaše, de facto većim nagradama, otkupio vlastiti grijeh potpunog ignoriranja prvorazrednih sportaša i prvorazrednih mladih ljudi koji se okićeni olimpijskim medaljama vraćaju u Hrvatsku, u svoju zemlju koja je propustila biti im na dispoziciji i podupirati ih kad je trebalo. Dok su mukotrpno radili, odricali se, žrtvovali da bi na smotri vrhunskih sportskih dostignuća u Brazilu svirala hrvatska državna himna i vijorila se hrvatska zastava. A sada bi država njihova odličja zakačila na vlasiti rever. Otkud im pravo?
Sara Kolak zgrabila je svoju priliku i osvojila zlato. I svijet. Dosegla je zvijezde. Dotakla nebo. I od sreće zaplakala. Zna Sara što sve stoji iza toga dostignuća, te medalje satkane od želje, od truda, od muke i znoja, više negoli od zlata.
-Mama, tata, zlato ide doma- prvo je što je u trenutku pobjede izgovorila dijeleći sreću s onima koji su za nju najzaslužniji.
– Još ne vjerujem! Zaslužila sam ovo, borila se, htjela sam pokazati da se nisam zasitila finalom, da se mogu boriti s najboljim atletičarima svijeta… Ponavljala sam si da ne idem kući, a svi su mi govorili: Uživaj, to su ti prve Olimpijske igre- pričala je bez daha, svjesna da je njezino zlato ipak više od čuda. Koliko je uložila, toliko je dobila. A dala je sve. I zar u tome može biti čuda?

Podstanarstvo kod celjskog trenera

Sara se počela baviti atletikom sa samo 12 godina, kada je profesor tjelesnog odgoja i trener kao učenicu sedmog razreda osnovne škole doveo na trening u Atletski klub Sloboda u Varaždinu, sluteći u njoj talent koji je prepoznao nakon natjecanja za djecu u Erste Plavoj ligi kad je kao sudionica najdalje bacila lopticu, kao neku vrst simulacije bacanja kugle za djecu. A tamo su joj odmah, vizionarski, gurnuli koplje u ruku, bez da su je išta pitali. I koplje je iz Sarine ruke doletjelo do – zlata! Mada, kako sama prepričava svoj mali filmski scenario, nije Sara baš bila dijete koje je obećavalo vrhunske domete na prvu. U varaždinskoj „Slobodi“, gdje su je roditelji svakodnevno po 50 kilometara vozili osobnim automobilom, kako bi mogla trenirati, prvih godina nije bilo nekih impresivnih rezultata. Kao da je Sara skupljala snagu i tempirala svoju olimpijsku eksploziju.
Prvi ozbiljni znaci njezina potencijala pokazuju se nakon odlaska u Rijeku 2012. u Atletski klub Kvarner, kada paralelno upisuje i studij na Poslovnoj akademiji. Do početka ove sezone nije mogla ni zamisliti hitac od 60 metara, a njezin najbolji rezultat je bio 57,79. Da je ostala u rodnom Ludbregu, možda se danas više i ne bi bavila atletikom. Ali je već sa 16 godina otišla. U Rijeku, gdje studira. A živi i trenira u slovenskom Celju, odakle je njezin trener Andrej Hajnšek. Tako Sari život teče u tri smjera- Ludbreg, Rijeka, Celje…
Potkraj 2014. prošla je tešku operaciju ramena koja je 15 mjeseci držala izvan pogona. Ali, otkako se vratila, njezin uspon je strelovit. Najprije je u ožujku ove godine na Otvorenom prvenstvu u Sloveniji , u Ptuju, postavila hrvatski rekord s hicem od 60,24 metra, a popravila ga samo tjedan dana kasnije na Zimskom otvorenom prvenstvu u Splitu kada je dobacila do 62,75 i osigurala plasman za odlazak na Olimpijadu u Rio. S Europskog prvenstva u Amstredamu vratila se okićena broncom. A onda, na u Rio de Janeiru osvaja svoje prvo olimpijsko zlato, postavlja svoj novi rekord, gotovo dva metra daljim hicem i postaje dio hrvatske i svjetske atletske povijesti. Nitko, osim možda njezina trenera, to nije očekivao kada je odlazila na Igre. Cilj joj je bio, kako je kazala, doći u finale, među osam najboljih na svijetu. I postigla ga je. I prebacila…

Cura za velike stvari

– Znao sam da će u finalu baciti 66 metara, ona je stvarno cura za velike stvari- izjavio je njezin trener, procjenjujući da ovo još nije Sarina top-forma. Do nje, smatra, trebat će im bar još dvije godine, da bi Sara došla na tehničku razinu koju Hajnšek priželjkuje. Prije dvije godine i nesretne operacije ramena, bila je daleko jača, ali je otad smršavila 11 kilograma. No, puna pozitivne energije, samopouzdana i snažna kakva jest, Sara će sve to nadoknaditi i svi rekordi svijeta još su pred njom.
– Kladio bih se da će Sara jednog dana srušiti svjetski rekord- prognozira Hajnšek, čovjek koji je, uz Sarine roditelje, napose majku, bivšu rukometašicu, najzaslužniji za još jedno hrvatsko atletsko zlato.
Kad je Sara odlučila trenirati kod Hajnšeka, nije bilo drugog načina nego se preseliti u Celje gdje je njezin novi trener živio i radio. Za podstanarstvo nije imala novaca, pa je jedina opcija bila živjeti u kući svoga trenera. Tako je pod njegovom paskom od jutra do sutra…
Što je u međuvremenu država radila? Je li komu u Šustarovom ministarstvu, a samom Šustaru dakako nije, palo na pamet da bi kakvom solidnom stipendijom mogla poduprijeti mladu sportašicu koja ima izniman talent i želju da se posveti atletici. Kraljici sportova koja je u Hrvatskoj prosjakinja…
Naravno da establishment nije mario za Saru. Baš kako im nije u njihovu suženom nogometnom diskursu bio ni zlatni jedriličarski dvojac Šime Fantela i Igor Marenić. Doduše, Hrvatski olimpijski odbor demantirao je priču kako su Fantela i Marenić sami financirali kupnju broda za Olimpijadu, ali, budimo realni, pa HOO je tek refundirao trošak , kao i svim ostalim jedriličarima koji su branili boje Hrvatske u Brazilu. Dakle, Fantela i Marenić i ostali, su doista sami morali kupiti brod i na njemu se pripremati za regatu života, a HOO im je to naknadno kompenzirao. Što bi bilo da nisu mogli sami namaknuti novac, bi li ostali kod kuće jer HOO nije mogao odmah platiti trošak broda, ali zato uvijek ima za troškove mnogobrojnih dužnosnika-promatrača koji putuju diljem svijeta o trošku Odbora i još imaju drskosti u demantiju posebno naglašavati kako HOO snosi troškove smještaja i prehrane svih hrvatskih olimpijaca na Igrama (!?) Je li to moguće??? Zar bi sportaši morali sami financirati svoj odlazak na olimpijade gdje predstavljaju svoje države i osvajaju njima na čast i slavu brojne medalje?!

Vi kupite, HOO refundira…

Fantela i Marenić tek su odnedavno dobili sponzora koji im je omogućio ovakav trijumf u Brazilu. – Po sredstvima koje dobivamo samo iz HOO sigurno ne bi ostvarivali ovakve rezultate. Bili smo obojica zaposleni u Hrvatskoj vojsci, ali je to propalo, pa smo sad bez zdravstvenog, mirovinskog i ostalog- otkrio je u Riu Šime Fantela, iskreno priznajući da će ovaj zadarsko-creski pobjednički dvojac, koji već 15 godina, poput braće, zajedno živi i trenira, morati, kad se euforija slegne, dobro razmisliti što i kako dalje. Momci su u tridesetoj, oba su s diplomom u džepu ( ekonomije i geodezije), na pragu su zasnivanja obitelji, a samo sa stipendijama koje imaju, ističu, teško mogu dalje ploviti jedriličarskim vodama i bilježiti vrhunske rezultate. Uz sva odricanja, sve muke i svu skromnost, skup je to sport za one koji imaju tek talent i volju, ali ne i adekvatnu potporu države. A ova država, to znademo od ranije, još od fascinantnih Kostelića koji su svojom upornošću i žrtvom zadivili svijet, preko Blanke Vlašić i Sandre Perković do Fantele i Marenića, Glasnovića, braće Sinković i inih, nema razumijevanja ni senzibiliteta za male sportove i velike uspjehe. Njezina je razina sasvim prizemna. Razina kožne lopte na skupocjenom travnjaku koju guraju precijenjene noge preplaćenih nogometaša na čijim se transferima vrti basnoslovan novac i parazitira skupina besprizornih tipova okupljenih oko HNS-a kao države u državi. A dok je HNS moćnija država od hrvatske države čemu se Fantela, Marenić, Kolak, i ostali mogu nadati? Možda jedino da, kao Sandra Perković, posude svoje ime politici i naplate ga saborskom ili kakvom drugom sinekurom…

 

Tags: , , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI