Neovisni novinarski portal
21.9.2019.
POLITIKA
HTV-ova debata Milanović- Plenković: Bljutavo, dosadno i dugo

HTV-ova debata Milanović- Plenković:
Bljutavo, dosadno i dugo

Debata na HTV-u između dva glavna politička igrača mjesec dana prije izbora, nije bila veliki dobitak. Plenković i Milanović razmijenili su mišljenja civilizirano, bez uvreda i niskih udaraca, ali ta predstava nije zaslužila dva sata naše pozornosti...

Milanovic - Plenkovic - Foto HRTDuel Zorana Milanovića ( SDP ) i Andreja Plenkovića ( HDZ) na HTV-u, trinaest godina nakon debate Ivice Račana i Ive Sanadera, i nije bio neki napeti politički triler. Pa ni poseban dobitak. Osim u smislu podizanja razine komunikacijske i političke kulture. Dokazivanja da se nadmetati može i civilizirano, uljuđeno, pa makar fingirano. Ali bez uvreda i udaraca ispod pojasa. Sve u svemu, bljutavo. Tko je očekivao sraz dvaju glavnih aktera nacionalne politike kao priliku da se opredijeli komu dati svoj glas, ova mu debata i nije pomogla. Srećom, kod nas je malo takvih za koje je presudna slika na ekranu, čije izborne preferencije ovise o debatnom dojmu…

Debata koja je pomopozno reklamirana nije bila ni blizu podgrijavanog uzbuđenja. Beskrajno duga, na trenutke dosadna, beskrvna promocija dvaju stranačkih lidera koji s početnom tremom, napeti ulaze u ring hineći prijateljstvo i međusobno uvažavanje, komplimentiraju jedan drugome poručujući javnosti kako među njima u osnovi i nema nepremostivih razlika. Iako, Plenković tvrdi da „velika koalicija“ nije opcija, a Milanović pomalo udvornički s Plenkovićem bi paktirao, ali s HDZ-om nikako. No, HTV-ovo premijerno sučeljavanje dobar je povod za sveprisutno medijsko anketno navijanje. Kladionice su otvorene, manipulativno prepariranje javnosti anketama se zahuktava, drukanje je krenulo žestoko.

Milanović bi Tuđmanu dao Markov trg

Dakle, što smo iz debate saznali? Da je Zoran Milanović kao premijer relativno dobro savladao gradivo, da barata gospodarskim temama i pokazateljima, da stečeno iskustvo znade iskoristiti i da je u svjetonazorskim pitanjima skloniji kompromisu i relativizaciji nego ranije. Da se bolje kontrolira, da i dalje pati od suficita prepotencije ali je javno demonstrira u manjim, podnošljivijim porcijama. Da znade biti jasan i uvjerljiv kada u nešto uistinu vjeruje( gospodarski rast, porezna politika, reforma obrazovanja ), a trapav i nesiguran kad mulja ( Medison, Lex-Perković…). Oko Tita i Tuđmana pribjegao je populističkom relativiziranju, pa je Tita manje-više ignorirao, a Tuđmanu bi dao Markov trg. Spomenik Miru Barešiću, osuđenom pripadniku emigrantske terorističke skupine koja je planirala otmicu jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića a došla mu glave, zbog čega je pravomoćno osuđen, da bi potom doživio rehabilitaciju bez ostatka zbog sudjelovanja u Domovinskom ratu u kojemu je, na samim počecima, zaglavio od „neznanog junaka“, navodno iz hrvatskih, „domoljubnih“ redova, Milanović ne podupire. Spomenik u Srbu, podignut je ličkim ustanicima u Drugom svjetskom ratu državnim novcem, pa nije logično da se pod njim prosvjeduje, a osobno tamo više ne odlazi i zbog dvojbenosti samog događaja taj se datum više ne obilježava kao dan ustanka naroda Hrvatske.

Strastveni Milanović i hladni Plenković

Za razliku od ipak strastvenog, ali kontroliranog Milanovića, Plenković je bio hladan kao špricer, staložen, miran i gotovo nezainteresiran. Manjkalo mu je špirita, zbog čega je ostavljao dojam klasičnog europskog birokrata koji je u domaću, vatrenu arenu zalutao. Plenković se svome suparniku nije udvarao, osim na razini pristojnog uzvraćanja dozirane pohvale ( Milanović je bio dobar diplomata, šteta što kasnije nije bio tako dobar premijer ). Nije mogao prikriti manjak informacija, napose onih iz gospodarsko-proračunskog seta pitanja, previše se pozivao na stručnjake, kao da na njih želi delegirati ta, za njega, teška pitanja. Dojam je da se manje trudio od Milanovića, ali zato nije manje dobio. U nekim trenucima njegova taktika „manje je više“, doista je bila dobitna u odnosu na raspršenog, u retoričkim figurama zapetljanog SDP-ova lidera, koji je toliko nastojao pokazati nadmoć a ostati unutar fair-playa, da je povremeno iritirao stalnim dociranjem suparniku. Generalno, nema dvojbe da Milanović znade više, ali ne treba smetnuti s uma da je iza njega već jedan premijerski mandat pa utoliko utakmica nije posve ravnopravna. Također, moglo bi se reći da Plenković svojom pojavom,  smirenošću i rječitošću  imponira, ali je veće osvježenje vizualno nego sadržajno. Suparnika u debati ignorira, kao da se boji izravnog suočavanja, pa gleda ravno pred sebe, što sugerira u nekoj mjeri nesigurnost i pridonosi neuvjerljivosti.

Plenković:  Zlatko Hasanbegović je sasvim umjeren čovjek

U svjetonazorskim pitanjima Andrej Plenković „nije odavde“. Ključni prijepori kod njega ostaju nedorečeni, nejasni, kao da iz pragmatičnih razloga, svjestan svoje stranačke baze, bježi od vlastitog stava. Za njega je Zlatko Hasanbegović vrlo umjeren čovjek, nema tu ni traga rehabilitaciji ustaštva, Miro Barešić je hrvatski domoljub koji je pao u obrani Hrvatske, a ne terorist, Srb je besprizorno mjesto koje ne zaslužuje proslavu o trošku državnog proračuna, Tito je diktator jednog propalog totalitarnog režima a Tuđman, prvi hrvatski predsjednik koji je najzaslužniji za stvaranje hrvatske države i na čijim zasadama HDZ temelji svoju politiku i viziju. Frazersko podilaženje članstvu i desnom biračkom korpusu, što bi Milanović rekao, „vidi se da je naučeno, vi tako ne mislite“. Očigledno je HDZ dobio lidera koji nije ostrašćeni desničar, koji ne reflektira dominantno raspoloženje stranke kojoj je na čelu, nego ga kozmetizira. Ali, isto tako je jasno da Plenković nema ni kapacitet ni ambiciju HDZ ozbiljnije reformirati, prije će se sam stranci adaptirati. No, lako je bilo nositi HDZ-ovu iskaznicu u Bruxellesu, puno teže će biti kod kuće.

Zaključno, predstava koja nije zaslužila dva sata naše pozornosti…

 

Tags: , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI